Raste broj žrtava nakon iznenadnog napada Hamasa na Izrael i izraelske odmazde napadima na pojas Gaze.
U najmanju ruku, iranski lideri su reagovali na napad sa ohrabrenjem i podrškom, navodi Aron Pilkington, analitičar za Bliski istok, u tekstu za “The Conversation”.
Kako kaže, odlučujući faktor u oblikovanju iranske spoljne politike bilo je svrgavanje iranskog šaha naklonjenog SAD-u 1979. godine i prelazak državne vlasti u ruke šiitskog muslimanskog revolucionarnog režima. Taj režim je definiran oštrim stavovima protiv američkog imperijalizma i izraelskog cionizma.
Stari neprijatelji
Revolucija, tvrdili su njeni lideri, nije bila samo protiv korumpirane iranske monarhije; imala je za cilj da se suprotstavi ugnjetavanju i nepravdi svuda, a posebno onim vladama koje podržavaju Sjedinjene Države – a prije svih Izrael.
Za iranske lidere, Izrael i Sjedinjene Države predstavljale su nemoral, nepravdu i najveću prijetnju muslimanskom društvu i iranskoj bezbednosti.
U tom cilju, Iran je poslao svoj Korpus garde Islamske revolucije – ogranak iranske vojske, obično poznat kao „Revolucionarna garda“ – u Liban da organizira i podrži libanske i palestinske militante.
Preko Revolucionarne garde i Hezbolaha, Iran je ohrabrio i omogućio nasilje Palestinskog islamskog džihada i Hamasa, a ovi palestinski borci sada predstavljaju ključni element u onome što spoljnopolitički analitičari nazivaju iranskom „osovinom otpora“ protiv Izraela i Sjedinjenih Država.
Ali Iran ne može riskirati da se direktno sukobi ni sa jednom ni sa drugom državom.
Iransko oružje, fondovi i obuka omogućavaju porast nasilja palestinskih militanata protiv Izraela kada frustracije proključaju, a tako je bilo i tokom palestinskih ustanaka poznatih kao prva i druga intifada.
Izraelsko-palestinski sukobi i broj mrtvih su u stalnom porastu od 2020. Palestinci su ogorčeni zbog sve većeg prisilnog iseljavanja i uništavanja imovine i toga što Izrael dozvoljava izraelskim nacionalistima i naseljenicima da krše dugogodišnji sporazum kojim se sprečava jevrejska molitva u džamiji Al Aqsa – mjesto sveto i za muslimane i za Jevreje. Zapravo, Hamas je posebno naveo nedavni upad doseljenika u Al Aqsu kao opravdanje za napad 7. oktobra.
To ne znači da je Iran naredio napad Hamasa na Izrael, niti da Iran kontrolira palestinske militante – oni nisu iranske marionete. Ipak, iranski lideri su pozdravili napade, čiji tajming slučajno ide u korist Irana i igra u regionalnoj borbi Islamske republike za utjecaj.
Posljednjih godina je došlo do otopljavanja odnosa Izraela i brojnih većinski sunitskih država. Svega desetak dana prije Hamasovog napada, krunski princ Saudijske Arabije je rekao da je sve bliži zvaničnom priznanju Izraela.
Izraelsko-saudijska normalizacija predstavljala bi vrhunac dosadašnjeg dostignuća u diplomatskim naporima SAD, uključujući Abrahamov sporazum, koji su potpisali Izrael, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Maroko 2020.
Iranski vrhovni lider Ali Kamenei osudio je arapske države zbog potpisivanja Abrahamovog sporazuma, optužujući ih za „izdaju globalne islamske zajednice“.
Sada sa sukobom Hamasa i Izraela, sve ide u prilog Iranu.
Kako Iran pobjeđuje
Postoje najmanje tri moguća ishoda rata, i svi oni igraju u korist Irana, navodi Aron Piklington.
Prvo, žestoki odgovor Izraela mogao bi da odbije Saudijsku Arabiju i druge arapske države od izraelskih napora za normalizaciju koje podržavaju SAD. Drugo, ako Izrael smatra da je neophodno da dalje prodire u Gazu da bi iskorjenio prijetnju, to bi moglo da izazove još jedan palestinski ustanak u istočnom Jerusalemu ili na Zapadnoj obali, što bi dovelo do novog šireg odgovora Izraela i veće nestabilnosti.
Najzad, Izrael bi mogao postići svoja prva dva cilja sa minimalnom količinom neophodne sile, izbjegavajući uobičajenu taktiku “teške ruke” i smanjujući šanse za eskalaciju. Ali ovo je malo vjerovatno. Čak i da se to desi, osnovni uzroci koji su doveli do ovog najnovijeg izbijanja nasilja, kao i podsticajna uloga koju Iran igra u tom procesu, ostaju nerešeno pitanje.
„ A kada dođe do slijedeće runde izraelsko-palestinskog nasilja – a hoće – vjerujem da će iranski lideri ponovo sebi čestitati na dobro obavljenom poslu – kaže Piklington.
Poklon za Putina
Međutim, nije samo Iran dobitnik u novom sukobu.
Hamasov brutalni napad na Izrael dogodio se na rođendan Vladimira Putina.
Ovako katastrofalan sigurnosni šok na Bliskom istoku vjerovatno je bio dobrodošlo iznenađenje za ruskog predsjednika čiji je strateški prioritet da skrene podršku i pažnju Zapada sa Ukrajine. Ogroman “požar” u Izraelu rizikuje upravo to.
Veliko je pitanje koliko zasluga pripisati Kremlju za savršenu oluju rastućih kriza — u Izraelu, na Kosovu, na Kavkazu i u Africi. Za mnoge je primamljivo da Putina vide kao “mozga operacije”, koji izaziva više sukoba nego što Zapad može izdržatii, navodi “Politiko” u analizi.
Možda Putin nije zapalio sve ove krize, ali je sretan što dosipa ulje na vatru i radi na tome da idu u njegovu korist. On uživa u haosu. Propagandisti Kremlja već šire narativ da je rat na Bliskom istoku pobjeda Rusije i da će novac za Ukrajinu presušiti.
„ Ovo je vjerovatno bio najbolji rođendanski poklon za Putina. Napad na Izrael će podjeliti pažnju, s obzirom na prirodni fokus SAD na Izrael – rekao je jedan diplomata EU.
Kremlj likuje, Ukrajini smanjena pomoć
Dakle, koliko su Rusi uključeni?
Počnimo sa napadima Hamasa. Rusija se dugo udvarala islamističkim militantima, a lider Hamasa Ismail Hanyeh i drugi zvaničnici nedavno su putovali u Moskvu. Poslije subotnjih napada, Rusi su brzo skinuli prašinu sa starih planova da povuku granice Izraela tamo gdje su bile 1967. Ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov rekao je da je stvaranje palestinske države osujećeno „destruktivnom politikom“ SAD, a bivši predsjednik Dmitrij Medvedev gotovo je likovao kad je opisao napade Hamasa kao „očekivani razvoj događaja“ i okrenuo svoj gnjev protiv Zapada.
„ Umjesto da aktivno rade na palestinsko-izraelskom rješenju, ovi moroni (SAD) su se mješali kod nas i pružaju neonacistima (u Ukrajini) potpunu pomoć, suprotstavljajući dva blisko srodna naroda jedan protiv drugog – rugao se on.
Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je radosno tvrdio da će se finansiranje Ukrajine sada neizbježno smanjiti.
„ Proces napumpavanja režima u Kijevu oružjem sa činjenične, emocionalne, finansijske, tehnološke tačke gledišta ući će u silazni trend – rekao je on.
Da li to sugerira da je Rusija direktno učestvovala u napadima? To izgleda nevjerovatno. Rusija nije ni izbliza toliko važna kao Iran kada je riječ o naoružanju i finansiranju Hamasa.
Međutim, treba istaći da je moguće da je imala ulogu u saradnji sa obaveštajcima Hamasa.
Norman Roule, bivši visoki američki obavještajni zvaničnik, tvrdio je da je politička podrška Moskve Hamasu ohrabrila grupu da preduzme nasilje, ali je rekao da je svaka uloga Rusije osim toga vjerovatno biti skromna.
„ Ova strategija omogućava Rusima da tvrde da podržavaju mirovni proces, ali nasilje koje je uslijedilo remeti region, skreće pažnju kreatora politike sa ruske agresije na Ukrajinu i privlači američku pomorsku imovinu od Crnog mora do istočnog Mediterana – rekao je on za Politiko.
Rusija, Iran i Kina protiv Zapada
Koketiranje sa Hamasom i podrška Palestincima takođe pomažu Putinu u njegovom nastojanju da se stilizira kao važan igrač u globalnom prestrojavanju protiv Zapada sa Kinom i Iranom.
Prije samo nekoliko dana rekao je da je namjera Rusije da „izgradi novi svijet“, okrivljujući Zapad za rat u Ukrajini i rekao da se sukob vodi oko „principa na kojima će se zasnivati novi svjetski poredak“.
(TBT, Blic.rs)
