“Sličnost naših kravata je znak da se naši bilateralni odnosi poboljšavaju”, rekao je izraelski premijer Benjamin Netanyahu kada se sastao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Turskoj kući u New Yorku 20. rujna. Njih dvojica su prijateljski pozirali pred kamerama, šaleći se.
Ova scena, koja se tumačila kao prekretnica u tursko-izraelskim odnosima, danas izgleda kao daleka prošlost. Erdogan je šale pred kamerama posljednjih dana zamijenio potpuno drugačijim izjavama. Rekao je kako je Hamas pokret za slobodu, a ne teroristička organizacija. Izrael je nazvao okupatorom i otišao još jedan korak dalje. “Reći ćemo cijelom svijetu da je Izrael ratni zločinac”, rekao je Erdogan na propalestinskom skupu u Istanbulu prošli tjedan.
Pored Izraela, i Njemačka, EVropska unija, SAD i neke arapske države su proglasile Hamas terorističkom organizacijom. Militantni islamistički Hamas ne priznaje državu Izrael i kaže da ju želi uništiti.
Nakon Erdoganovih masivnih optužbi Izrael je opozvao svoje diplomate iz Turske – jer sada želi “preispitati” odnose dviju zemalja, najavio je izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen. U diplomatskim krugovima u Ankari očekuje se da bi turski ambasador u Tel Avivu uskoro mogao biti proglašen “personom non grata”. Izrael se o tome još nije izjasnio. Izraelska vlada trenutno komentira samo rat, izjavio je analitičar s ELIAMEP instituta u Grčkoj Gabriel Haritos. “Ali opoziv diplomata sve govori”, upozorava Haritos, koji se bavi znanstveno-istraživačkim radom i na Institutu Ben-Gurion u Izraelu.
“Uloga posrednika nikada nije bila realistična”
Izraelsko društvo osjeća neskriveni bijes prema Turskoj, objašnjava Haritos u intervjuu za DW. „Sada se na Tursku u izraelskom društvu gleda kao na saveznika terorističke organizacije Hamas, koja je nova verzija Islamske države. Erdogan ovdje ionako nije bio popularan. A sada – pogotovo.”
Turska se uzalud nudila kao posrednik u prvim danima krize. Nakon toga, Ankara je jasno stala na stranu Hamasa. Safak Göktürk godinama je radio u Odjelu za Bliski istok Ministarstva vanjskih poslova Turske. On naglašava da je od početka bilo jasno da Turska može igrati samo ograničenu ulogu u pronalaženju rješenja – dijelom zbog ideoloških veza između vladajućeg AKP-a i Hamasa.
Po njegovom mišljenju, pozicioniranje turske vlade treba prvenstveno shvatiti sa pogledom na unutarnjopolitičku scenu: “Vjerovatno je smatrala da mora zadovoljiti svoju bazu.” A tu bazu čine pretežno konzervativni muslimanski birači.
Uništeno je pozitivno raspoloženje
Nakon mnogih kriza i razmjene udaraca proteklih desetljeća posljednji pokušaj približavanja Turske i Izraela započeo je 2021. godine, kada su dvije zemlje imenovale svoje veleposlanike. Povod tome je bio posjet izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga.
Bila je to Erdoganova odluka da otvori novo poglavlje u odnosima s Izraelom. To je, po riječima Haritosa, bilo povezano s nadom da se zajednički interesi mogu pronaći u energetskom sektoru. Iako nije bilo službene potvrde s izraelske strane, Erdogan je u New Yorku nakon sastanka s Netanyahuom najavio da će se u istočnom dijelu Sredozemnog mora provoditi zajedničko bušenje i da će se ministri energetike obje zemlje sastati u studenome, kako bi razmotrili zajedničke projekte. Sada je teško očekivati da će se takav sastanak održati.
Dobri ekonomski odnosi
Unatoč mnogim političkim padovima u prošlosti, bilateralni gospodarski odnosi između Izraela i Turske ne samo da su ostali jaki, već su se i poboljšali, pa čak i u vremenima krize. Izraelska trgovinska razmjena s Turskom se između 2002. i 2022. povećala šest puta tokom 20 godina vladavine Erdoganove stranke AKP – s 1,41 milijarde na 8,91 milijardu američkih dolara. Izrael je deseti po važnosti izvozni partner Turske. Tursku je prošle godine posjetio rekordan broj od oko 700.000 izraelskih turista.
Još uvijek se može očekivati da će dobri ekonomski odnosi preživjeti trenutnu političku krizu, kaže Bozkurt Aran, bivši ambasador i sadašnji direktor Centra za trgovinska istraživanja pri Turskoj zakladi za ekonomsku politiku (TEPAV). Svoju prognozu objašnjava time da su dvije zemlje potrebne jedna drugoj: “Poslovni ljudi iz obje zemlje se poznaju dugo i vjeruju jedni drugima.”
Haritos također ne očekuje pogoršanje gospodarskih odnosa. “Naprotiv: kraj političke romanse pokazao se kao početak poslovnog vjenčanja dvije zemlje”, kaže on.
Mnogi usponi i padovi
Turska je 1949. godine bila prva muslimanska zemlja koja je priznala državu Izrael. Osnivač Izraela David Ben-Gurion imao je, između ostalog, državljanstvo Osmanskog carstva, govorio je turski i studirao pravo u Istanbulu. Neposredno prije dolaska islamističkog AKP-a na vlast 2002. godine, trgovina i turizam su cvjetali u oba smjera, a suradnja na području obrane je bila u usponu. Izraelski borbeni piloti su, na primjer, vježbali u turskom zračnom prostoru, a izraelski tehničari su modernizirali turske borbene zrakoplove.
Odnosi su pretrpjeli veliku štetu kada su se pripadnici izraelske mornarice 31. svibnja 2010. godine ukrcali na turski brod Mavi Marmara, koji je prevozio pomoć u Pojas Gaze. Na brodu je ubijeno devet turskih aktivista za ljudska prava. Turska je potom povukla svog veleposlanika iz Izraela. Netanyahu se ispričao Erdoganu 2013. i ponudio Ankari 20 miliona dolara odštete. Od tada je bilo još kriza, uključujući i onu do koje je došlo kada je tadašnji američki predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela.
“Turska mora vratiti povjerenje”
Prema procjeni Bozkurta Arana, trenutno pozicioniranje Turske prema Izraelu imat će dugoročne posljedice. “Erdoganove izjave o Hamasu će, naravno, utjecati na odnose i to ne samo s Izraelom, već i na one sa Zapadom. To se ne može izbjeći”, kaže bivši turski diplomat. On ističe kako ovakav stav šteti globalnom političkom imidžu Turske. „Sada će se morati vraćati povjerenje u vanjsku politiku. Povjerenje je vrijedno i važno dobro. Lahko ga je izgubiti, a teško povratiti”, kaže analitičar i bivši turski diplomat Bozkurt Aran.
Analitičar Gabriel Haritos naglašava da će se budućnost bilateralnih odnosa iskristalizirati poslije rata: “Jedina agenda izraelske politike je pobijediti u ovom ratu i uništiti Hamas. Tek nakon rata Izrael će se sjetiti koje su mu vlade bile prijateljske naklonjene, a koje nisu.”
(TBT, DW)
