ISLAMISTIKA
Najbolju
definiciju oholosti nalazimo u hadisu Muhammeda, s.a.v.s., u kojem se ona definira
na sljedeći način: ”Oholost (kibur) je omalovažavanje istine (betaru l-hakk)
i potcjenjivanje ljudi (gamtu n-nas)” (Muslim: 131)
Piše:Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Oholost je jedna od
najopasnijih, najrazornijih i najpogubnijih osobina ljudske duše. Njezine posljedice
su mnogostruko negativne na dunjaluku i Ahiretu. Zato se u Kur'anu oholost na više
mjesta žestoko osuđuje, a oholim osobama najavljuje udaljenost od Božijega rahmeta
na oba svijeta. Također, naš najbolji uzor, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više svojih
hadisa govori o opasnosti oholosti i njezinim katastrofalnim posljedicama. Islamski
učenjaci u svojim djelima upozoravaju na ovu opasnu osobinu ljudske duše objašnjavajući
njezinu suštinu, faktore koji podstiču oholost te načine na koji se ona liječi.
Jedan od najprodubljenijih pristupa fenomenu oholosti i onim što je s njome u vezi
ponudio je imam Ebu Hamid el-Gazali u svome čuvenom Ihja’u. U posebnom kitabu
tog velikog djela on oholost tretira na jedan sveobuhvatan način (v.: Ihja’, ”Knjiga o pokuđenosti oholosti i umišljenosti”, Knjiga 6, 441-584).
Ko
je ohol čovjek
Najbolju
definiciju oholosti nalazimo u hadisu Muhammeda, s.a.v.s., u kojem se ona definira
na sljedeći način: ”Oholost (kibur) je omalovažavanje istine (betaru l-hakk)
i potcjenjivanje ljudi (gamtu n-nas)” (Muslim: 131). Pod riječju betar misli se na ljudsku okrutnost ili obijesnost u trenucima dobra i bogatstva.
Dakle, tada oholi čovjek pokazuje svoju oholost prema svakome umišljajući svoju
nezavisnost od bilo koga drugoga. U tom stanju on ne samo da ne želi čuti glas
Istine već je nastoji i omalovažiti, zaobići ili suzbiti. Istina mu nije cilj,
već nešto sasvim drugo. On ne želi ničiji savjet, ako mu ga neko i uputi,
glatko ga odbija, zapravo, sebi umišlja da je on jedini taj koja moži druge
savjetovati, a kad to čini, čini na jedan izrazito grub način. Zato će imam-i
Gazali dati jednu jednostavnu ali preciznu definiciju oholog čovjeka: Svako
onaj ko sebe smatra boljim od drugog Allahovog stvorenja – ohol je (Gazali, Početak
upute na Pravi Put, 89-90).
Put
ka nevjerovanju
Oholost
je svojstvo prokletoga Iblisa, jer je on prvi koji se uzoholio: On (Iblis)
odbi (ebā), uzoholi se (vestekbere) i postade nevjernik (ve kane mine
l-kafirin) (El-Bekare, 34). Riječ je o Iblisovom odbijanju da učini sedždu
poštovanja ili pozdrava Ademu, a.s. Ovim riječima kao da je opisan put odlaska
u nevjerništvo. Prva faza na tom putu jeste odbijanje. Takvi ljudi uopće
ne žele da slušaju druge, oni samo sebe slušaju, odbijaju sve što od drugih
dolazi. Logična posljedica takvog ponašanja jeste oholost, koja onda
završava u nevjerništvu, jer ohole osobe sebi umišljaju da im niko ne
treba pa se tako i ponašaju. Prema tome, onaj ko se oholi slijedi šejtanov
ahlak, a ne ahlak plemenitih meleka koji su vazda pokorni svome Gospodaru!
Opasnost
od trostrukog ”ja”
Iz
slučaja prokletog Iblisa (v. Kur’an: El-E'araf, 11-12; Sad, 76) možemo prepoznati
opasnost od dvije stvari. Prva se krije u opasnosti korištenja pogrešnom
analogijom. Zato su naši prethodnici (selef) kazali da je prokletnik
Iblis prvi koji je upotrijebio analogiju (kijas) i da je upravo ona
uzrok da su ljudi počeli obožavati nešto drugo mimo Uzvišenog Allaha. Ovdje je
riječ o pogrešnoj ili neispravnoj analogiji, a ne o analogiji kao takvoj. Druga
stvar iz koje proizlazi opasnost jeste ljudsko ”ja”. Tim ”ja”, odn. kako
veli imam Ibnu l-Kajjim, trostrukim ja: ”ja” (ene), ”meni” (lī),
”moje” (‘indī), iskušani su Iblis, Faraon i Karun. Iblis je
rekao: Ja (ene) sam bolji od njega; Faraon pita svoj narod: Zar meni (lī) ne pripada carstvo u Misiru?!(Ez-Zuhruf, 51) Karun je kazao: Ovo što
imam stekao sam znanjem svojim (‘indī) (El-Kasas, 78). Najbolje što čovjek
može da kaže o svome ”ja” jesu, npr., riječi: ”Ja sam griješni rob koji se
kaje i priznaje svoje grijehe!” O tome da mu nešto pripada čovjeku je najpreče
da kaže: ”Meni pripada grijeh, pripada mi siromaštvo, pripada mi poniznost!”
O tome da je nešto ”moje” najpriličnije su riječi (Allahovoga Poslanika,
s.a.v.s.): ”Bože, oprosti mi moju neozbiljnost, moju šalu, moj grijeh, moju
namjeru, jer sve je to – moje!” (Zadu l-me'ad, 2/428)
Dunjalučke
posljedice
Nerazumijevanje
vjere
Uzvišeni
Allah kaže: Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu na Zemlji oholili
bez ikakva osnova (El-E'araf, 146). Moguće je da se ovdje pod
”znamenjima” (ajati) misli na Kur'an i druge (nebeske) Knjige, ili na
znakove i dokaze; pod odvraćanjem se misli na odvraćanje od njihova
razumijevanja i vjerovanja u njih kao vid kazne njima zbog njihove oholosti;
veli se da odvraćanje znači njihovo sprječavanje da unište znamenja (znakove i
dokaze) (Ibn Džuzejj, Teshil, 2/45). U jednom komentaru ovoga ajeta se
kaže: ”Podići ću razumijevanje Kur'ana iz njihovih srca”. Znači, prva kazna
oholim osoboma jeste njihovo odvraćanje od vjere i duhovnih vrlina, odn.
njihovo nerazumijevanje vjere i smisla vjerskih uputa datih u Kur'anu.
Pečaćenje
srca
Tako
Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog (El-Mu'min,
35). Na početku smo rekli da je oholost osobina ljudske duše. Navedeni ajet to
potvrđuje, gdje se oholost pripisuje ljudskome srcu (kalbi mutekebbir),
kao i u ajetu: …u prsima / srcima
njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog (El-Mu'min,
56), gdje je to, kao što vidimo, još eksplicitnije rečeno, ili, pak, u ajetu: Oni
su, zaista, u dušama svojim oholi, a u nepravičnosti su sve granice prešli (El-Furkan,
21).
Kada
se u navedenom ajetu kaže svakog oholog misli se na svakog oholog
koji ne prihvata vjerovanje u tevhid, što je, kako vele učenjaci, najviši
stepen ljudske oholosti.
Allah
ne voli ohole
On
doista ne voli one koji se ohole (En-Nahl, 23). Ovim jasnim
kur’anskim riječima iskazana je velika istina u vezi sa oholim osoboma. Dakle,
teška posljedica oholosti jeste udaljenost ohole osobe od Allahove, dž. š.,
ljubavi. Eksplicitno je rečeno da On ne voli ohole, što dovoljno ukazuje
na težinu oholosti i njezinu pogubnost. Otuda su islamski učenjaci kazali da
svaki grijeh može da se sakrije od drugih ljudi – izuzev oholosti! Ona je
grijeh koji se neminovno pokazuje i temelj je svakog drugoga grijeha (Kurtubi, El-Džami'u
li ahkami l-Kur'an, 10/95).
Ahiretske
posljedice
Teške
ahiretske posljedice u Kur'anu i Hadisu najavljene su za ohole osobe. Ajeti kao
što su: Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju, ući će, sigurno, u
Džehennem poniženi (El-Mu'min, 60); A zar u Džehennemu neće biti
boravište oholih? (Ez-Zumer, 60) ozbiljna su upozorenja da se svaki čovjek
i svaki vjernik pozabavi svojom dušom ili svojim srcem kada je u pitanju
osobina oholosti. Pogotovo ako imamo na umu sljedeći hadis: Abdullah, r.a., od Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
prenosi: “Neće ući u Džennet onaj ko u svome srcu bude imao jedan trun kibura
(oholosti)!” (Muslim: 267)
Uzroci oholosti
Oholost se dijeli na
unutarnju oholost, koja je karakteristika duše, i vanjsku oholost, koja se očituje
u ljudskim djelima, a koja je, opet, rezultat ili plod one unutarnje oholosti. Zato
se pojam oholosti prije svega veže za unutarnju karakteristiku, a to je uzdizanje
sebe i smatranje sebe vrjednijim od drugoga. Ovu karakteristiku prouzrokuje samo
jedno – umišljenost, dok vidljivu oholost prouzrokuju tri činioca: onaj u samoj
osobi koja se oholo ponaša, onaj koji je vezan za osobu prema kojoj se oholost pokazuje
i onaj koji je vezan za druge ljude. Činilac koji je u samoj osobi, kako smo već
kazali, jeste umišljenost. Onaj koji je vezan za onoga prema kome se
oholost pokazuje jeste mržnja i zavidnost. Onaj koji je vezan za druge
ljude jeste pretvaranje. U tom smislu prepoznajemo četiri glavna uzroka
oholosti: umišljenost, mržnja, zavidnost i pretvaranje (Gazali, Ihja’,
6/505).
Sedam oholosti
Čovjekova oholost
započinje onda kada sebe počne smatrati veoma važnim, a to mu se događa kada
povjeruje da posjeduje određene vjerske ili dunjalučke osobine koje drugi ne
posjeduju. Imam-i Gazali govori o sedam činilaca u tom smislu.
Znanje
Oholost najbrže
zahvati znalce i znanje je nešto čime se ljudi najviše ohole. Naime, čovjek se
osjeti važnim zbog važnosti znanja koje nosi, pa onda o sebi počne misliti da
je jako bitan te počne druge ljude omalovažavati, očekujući i zahtijevajući od
njih da ga uvažavaju. A što je najgore, takav počne sebe kod Allaha smatrati
višim i vrjednijim od drugih ljudi!
Rad i ibadet
I čestiti i
pobožni ljudi nisu imuni od oholosti. Naime, onaj ko vjeruje da je odlikovan
nad bilo kime drugim od Allahovih robova, on svojim neznanjem uništava svoje
cjelokupno djelo. Neznanje je najodvratniji grijeh i nešto što najviše udaljava
čovjeka od Uzvišenog Allaha.
Plemenito
porijeklo
Oholost plemenitim
porijeklom zahvati onoga ko drugoga smatra manje vrijednim zbog toga što nema
takvo porijeklo, makar taj bio i po znanju i po djelu na višem stupnju od
njega.
Ljepota
Ovo je svojstvo
najprisutnije kod žena. Ta vrsta oholosti podstiče na ružan govor, klevetu i
ogovaranje te iznošenje tuđih mahana.
Imetak
Ova vrsta oholosti
najprisutnija je kod onih na vlasti i kod bogataša, bilo da su oni trgovci,
zemljoradnici ili nešto drugo. Bogataš koji se uzdiže svojim bogatstvom, a
drugoga potcjenjuje zbog siromaštva, nije svjestan opasnosti koje sa sobom
bogatstvo nosi i ne poznaje vrijednosti skromnog života.
Snaga
Ovo podrazumijeva
oholjenje brojem svojih pristaša, pomagača, učenika, hizmećara, brojem svoje
familije, rođaka, potomaka. Ukratko rečeno, podrazumijeva se svaka blagodat za
koju postoji mogućnost da se neko njome sili ili oholi (Šire v. u: Ihja’,
6/509-520).
Manifestiranje
oholosti
Više je načina na
koje se manifestira osobina oholosti. Ona se ispoljava i na određenim
čovjekovim karakteristikama. Ohol čovjek je smrknut u licu, druge
gleda poprijeko, onako pognute glave i ispodoka, sjedi prekrštenih nogu ili naslonjen na lakat. Svoju oholost ispoljava u načinu govora, glasu
i njegovom tonu, kao i načinu izražavanja i kočopernom hodu. Ohol
čovjek je, kako ističe imam Gazali, onaj kod koga se nađu svi ovi pokazatelji
zajedno, ali i onaj kod koga se nađu samo neki od njih.
Vidovi oholosti
a) Jedan vid
oholosti jeste i to da neko voli kada drugi ustaju na noge njemu ili pred njim.
Hazreti Alija je rekao: ”Ko želi da vidi džehennemliju, neka pogleda čovjeka
koji sjedi, a ljudi pred njim stoje”;
b) vid oholosti
jeste i to da neko ide putem, a onaj ko je s njim mora ići iza njega. Ebu
ed-Derda’ veli: ”Čovjek je sve dalje od Allaha dok god drugi idu iza njega!”;
c) oholost je i
kad neko neće da posjećuje drugoga, a ta njegova posjeta donijela bi vjersku
korist tom drugome;
d) oholost je i da
neko ne voli da drugi sjede do njega, nego samo pred njega; Enes, r.a., tvrdi
da je neka od medinskih djevojčica uhvatila Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za
ruku, a on nije svoju ruku povukao od nje dok ga ona nije odvela tamo gdje je
pošla;
e) oholost je i to
da čovjek izbjegava družiti se sa bolesnim osobama ili osobama s invaliditetom;
f) oholost je i to
da neko ne želi ništa svojom rukom uraditi u vlastitoj kući;
g) oholost je i to
da neko nikad ništa od životnih potrepština ne kupuje niti ih nosi kući…
Liječenje oholosti
Oholost iz svoga srca jedino
možeš odstraniti spoznajom da je velik čovjek onaj ko je velik kod Allaha. A to
se saznaje tek na kraju života i oko toga postoji sumnja. Stoga se pozabavi
strahom od završetka radije nego da se oholiš, uprkos sumnji oko tvoga kraja,
pred stvorenjima Uzvišenog Allaha! Tvoje trenutno ubjeđenje i tvoj iman ne
isključuju mogućnost tvoga mijenjanja u budućnosti, jer Uzvišeni Allaha
preokreće srca; On upućuje na Pravi Put onoga koga On hoće, a i u zabludi
ostavlja onoga koga On hoće. Ustvari, na drugoga treba da gledaš na način da je
on bolji i vrjedniji od tebe! (Gazali, Početak upute na Pravi Put, 90-91)
(TBT)