Uprkos tvrdnjama da modna industrija sve češće uključuje modele s oblinama, podaci ukazuju na to da se radi samo o ‘mazanju očiju’. I premda je posljednjih godina mali broj plus-size modela, poput Palome Elsesser dobio pozornost medija, brojke pokazuju kako su one i dalje u manjini.
Vogue Business je pregledao čak 9137 autfita prikazanih na 219 revija održanih prethodne sezone u New Yorku, Londonu, Milanu i Parizu i utvrdio da ih je samo 0,6 posto bilo plus-size – definirano kao veličina 14 ili iznad 14, što je zapravo prosječna veličina koju nosi većina žena u SAD-u te je samo 3,8 posto bilo veličine od 6 do 12.
To znači da je 95,6 posto odjevnih kombinacija bilo predstavljeno u američkim veličinama od 0 do 4.
Profesor sociologije mode u Milanu, Paolo Volonte, tvrdi kako brendovi koriste nekolicinu plus-size modela da bi izbjegli kritike.
“To je ‘mazanje očiju'”, rekao je AFP-u, usporedivši fenomen s ciničnim “manipulativnim zelenim marketingom ili ekomanipulacijom”, pri čemu se ta industrija optužuje za isprazna klimatska obećanja.
“Koriste modele s oblinama u svojim kampanjama da bi pokazali uključivost, ali to čine samo da bi očuvali sustav baziran na tiraniji ideala mršavosti“ kazao je Volonte.
Dvadesetogodišnja studentica prava koja je ujedno i model, Ekaterina Ozhiganova, tvrdi kako luksuzni brendovi jednostavno “odbijaju predstavljati obične ljude“.
Ženama koje nose srednje konfekcijske brojeve obično se kaže da smršave ili da se zdebljaju do veličine XL“, rekla je AFP-u. “Nijedno nije zdravo“.
“Dušo, to ti je posao”
Grupa aktivistice Ekaterine Ozhiganove, koja djeluje pod nazivom Model Law, provela je anketu po kojoj je 9 od 10 modela kazalo kako su pod pritiskom da promijene težinu, a više od polovine ih to doživljava na dnevnoj bazi.
“Teško im je govoriti o tome“, kazala je. “Ako se žališ svi će ti reći: ‘Dušo, to ti je posao.“
Volonte objašnjava kako je ta opsjednutost mršavošću počela s nastankom tehnika industrijske proizvodnje.
Nekad su dizajneri stvarali odjeću specifičnu za pojedinca. U eri masovne proizvodnje koriste se manji predlošci koji se uvećavaju za veće veličine.
To funkcionira do određene veličine, nakon čega debljina i mišići mogu promijeniti oblik tijela na kompleksan način.
“Puno je skuplje proizvesti i prodati odjeću većih veličina, a to zahtijeva i više ekspertize“, tumači Volonte.
Istovremeno, mršavost je postala čvrsto povezana s imućnošću, jer treba imati i vremena i novca za rad na vlastitu tijelu, a ta je težnja postala duboko ukorijenjena u reklamiranje i svakodnevnu praksu modne industrije.
“Svijet fantazija”
Od 2000-ih godina, kada su modeli veličine 0 izazivali bojazan da će se među mladima poticati anoreksija, započelo se s nastojanjima da se takva situacija izmijeni.
Od 2017. Francuska zahtijeva od modela da se podvrgnu liječničkim pregledima, dok dva najveća luksuzna konglomerata u zemlji, LVMH i Kering, potpisuju povelje u kojima obećavaju da će prestati koristiti modele veličine 0.
No s obzirom na to da veličine variraju od jednog brenda do drugog, takvo što je teško primijeniti.
Dizajneri su zarobljeni u statusu quo kao i svi ostali.
Dizajner Mohammad Ashi tvrdi da je borba protiv diskriminacije utemeljene na rasi i spolu dobro provedena, ali je pitanje veličine još uvijek osjetljivo.
“Ne pokušavamo to izbjeći, ali iz proizvodne perspektive, ne možemo proizvesti haljine većih veličina. Prodajemo ono što pokazujemo i poznajem naše klijente osobno. To je samo posao“, rekao je AFP-u.
Dizajner Julien Fournie kao modele koristi trudnice. Njegov omiljeni model, Michaela Tomanova, “šest je centimetara šira u svakom dijelu tijela u odnosu na ostale“.
Ipak, tvrdi da “moda ostaje moda… To je svijet fantazija i on se nikada neće suštinski promijeniti.“
(TBT)
