Tradicionalne vjerske podjele redovito potiču rasplamsavanje sukoba na Bliskom istoku. Kad je u pitanju podjela muslimana na sunite i šijite tada se ne dijeli samo Bliski istok nego i islamski svijet u cjelini. Sunitsko-šijitska podjela je vrlo opasna, što povijest uvijek iznova pokazuje. Uz sve ostale čimbenike (političke, ekonomske, kulturalne), neslaganja između sunita i šijita potaknula su Arapsko proljeće 2011. i posljedičnu eskalaciju krvavog i dugogodišnjeg Sirijskog građanskog rata, kao i ratove i nasilje u Iraku, Jemenu i drugdje.
Zahvaljujući vjerskom raskolu proširile su se pukotine između sunitskih i šijitskih zemalja. Saudijska Arabija i Iran predvode dva međusobno sukobljena islamska bloka. Rastući sukobi islamskih frakcija također su dali poticaj usponu radikalnih islamskih fundamentalista koji predstavljaju prijetnju cijelom svijetu poput Al-Qaede, ISIS-a i Al-Nusre Fronta.
Islamski raskol, koji traje već 14 stoljeća, nikako nije uzrok svim političkim, ekonomskim i drugim sukobima na Bliskom istoku ali on je njihov vrlo važan čimbenik kojega ne treba zanemariti. Osim sunitsko-šijitskih ratova koji se vode na Bliskom istoku, trenutno postoje hiljade organiziranih sunitskih i šijitskih militanata diljem Afrike, Bliskog istoka i Azije koji su u stanju izazvati ozbiljne sukobe. Usprkos porukama mnogih sunitskih i šijitskih klerika da se napetosti moraju smanjiti i kako se treba okrenuti mirnom dijalogu i suzbijati nasilje, mnogi eksperti izražavaju zabrinutost da će podjela islamskog svijeta voditi do novih okršaja koji će predstavljati prijetnju međunarodnoj sigurnosti.
Povijesni korijeni sukoba
Tumačiti raskol u islamu na sunite i šijite nije lako budući da se radi o kompleksnoj temi ali u najkraćim crtama mogu se iznijeti osnovne činjenice. Prorok Muhamed otkrio je novu vjeru stanovništvu Meke 610. Nova vjera postat će poznata pod imenom islam – pokornost Bogu. Radi se o monoteističkoj religiji koja je uključila određene židovske i kršćanske tradicije i proširila se novim skupom zakona koji su uređivali sve aspekte živote, uključujući politiku.
Za razliku od kršćanstva koje se vodi načelom „caru carevo, Bogu božje“ i koje vjernike priprema za život nakon smrti, islam je vjera koja želi i na Zemlji uspostaviti politički islamski poredak. Stoga je svaki islam ujedno politički. Islam lišen političkih konotacija nije pravi islam prema većini muslimanskih mislioca.
I suniti i šijiti nemaju neslaganja u pogledu Poslanika Muhameda. Svi bezuvjetno prihvaćaju njegovo učenje. Po prelasku iz Meke u Medinu 622. godine (hidžra) u idućem desetljeću uspostavio je upravu na načelima islama. Muhamed je u prvoj polovici 7. st. stvorio pravu teokratsku državu – Islamsku Državu Medine. U toj državi vjera i država bile su neraskidivo spojene. Godine 630. osvojena je Meka koja je bila središte arabijske pokrajine Hidžaza i tako je završena jedna epoha. Nakon toga se muslimanska zajednica (ummet) mogla slobodno širiti dalje Arabijom. Do svoje iznenadne i neočekivane smrti 632. godine Muhamed je nedvojbeno učvrstio vlast i osigurao budućnost novoj vjeri. Njegovi neposredni sljedbenici su u periodu kraćem od stoljeća izgradili islamsku državu koje će se protezati od Središnje Azije do Španjolske. Međutim, do unutarislamskog sukoba dolazi nakon Muhamedove smrti.
Trojica halifa
U čemu je zapravo stvar? Muhamed je umro iznenada a nije precizno utvrdio tko će biti njegov nasljednik. Uz to, nije imao žive muške djece što je stvar dodatno zakompliciralo. U periodu nakon njegove smrti, najbliži Muhamedovi suradnici su nakon žestokih debata za nasljednika izabrali uglednog muslimana Ebu Bekra kojemu je sam Muhamed dao titulu Iskreni (Sidik). Ebu Bekr je bio posebno draga osoba Muhamedu budući da je bio jedan od prvih konvertita na islam, sudionik hidžre i otac njegove najdraže supruge Ajše. S obzirom na takvu impresivnu biografiju nije iznenađujuće što je izabran za Prorokova nasljednika s titulom halife (namjesnik) koji upravlja islamskom državom – kalifatom (službeno Pravedni/Rašidunski Kalifat) i vrhovni je vođa svih muslimana (amir-ul-muminin). Donekle, usporediva titula s rimskim papom u kršćanstvu.
No za razliku od Muhameda, Ebu Bekr se bavio gotovo isključivo politikom i nije bio božji poslanik. Zapravo je uspio zamijeniti Muhameda kao politički i vojni vođa ali nije postao duhovni lider. U političkom i vojnom vođenju hilefeta sa sjedištem u Medini Ebu Bekr bio je vrlo uspješan. Vladao je samo nešto više od dvije godine i umro je 634.
Njega je naslijedio kalif Omer ibn el-Katab koji je vladao deset godina. Omerova vladavina bila je impresivna. Nakon što je učvrstio vlast hilifeta u Hidžazu i Arabiji krenuo je u vojne pohode i stavio je pod islamsku vlast ogromne teritorije uključujući Irak, Perziju, Palestinu, Siriju, Egipat i dijelove sjeverne Afrike. Zbog vojnih uspjeha islamski učenjaci dali su mu titulu Faruk (Spasitelj). Njega je 644. naslijedio halifa Osman ibn Afan čija je vladavina potrajala 12 godina. Njegova najveća zasluga je kompilacija i standardizacija Kur’ana. Kalifat je pod njegovim vodstvom pokrenuo pohode za osvajanje dijelove Afganistana, Irana i Armenije. Usprkos dojmljivim ostvarenjima prve trojice halifa njih priznaju samo suniti dok su za šijite oni izdajnici i uzurpatori koji su glavni krivci za raskol ummeta.
Povratak na scenu Muhamedovog zeta Alija
Cijelo vrijeme vladavine trojice halifa na marginama društva živio je još jedan pretendent za vodstvo ummeta – Ali ibn Abu Talib. On je bio Muhamedov nećak (najbliži muški srodnik) i ujedno zet (muž Muhamedove kćeri Fatime) i otac dvojice Muhamedovih unuka: Hasana i Huseina. Kalif Osman 656. je ubijen od strane pučista zbog unutarnje krize i Ali je konačno izabran za kalifa.
Međutim, nisu svi islamski učenjaci prihvatili njegov izbor. Rođak ubijenog Osmana, Muavija iz dinastije Omejida vladao je u Damasku. On je bio aspirator na poziciju kalifa jer mu je brat ubijen i nije ju htio olako predati Aliju. Uslijedilo je nekoliko godina ratova obje strane no niti jedna nije mogla svladati drugu. Ummet se nedvojbeno raskolio (fitna) za sva vremena.
Muavija je držao pod kontrolom Siriju, Palestinu i Egipat, a Ali Irak. Irački Arapi su Alija prihvatili kao jedinog legitimnog nasljednika zbog krvnog srodstva s Muhamedom i zato što je bio skromna osoba velike duhovnosti. Kao dijete u Meki bio je među prvim konvertitima na islam, radio je kao Muhamedov zapisničar i bio je jedan od najistaknutijih stručnjaka za šerijatsko pravo. Uz sve to, bio je veličanstveni ratnik kojemu je Muhamed predao svoj slavni mač Zulfikar. Alijevi sljedbenici postat će poznati kao šijiti (dolazi od arapskog naziva stranka) a sljedbenici prva tri kalifa kao suniti. Suniti se nazivaju tako jer prate isključivo sunnu (Muhamedova djela) i smatraju da Poslanik nije ostavio nasljednika nego se on bira.
Pojava haridžija
U trenucima dok su se Mauvija i Ali borili za vlast jedna skupina muslimana se odvojila od njih i osnovala je novu frakciju islama. Bili su to haridžiti. Oni su tvrdili da se božja volja očituje u ratu i da onaj koji odnese pobjedu u ratu ima pravo voditi ummet. Haridžiti su u počecima podržavali Alija ali nakon što je on 661. potpisao primirje s Muavijom okrenuli su se protiv. Ustvari, željeli su obojicu pretendenata za halifu likvidirati. Muaviju su uspjeli samo raniti ali Alija su ubili 661.otrovnim bodežom dok se nalazio ispred džamije uoči molitve.
U idućim stoljećima haridžije su bili agresivni muslimani koji su ubijali sve one muslimane za koje su smatrali da nisu dovoljno pobožni. Oni su bili prva frakcija unutar islama koja je smatrala da je nasilje legitimni oblik borbe. Haridžije se nikada nisu priklonili ni sunizmu ni šijizmu te su postali poznati kao ibadije sa sjedištem u Omanu. S vremenom su se smirili što je omogućilo Omanu da se razvija u naprednu zemlju.
Definitivni raskol
Poslije Alijeva ubojstva, Muavija je uspio potkupiti Alijevog starijeg sina Hasana koji se odrekao titule halifa i došao je mirno živjeti u Meku. Muavija se proglasio za halifu u Jerusalemu, ukinuo je Rašidunski i uspostavio Omejidski Hilafet. Vladao je do smrti 680. u Damasku. Njegova dinastija je opstala na vlasti do 750. godine. Muaviju je na vlasti naslijedio sin Jezid.
Za razliku od svog brata Hasana, Alijev sin Husein nije se htio odreći titule halife te je izazvao Jezida. Dok je godine 680 na putu iz Arabije putovao u Irak pokraj Karbale, Huseina su presreli Jezidovi vojnici te su njega i njegovu brojnu pratnju pobili tokom borbe. Bitka kod Karbale je najveća tragedija u povijesti islama. Budući da se pokolj zbio 10. dana mjeseca muharrema taj dan se obilježava u šijitskim zemljama Iranu, Iraku, Siriji i drugdje kao Dan Ašure, odnosno Dan žalosti.
U šijitskom islamu, Karbala simbolizira vječnu borbu između dobra i zla, vrhunac samopožrtvovnosti i definitivnu sabotažu Muhamedove poslaničke misije. Povijesno gledano, događaj je poslužio za ustrojavanje šijitske zajednice u zasebnu denominaciju i ostaje sastavni dio njihovog religijskog identiteta do danas. Husein je pokopan u Karbali koja je nakon Najafa, gdje je pokopan njegov otac Ali, drugo najsvetije mjesto u šijitskom islamu. Najaf, Karbala, Kom, Kufa, Damask, Bagdad, Mašhad, Samarra su gradovi-svetišta gdje milioni šijita hodočaste jer se tamo nalaze sveta šijitska mjesta koja suniti ne priznaju.
Osim tragične bitke kod Karbale uslijedila su tri ključna događaja koja će dodatno zaoštriti sunitsko-šijitske podjele do današnjih vremena. Prvi značajan događaj je uspon perzijske dinastije Safavida u 16. stoljeću, koja jesilom transformirala Iran/Perziju iz sunitskog središta u glavno šijitsko uporište na Bliskom istoku.
Šijizam je postala službena religija Perzijskog Carstva. Drugi događaj odigrao se nakon svršetka Prvog svjetskog rata 1918. Naime, tada su pobjednički Saveznici podijelili teritorij kojeg je kontroliralo ukinuto Osmansko Carstvo, na način da su stoljetne vjerske i etničke zajednice podijeljene u više država. Tako su se često dvije različite islamske frakcije našle u istoj državi ili je jedna zajednica bila odvojena od svojeg ostatka zbog nelogično povučenih granica.
Treći događaj zbio se 1979. kada se dogodila Islamska revolucija u Iranu koja je na velika vrata omogućila promociju šijizma. Bila je to manifestacija radikalnog šijizma koju mnogi umjereni šijiti u drugim zemljama nisu prihvatili. Međutim, bez iranske revolucije savremeni sunitsko-šijitski sukob ne bi imao ovako veliki značaj. Šijitski Iran u narednim desetljećima će se žestoko sukobljavati sa sunitskim državama, a ponajviše Saudijskom Arabijom.
Nastavlja se.-
(TBT, G.N., Autor: Matija Šerić)