ISLAMISTIKA
Priča o šejhu Jusufu, koji je otišao u Arabiju u nevinom
mladom dobu i koji se nikad nije vratio u svoju domovinu, učinivši ovu daleku
zemlju „vlastitim Macassarom“, u sebi nosi mnogo mudrosti.
FOTO: Šejh Jusuf (Wikipedia)
Priča o šejhu Jusufu, koji je otišao u Arabiju u nevinom
mladom dobu i koji se nikad nije vratio u svoju domovinu, učinivši ovu daleku
zemlju „vlastitim Macassarom“, u sebi nosi mnogo mudrosti.
„Šejh Jusuf je u Južnoj Africi poznat kao osnivač islama“.
Ovo je prva rečenica koja će se pojaviti u svim pisanim izvorima o šejhovoj
biografiji. Kada se spomene da je on osnivač islama, vjerujem da je jasno da je
on prva osoba koja je donijela islam u tu regiju. Šejh Jusuf se mora istaknuti
kao praotac muslimana u toj regiji. Ko je onda osoba imena šejh Jusuf počašćena
ovakvom privilegijom, kakva su iskustva i životna priča pronijeli glas o islamu
u sasvim drugačijeve krajeve?
Da bismo dobili odgovor, moramo se vratiti na 1626. godinu
gregorijanskog kalendara.
Od Tjoessoepa do šejha Jusufa
Abadin Tadia Tjoessoep… Ovo je ime osobe, rođene 1626. u
Goi, gradu na istoku Indije. Tjoessoep, nećak Biseta, kralja Goe, je mladić
koji je otišao na nekoliko godina u Arabiju raditi i stjecati znanje o islamu. Nije
li zapanjujuće što je otišao u daleku zemlju da se educira o islamu i onda u
još dalje zemlje da isto to znanje prenosi. Dok je boravio u Arabiji, njegov
rodni Macassar je okupirala Holandija, jedna od kolonijalnih sila koja se
borila za prirodne resurse u ovom području. Mladi Tjoessoep, u nemogućnosti da
se vrati u rodni kraj, otišao je u Banten na istoku ostrva Java (na kojem je Jakarta,
glavni grad Indonezije). Tamo je tadašnji sultan Ageng dočekao ovog mladog, obrazovanog
čovjeka te mu dodijelio mjesto kadije i imenovao ga ličnim savjetnikom. Koliko
ga je volio, govori i činjenica da mu je dao ruku svoje kćeri. Vjerujem da je u
to vrijeme ovaj mladić postao šejh Jusuf. Nisam mogao pronaći konkretan dokaz o
vremenu kada je Tjoessoep prvi put oslovljen kao šejh Jusuf. Kako god, vjerujem
da ništa neće nedostajati budemo li ga zvali baš tako.
Šejh Jusuf je otišao u Banten nakon što je Holandija
okupirala njegovu domovinu, te stekao respektabilnu poziciju i tamo ostao tačno
16 godina. U međuvremenu se sin sultana Agenga pobunio protiv njega iako ga je
njegov otac volio. Moguće da su i na njegovu sudbinu na neki način utjecali
okupatori njegove domovine budući da je, prema izvorima, Holandska
istočnoindijska kompanija, pridobila Sultanovog sina da igra za njihove
ineterese u regiji.
Svađa između oca i sina je kulminirala i, nakon niza uspona
i padova, pobijedio je sin uz pomoć Holanđana. Sultan Ageng je morao pobjeći
zajedno sa stotinama ljudi. Među njima je bio i šejh Jusuf. Jedan od uzroka
ovog bijega bio je bol zbog gubitka i šejh Jusuf je zatočen. Nakon toga, Jusuf
je čuvan u zetočeništvu u Cejlonu (današnja Šri Lanka), a odluka o njegovom
egzilu je označila prekretnicu u historiji.
Prognan u krajeve „gdje više nikome neće biti smetnja“
Iako su 1680-e godine za Jusufa počele ratom, na kraju ovog
perioda ukazala se vizija dalekih krajeva. Prognan je u najjužniju regiju u
Africi, ukratko, regiju gdje „više nikome neće biti smetnja“. Činilo se
prikladnim za tadašnju vladajuću silu iz Holandije da se Jusuf, cijenjen kao
duhovni i principijelan vođa, pošalje u daleke krajeve umjesto da bude
zatvorenik u vlastitom mjestu. Kako god, uskoro je postalo jasno da ovaj plan
nije uspio.
Početkom 1694., Jusuf je sa svojom porodicom i nekoliko
sljedbenika, tj. ukupno 49 njih, stigao u Cape (današnji Cape Town, glavni grad
Južnoafričke republike). Dočekao ga je holandski guverner regije Smon van der Stel.
Smješteni su u Zandvilet van grada kako bi ostvarivali što manje kontakata s
ljudima iz regije. Većina stanovnika bili su robovi holandske Istočnoindijske
kompanije, odnosno robovi okupatorske holandske kompanije koja je zauzela i
njegovu domovinu.
Međutim, „okupatorske snage“ s pravom su vidjele Jusufa i
islam kao prijetnju njihovoj kontroli nad robovima koje su posjedovali. Ideja
da se Jusuf drži izdvojen u dalekom rezidencijalnom području nije uspjela i ubrzo
su oko Jusufa počela duhovna okupljanja. Na robove u Capeu je poruka islama
snažno djelovala te se Jusufova kuća pretvorila u svojevrstan hram. Skupina u
tom rezidencijalnom području, sačinjena uglavnom od robova, predstavlja praoce
muslimana u Južnoj Africi.
Smrt šejha Jusufa i njegova ostavština
Jusuf, koji je pokušavao promovirati islam što je bolje
mogao, u Zandvlietu gdje je živio 1694., s grupom ljudi koju je okupio oko sebe
u pet godina, i ne znajući, postao je predvodnik velike promjene u krajevima na
jugu kontinenta. Iza sebe je ostavio nekoliko stotina muslimana u Južnoj Africi
kada je preminuo nakon 5 godina. U narednom stoljeću, članovi ove grupe,
većinom sačinjene od robova koji su se
ženili mještankama, dobili su svoju slobodu i postali „sjeme“ skupine koja pronosi
naslijeđe šejha Jusufa čak i danas.
On je i danas cijenjen kao „čovjek koji je donio islam u
južnu Afriku“. Igrom sudbine je Zandvliet, mjesto gdje je Jusuf prognan da bi držali
na distanci, danas poznat kao ‘Macassar’, dobivši ime po Jusufovom rodnom gradu.
Priča o Jusufu, koji je u nevinom mladom dobu otišao u Arabiju da stječe znanje
o islamu, koji se nikad nije vratiou svoj rodni Macassar, koji je uspio mjesto
izgnanstva učiniti svojim ‘vlastitim Macassarom’, je bez imalo sumnje priča
puna mudrosti…
Danas, turbe šejha Jusufa, koje se redovno posjećuje, kod
mještana je poznato pod imenom ‘Tuan Guru’. Kako stoji u jednom članku kojeg sam
čitao, jedan od najvažnijih Jusufovih poduhvata iz perioda u kojem je živio,
bio je pisanje Časnog Kur'ana po sjećanju i to je jedan od prvih primjeraka
Kur'ana u regiji. Ovo je sigurno istinsko otkrovenje, a originalni primjerak se
čuva u muzeju Bookap u Cape Townu.
Sufijska strana šejha Jusufa
Sudeći prema onome što sam pročitao, jedan od najvažnijih
faktora koji je Jusufu priskrbio ulogu vođe u islamu bio je njegova povezanost
sa misticizmom. Prema jednom izvoru, zapisano je da je primljen i uključen u
sufijske redove pod imenom Imam Abdullah, uključujući red Kaderija, Halvetija i
par drugih sufijskih redova. Prema drugom izvoru, navodi se da je za vrijeme
boravka u Jemenu upoznao šejha Abdulbakija Mizjajija koji mu je postao učitelj
i upoznao ga sa sufijskim redom Nakšibendija.
Iako je nemoguće jasno utvrditi njegovu veza sa misticizmom,
prihvaćena su kazivanja da je šejh Jusuf izvodio čuda. Možemo reći da je ovo
jedan od razloga se njegovo turbe posjećuje i danas. Jedno od kazivanja se veže
za njegovo putovanje brodom u Cape kada je nestalo pitke vode te je Jusuf
uronio stopalo u okean i zamolio suputnike da uzimaju vodu iz mjesta gdje je
uronio stopalo. Oni koji su izvadili vodu u posudama vidjeli su da se radilo o
pitkoj vodi.
Šejhu Jusufu, koji iza sebe ima ostavštinu od stotine godina
unatrag do danas, dodijeljen je orden pod imenom „Zlatni orden pratilaca OR
Tamboa“ 2005. godine. Svrha ovog priznanja je prisjećanje i zahvalnost Jusufovim
doprinosima otporu protiv kolonijalizma.
(TBT, World Bulettin, Autor Deniz Baran, Prevela Jasmina
Drljević)
