Džemaludin Latić – suvremeni bosanski pjesnik, dramski i prozni pisac, profesor Tefsira (tumačenja) Kur'ana na sarajevskom Univerzitetu te redovni član Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“. Studirao islamsku teologiju u Sarajevu i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, govorio je za Slobodnu Dalmaciju.Njegov intervju prenosimou cijelosti.
-Što je bio okidač da napišete otvoreno pismo uoči kongresa SDA i da iznesete brojne detalje kojima ste uzdrmali javnost?
Latić: Ne radi se ni o kakvom „okidaču“, naprosto sam se osjetio obaveznim oglasiti o tako važnom događaju kakav je kongres stranke čiji sam jedan od 40 0snivača i za koju sam dao jedno desteljće svog mladog života. Iako sam oficijelno davno napustio SDA, ostao sam privržen njenim programskim ciljevima. Iznad svega, smatram se odogovornim za njeno političko naslijeđe, koje nije malo, a koje, nažalost, danas harči polusvijet na čelu sa bračnim parom Izetbegović.
-Tvrdite da su Vaši problemi počeli onog trenutka kada ste odbili Alijin poziv da javno i kao jedan od ideologa SDA i najutjecajnijih osoba u bošnjačkoj javnosti zagovarate podjelu BiH na tri republike. Kako je izgledao taj Vaš razlaz?
Latić: Najprije je protiv mene i moga brata Nedžada krenula poratna orkestrirana medijska haranga prokomunističkih sarajevskih medija, a onda se dogodila i sabotaža unutar nacionalnog sedmičnog lista „Ljiljan“, kojeg sam osnovao i izfinansirao od donacija koje su mi dali moji prijatelji iz islamskog svijeta. Osim toga, bio sam pokrenuo Bošnjačku radio –televiziju kao medij koji bi, u vremenima sve raširenije islamofobije, prezentirao vedro lice islama i tradicionalno društvo Bosne. Nažalost, to je bio jedini medij kojeg je zabranio jedan visoki predsatvnik za BiH, Wolfgang Petrič. A sve je to rađeno sihronizirano sa stranim moćnicima i vrhuškom SDA, uz prešutno odobravanje samog rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, kojem smo, odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, moj brat i ja zasmetali u njegovom, i Bakirovom, provođenju nove politike.
-S Izetbegovićem ste godinama dijelili dobre i teške trenutke. Bili ste zajedno i osuđeni na poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine. Kada ste prvi put posumnjali u njega i vaše iskreno prijateljstvo?
Latić: Bio sam najlojalniji saradnik rahmetli predsjednika Izetbegovića. To je on osobno isticao na Predsjedništvu SDA i Glavnom odboru. Kao čovjek, on mi je i danas drag. Odrobijali smo svoje robije dostojanstveno, pomažući se kao braća (zajedno sa ostalim osuđenim bosanskim muslimanskim intelektualcima te sa fra Ferdom Vlašićem, Krešom Nižićem, dr. Antom Kovačevićem, Pericom, fra Ivanom i Franom i drugom našom braćom po monoteizmu i patnji). Vjerovao sam da dijelimo zajedničke političke ideale. Nažalost, po izlasku iz zatvora, kada smo osnovali SDA, on me je iskoristio, kao poznatog pjesnika, za dobivanje simpatija vjerničke populacije, posebno hodža. Nesuglasice su počele u vrijeme priprema Bošnjačkog sabora. Odbio sam propagirati bilo šta što „tukne“ na moguću podjelu BiH, a tada je bio aktualan Wance- Owenov plan. Naš definitivni razlaz se desio kada je odlučio postaviti Sulejmana Tihića, svoga bliskog rođaka i komunističkog javnog tužioca, na čelo Stranke (koji je, usput budi rečeno, po izlasku iz četničkog logora, tokom rata, šest mjeseci proveo na drilovanju u Beogradu). No i tada sam toliko vjerovao rahmetli Predsjedniku da nisam mogao ni pomisliti da iza svih ovih intriga protiv mene i moga brata stoji njegov sin Bakir.
-Najpikantniji detalj u Vašem nedavnom obraćanju javnosti jeste onaj da je Bakira Izetbegovića, dok mu je otac bio na robiji, vrbovala Udba. Kako ste došli do te spoznaje i jeste li ikada za njegova života o tome razgovarali s Alijom?
Latić: Nisam to otkrio ja već moj brat. On kao novinar ima ozbiljnije izvore informacija. Dok je Alija bio živ, niko nije za to znao. A kasnije je dugo takva sumnja lebdjela u zraku- odonda kada je Munir Alibabić, šef istrage protiv Alije, objavio da je Alija poslao Bakiru pismo iz zatvora u kojem je stajalo: „Poslušaj drugove“, što znači da je i sam Alija bio upoznat s tim. Ali nije poenta u tome jednom, na koncu, osobnom privatnom momentu, već u sprezi Udbe i SDA koja se ostvarila preko obojice Izetbegovića.
-Je li Alija Izetbegović stvarno za života odlučio uspostaviti dinastiju i osigurati svojoj obitelji vlast nakon njegove smrti ili je to bio čisti splet okolnosti?
Latić: Kada se sagleda sa ove distance, sasvim je očigledno da je Tihić bio prijelazno rješenje dok Bakir ne bude u poziciji preoteti mu tron. Tako su se stvari i odvile.
-Kažete da ćete Aliji halaliti (oprostiti), ali Bakiru i Mustafi Ceriću nikada. Zašto?
Latić: Koliko god je Alija imao krupnih grešaka kao državnik i političar, on te pogreške nije donosio iz hira ili loših namjera, već usljed nemoći ili pritiska svjetskih moćnika, dok ova dvojica to čine iz neoprostivo zlih i prizemnih poriva. Oni nisu bili prisiljeni da budu saradnici Udbe, kao brojni službenici Islamske zajednice i Katoličke crkve, već su oni sarađivali – a vjerovatno sarađuju i danas – da bi im nekadašnje tajne jugoslavenske službe osigurale karijeru. Što ta karijera ide preko života nedužnih nekadašnjih i današnjih političkih disidenata i vjerskih aktivista – to nimalo ne tangira tu sortu ljudi.
-Kako je moguće da je Sebija Izetbegović imala sve donedavno toliku moć u svojim rukama?
Latić: Vrlo popularna knjiga moga brata Nedžada „Sarajevski armagedon“ naširoko objašnjava fenomen te gospođe. Nedžad je 2014. najavio njen pohod na osvajanje trona „bošnjačkog pijemonta“. Iskren da budem, bio sam frapiran pojavom te persone u politici i, jedno vrijeme, nisam vjerovao ni rođenom bratu.
- Mislite li da Vaše obraćanje javnosti može promijeniti ishod kongresa SDA, za kojeg mnogi kažu da je već odlučen i da će Izetbegović(i) glatko pobijediti?
Latić: Bakir je to sve naštimao i sasvim izvjesno, po ko zna koji put, suspendirao volju naroda i sebe će postaviti na preostalu visoku poziciju. No on time samo odgađa svoj pad. Ma koliko politički nesvjestan, još uvijek u političkoj narkozi, ovaj narod se ipak budi i on će već na sljedećim izborima taj bračni par poslati u trajnu političku penziju.
-Zašto držite da je ovo kritičan trenutak za opstanak BiH i Bošnjaka?
Latić: To znaju i „ptice na grani“: dok se, zbog ruske invazije na Ukrajinu, vrši evropsko, pa čak i svjetsko preslagivanje, Bosna i Hercegovina se iznova stavlja na doboš, pred njom je najcrnji scenarij: da snage EUFORA , a možda i snage velike Srbije iziđu na entitesku liniju, ova zemlja se podijeli na Federaciju koja bi ušla u konfederaciju sa Hrvatskom, i RS koja bi ušla u sastav velike Srbije, da se to stanje, istina, nikada ne prizna od strane OUN, ali da Bosna ostane NO SAFE ZONE u narednih pet ili deset desetljeća. (Otprilike su takvu igru odigrale OUN 1948.g., kada su, nakon njene okupacije, ovoj drevnoj zemlji obećale državu na većem dijelu njezine teritorije, a do danas se ta država nije ostvarila.) Zašto bi se, u sred Evrope, odigravao takav scenarij? Zato što u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, živi više od 51% muslimana, kojima islamofobni tajni a stvarni centri moći sa Zapada ne daju da budu bilo kakav državotvorni faktor; ne daju nam nikakav oblik države na evropskom tlu, nekmoli građansku državu. Ono zbog čega ja žalim jesu loši bošnjačko-hrvatski odnosi, ali oni su loši samo u političkoj, ne i u sferi svakodnevnog života (pogotovo stoga što su muslimani u Republici Hrvatskoj, sa stanovišta ukupnih ljudskih prava i vjerskih sloboda, najrahatniji muslimani na evropskom kontinentu), no iz tih loših naših političkih odnosa Milorad Dodik crpi svoju političku snagu, kao što žalim što su se, generalno, do usijanja pogoršali odnosi između kršćanskog Zapada i islamskog Istoka, na čemu, opet, profitira novi ruski car Putin.
- Imate li Vi neku ideju ili viziju za popravljanje tih odnosa?
Latić: Imam, i dozvolite mi malo duži odgovor na to pitanje. Naime, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović je bio razvio prilično dobre odnose sa blagopokojnim papom Vojtilom te blagopokojnim kardinalom Kuharićem. Ti odnosi su spasili odnose Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u najtežim vremenima. Imao sam čast da, pred akademskom zajednicom i učiteljstvom Katoličke crkve u Bosni, govorim o ovim temama i kao musliman pozdravim dolazak najvećeg kršćanskog autoriteta u Sarajevo. Kada je aktualni papa Franjo dolazio u Sarajevo, javno sam mu prenio molbu bosanskih muslimana da prizna genocid u Srebrenici, što on, nažalost, nije učinio. Prema mojim saznanjima koja sam dobio na ovdašnjem Bogoslovnom fakultetu, Vatikan je, u toku velikosrpske agresije na Bosnu, razmatrao opciju da taj rat nazove pravim imenom: velikosrpskom agresijom, i bio blizu tome činu. Nikad nećemo prežaliti zbog toga što to Vatikan nije učinio! Papa Franjo je, u dosadašnjoj politici, fokus stavio na ekumenizam prema pravoslavnim kršćanima, pa je priznao genocid nad Jermenima; pa je pružao ruku srpskim patrijarsima i uporno najavljivao dolazak u Beograd, a oni ga odbijali navodno zbog kardinala Stepinca; pa je pružao ruku ruskom patrijarhu Kirilu, pa mu ovaj nije uzvratio itd. Takva politika Vatikana je možda ohrabrila i lidera HDZ-a u Bosni i Hercegovini Dragana Čovića da napravi pakt sa Dodikom, što je za posljedicu imalo duboku političku krizu iz koje se, za sada, ne vidi izlaz. A ulje na vatru je dolio hrvatski predsjednik Milanović koji vodi potpuno apsurdnu, na mahove čak i islamofobnu i bosnofobnu politiku, na štetu interesa i jedne i druge države.
Istina, papa Franjo je imao i vrlo uspješnih posjeta i u islamski svijet, te je pokazao vrlo emotivan odnos prema migrantima, ali nedostaje mu jedan potez pa da dobrahno riješi političku i ekonomsku krizu u Bosni i, možda, pomogne završetku rata u Ukrajini, štaviše, da pomogne konačnom rješenju krize u Palestini.
- A taj potez bi bio…?
Latić: Dakle, da prizna velikosrpski genocid nad muslimanima, ali i katolicima u Bosni, kako opravdano tvrdi banjalučki biskup Komarica, da rat u mojoj zemlji označi kao agresiju te – što bi bio njegov epohalni, globalni kopernikanski zaokret u odnosima između kršćana i muslimana! – da duh i ciljeve Drugog vatikanskoga koncila (iz Dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen gentium, br. 16, te, šire, iz Nostra aetate, br. 3) proširi tako da ekumenski pokret prenese i na islam i njegove sljedbenike, da prizna islam kao monoteističku religiju, kao što islam priznaje kršćanstvo (v. Kur'an, V, 69, zatim V, 82; v. i muslimanske poglede na Blaženu djevicu Mariju, hazreti Merjemu, u kur'anskom poglavlju Merjem i na drugim mjestima) dakle, da povede politiku „disanja Vatikana na sve tri, ili četiri – a ne samo na dva- krila!“, da zatraži od evropskih moćnika da Bosance muslimane, kao i sve evropske muslimane, napokon tretiraju kao građane Evrope, a ne isključivo i jedino kao muslimane, odn. kao corpus alienum (strano tijelo) u evropskom tkivu ! Ako to papa Franjo, potom i Katolička crkva u naše obje zemlje, ne učine, ruski car će prijeći rijeku Drinu i pokrenuti nove ratove na Balkanu i na istoku Evrope, njegova topovi će rikati ne samo iznad Zvornika i Sarajeva, nego i iznad Zagreba i Dubrovnika…, katoličanstvo i islam će biti satjerani u kut zapadne Bosne, nakon čega će narod kome pripadam zgasnuti u taifama (ar. enklave) kao što je zgasnuo u muslimanskoj Španjolskoj prije pet stoljeća…, nakon čega bi krenula „muslimanska“ osveta prema nedužnim kršćanima na Bliskom istoku, koji se također nalaze na ivici ambisa u novom globalnom poretku u kome stoluju različiti oblici fundamentalizama. To je vizija mog, novog „svetog poretka“ (L.Kolakowski).
