Godine 2003. masovni zločini u sudanskom Darfuru šokirali su svijet. Organizacije za ljudska prava optuživale su sudanskog predsjednika Omara al-Bashira i njegovu miliciju Janjaweed za genocid. Iako su Ujedinjene nacije na kraju poslale trupe da zaštite sudanske civile, odgovor je bio prespor.
Danas je Sudan ponovo opustošen ratom, a zločini se dešavaju u sličnim razmjerima u Darfuru. Nasljednici Janjaweeda su Snage za brzu podršku (RSF), i one ubijaju, siluju i pljačkaju iste zajednice Darfura. Međunarodni odgovor na rat bio je hladan, a reakcija na situaciju u Darfuru sve sporija. Ovo je uprkos činjenici da je ono što se dešava u Sudanu direktan ishod prve krize u Darfuru, koja je iznjedrila RSF i njenog vođu generala Mohameda Hamdana Dagola, poznatog kao Hemedti.
Hemedti je bio mlađi komandant Janjaweeda prije 20 godina, kada je Bashirova vlada efektivno proglasila Darfur zonom bezakonja, gdje je nekažnjivost bila jedino pravilo. Nakon masakra došla je anarhija, a potom vladavina novih gospodara Darfura Janjaweeda, kasnije formalizovanih kao RSF, paravojna grana vlade. Hemedtijev RSF ima borbenu sposobnost jednaku onoj u zvaničnim sudanskim oružanim snagama, kojima predvodi general Abdel Fattah al-Burhan. Dvojica generala su djelovali zajedno kako bi svrgnuli Bashira u aprilu 2019., a zatim su živjeli u nelagodnom partnerstvu s civilnom vladom. U oktobru 2021. ponovo su udružili snage u vojnom udaru. Odnosi su prekinuti i od aprila se RSF bori protiv sudanske vojske za vlast na ulicama Kartuma.
Mirovne inicijative koje su predložili susjedi Sudana i Sjedinjene Države fokusirale su se na okončanje borbi u glavnom gradu. Oni su previdjeli situaciju u Darfuru, gdje su RSF i njeni lokalni saveznici ponovo pokrenuli svoju nedovršenu kampanju etničkog čišćenja. Ujedinjeni narodi i Afrička unija—do sada očigledno nesvjesni masakra, etničkog čišćenja i prijeteće masovne gladi—trebali bi zaprijetiti RSF-u kaznenom akcijom i poslati vojne savjetnike da podrže snage civilne zaštite povučene iz zajednica Darfura.
PROBLEMATIČNA ZEMLJA
Nasilje koje je počelo u Darfuru 2003. godine imalo je tri uzroka. Prva je bila geografija Darfura. To je ogromna i osiromašena regija, nazvana po Historijskom sultanatu naroda Fur, koji čini četvrtinu stanovništva. Desetak drugih starosjedilačkih grupa također naziva Darfur domom, od kojih su najveće Masalit i Zaghawa. Darfur je također dom arapskih plemena, koji su uglavnom stočari na sušnijem sjeveru i savanama na jugu, čiji su preci migrirali u regiju prije nekoliko stoljeća. Zajedno, oni čine 40 posto stanovništva.
Zanemareno od uzastopnih sudanskih vlada i pogođeno sušom, društveno tkivo Darfura počelo je da se kida 1980-ih. Stanovništvo je brzo raslo, dijelom zbog visokog nataliteta, ali i zbog toga što su saharski arapski nomadi migrirali u Darfur u potrazi za zemljom. Krhki suživot farmera i stočara počeo je da se ruši. Etnički sukobi sukobili su Fur, Masalit i Zaghawa protiv arapskih plemena. Nasilje je eskaliralo, što je kulminiralo požarom 2003-05, koji je koštao života više od 300.000 ljudi.
Do 2009. intenzivan sukob je prestao, ali mir nije bio na vidiku. Visoki predstavnici Afričke unije putovali su po Darfuru i proveli 40 dana na sastancima u gradskoj vijećnici, slušajući iskustva, analize i pritužbe ljudi. Članovi svih zajednica su se složili da je potrebno riješiti složen splet sporova, posebno onih koji se odnose na zemljište i lokalnu administraciju. Bilo je potrebno lokalno rješavanje sukoba. Zajednice su imale tradicionalni sistem posredovanja, koji su vodili starješine, za koji se Darfuris složio da je još uvijek pogodan za svoju svrhu. Sudanska vlada je samo trebala dati zeleno svjetlo. Ali Bashir nije pristao. Umjesto toga, igrao je igru „zavadi pa vladaj“, bojeći se da će ujedinjeni Darfurci dovesti u pitanje njegovu moć.
Lokalne sukobe učinio je još smrtonosnijim drugi faktor: prelivanje višedecenijskog građanskog rata u Čadu, koji je počeo 1966. godine. On se intenzivirao sljedeće decenije, kada je libijski diktator Muammar al-Qaddafi pokušao anektirati Čad i u tom cilju , ugostio i naoružao nezadovoljstvo iz cijele Sahare. U libijskim kampovima za obuku, nomadi koji sebe nazivaju Arapskim okupljanjem udružili su se oko zlokobnog plana da zauzmu Darfur, protjeraju nearapske narode i uspostave beduinsko-arapsku domovinu. Prezirući međunarodne granice i prezirući pretenzije različitosti i civilne vladavine, njegovali su toksični etnički supremacizam. Oni su bili izvorni Janjaweed, a njihovi nasljednici su danas vojnici, paravojne formacije, razbojnici i krijumčari koji terorišu Darfur.
Sudanska nacionalna politika je također doprinijela pobuni u Darfuru i njenom brutalnom gušenju. Dugo tinjajuća ogorčenost zbog zanemarivanja regiona od strane Kartuma i načina na koji je Bashir stao na arapsku stranu u lokalnim sporovima, nagnali su njegove aktiviste da uzmu oružje. Pokret za oslobođenje Sudana i Pokret za pravdu i jednakost udružili su snage kako bi pokrenuli razorne napade na sudansku vojsku 2003. Odgovor vojske je bio mobilizirati Janjaweed da uzvrate udarac, pljačkajući i uništavajući sve zajednice za koje su sumnjali da podržavaju pobunjenike. Nakon istrage State Departmenta, američki državni sekretar Colin Powell objavio je da su Janjaweed počinili genocid.
ZAPAD JE SLIJEP
Darfur je bio rijedak slučaj afričke krize koja je izazvala strastveni međunarodni odgovor. Kroz globalni pokret zagovaranja, aktivisti Darfurske kampanje postigli su svoje glavne ciljeve. 2007. godine, ogromna mirovna snaga, Misija UN-a Afričke unije u Darfuru (UNAMID), dobila je mandat od Vijeća sigurnosti UN-a da štiti civile. Međunarodni krivični sud izdao je nalog za hapšenje Bashira po deset tačaka, uključujući tri za genocid.
Ali mir nije došao u Darfur. Pregovori – koje je prvo vodila AU, a zatim Katar sa osobljem stručnjaka UN-a – postigli su dogovore koji su dobili podršku samo manjine sve fragmentiranih pobunjenika. Kartum je blokirao plan AU za inkluzivan proces političkih reformi.
Umjesto toga, velika pitanja su ostala neriješena. Raseljeni ljudi ostali su u svojim ogromnim kampovima, koji su postali de facto gradovi, hranjeni od Svjetskog programa za hranu. Darfurska arapska plemena vladala su zemljom, nekažnjeno pljačkajući, boreći se jedni protiv drugih i milicija oko plemenskih granica i – što je najvažnije – oko toga ko može kontrolirati unosne rudnike zlata u regiji. Hemedti se pokazao kao najsposobniji komandant Janjaweeda. Trgovačka kompanija njegove porodice se proširila, a on je profitirao od krijumčarenja i čuvanja granice. Hemedti je bio na čelu transnacionalnog poslovno-plaćeničkog konglomerata i postao je glavni poslodavac omladini Darfurija.
Darfur je bio rijedak slučaj afričke krize koja je izazvala žestoki međunarodni odgovor.
Zbog prigovora svojih generala, Bashir je formalizirao Hemedtijeve brigade kao RSF i doveo ih u Kartum kao svoju pretorijansku gardu. Bila je to fatalna greška. U aprilu 2019. mirni civilni demonstranti opkolili su štab vojske, tražeći da Bashir ode. Diktator je dao instrukcije svojim generalima da ih razbiju. U kasnonoćnoj debati generala, Hemedti je dao odlučujući glas u korist prelaska na stranu civila. Bašir je svrgnut. Ali generali su željeli vlast za sebe. Šest sedmica kasnije RSF je rastjerao demonstrante smrtonosnom silom, ubivši više od 100. Civili se nisu plašili. Hemedti i Burhan su tada pristali na pregovore koje su sazvale AU i Etiopija, a iza kulisa podržale Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, čime je postignut kompromis. Nastala je turbulentna vojno-civilna vlada. Dok se vlada borila s ekonomskim problemima Sudana i potrebom da se pobunjenici iz Darfura dovedu u novi mirovni sporazum, Hemedti je konsolidirao svoje poslovanje, proširio svoje snage i ojačao svoje međunarodne mreže. RSF je iznajmio svoje usluge Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima da se bore u Jemenu i udružio se s Wagner grupom.
Iako su Hemedtijeve snage ubile mnoštvo civila, on se ipak predstavio kao narodni vođa i bedem protiv povratka militanata i islamista koja je vladala Sudanom pod Baširom. Hemedti se također pozicionirao kao glasnogovornik zauzetih periferija Sudana i kao posrednik u mirovnim pregovorima s pobunjenicima u Darfuru. Ti pobunjenici su u dogledno vrijeme potpisali mirovni sporazum – nazvan Juba sporazum – i vratili se u Darfur. Dogovor je uključivao ambiciozna obećanja razvoja, reformi i integracije boraca u vojsku. U praksi se, međutim, svelo na političke položaje, poslove i novac za pobunjenike i njihove vođe. Hemedti se nadao da će se pridružiti njegovoj koaliciji, ali nisu mu vjerovali kao ambicioznom Janjaweedu. Povratak bivših pobunjeničkih boraca ugrozio je arapsku kontrolu nad Darfurom i izazvao lokalno nasilje.
Ovo je bio trenutak u kojem je UNAMID trebao da sprovede Juba sporazum i da održi mir između nepoverljivih oružanih grupa. Umjesto toga, UN, pod pritiskom sudanskih generala da obustave svoje operacije, zatvorio je svoju misiju u junu 2021. Zajedničke snage vladinih vojnika, trupa RSF-a i bivših pobunjenika imale su zadatak da zaštite civile. Darfurci su bili zgroženi, ali činilo se da UN nisu svjesni opasnosti. Bio je to čin namjernog optimizma koji se danas čini zapanjujuće pogrešnim.
PROPALI GRADOVI
Prema sporazumu iz Jube, bivši pobunjenik Khamis Abubakar, etnički masalit, postao je guverner države Zapadni Darfur. Lokalna arapska milicija bila je nezadovoljna, a nakon toga je došlo do sporadičnog nasilja. Ali nijedna misija UN-a nije došla da istraži, oglasi uzbunu ili pošalje službenike za politička pitanja kako bi omogućili mir. U trenutku kada su borbe između vojske i RSF-a počele u Kartumu 15. aprila ove godine, rašireno nasilje je izbilo i u Zapadnom Darfuru. Iskra sukoba nije jasna, ali su arapske milicije započele ubilački napad na civilno stanovništvo. Vojnici vojske, nadjačani i uplašeni, sklonili su se u svoje garnizone.
Preživjeli koji su pobjegli u obližnji Čad opisuju RSF i arapske borce kako idu od kuće do kuće u regionalnoj prijestolnici El-Geneina, ubijaju, siluju i pljačkaju, ostavljajući leševe muškaraca i dječaka da se raspadaju na ulicama. U maju su paravojne formacije napale gradsku bolnicu i opljačkale sultanovu palatu. Abubakar je u junu to nasilje osudio kao “genocid”. Sljedećeg dana su ga oteli i ubili naoružani ljudi u uniformama RSF-a.
Darfur je bez mobilne telefonije ili pristupa internetu, što ga čini crnom rupom za informacije. Ali čini se da je RSF također preuzeo Zalingei, glavni grad centralnog Darfura i najveći grad Fur etničke grupe. Komandir milicije preselio se u kancelariju guvernera. Jedan po jedan, gradovi Darfura padaju pod RSF. Stočarska arapska plemena istočnog Darfura, koja su pokušala ostati neutralna u ranijem ratu, sada nemaju nikakvu opciju osim da se udruže sa RSF-om. Seoski aristokrati, čiji je spis nekada određivao plemensku politiku, sada su podložni diktatu mladih komandanata milicije. Prošlog mjeseca, devet visokih šefova izjavilo je podršku RSF-u.
Do sada su najmoćniji od bivših pobunjenika – uključujući Minnija Minavija iz Sudanskog oslobodilačkog pokreta – ostali izvan borbe. Oni se plaše RSF-a, ali ne vjeruju u namjere ili kapacitete vojske, i optužuju Burhanovu vladu da zanemaruje hitne humanitarne potrebe Darfura. Drugi su udružili snage sa opkoljenom vojskom da brane ključne gradove. Koliko dugo bivši pobunjenici mogu ostati neutralni je neizvjesno, pogotovo jer je ciljanim zajednicama potrebna zaštita. Jedinicama za samoodbranu zajednica Darfurija hitno je potrebna međunarodna podrška za stvaranje sigurnih zona u gradovima i kampovima za raseljene osobe.
RSF je također zahvatio susjedni Sjeverni Kordofan. Njegovo osvajanje glavnog grada al-Obeida osujećeno je samo masovnim demonstracijama njegovih stanovnika. Paravojne jedinice RSF-a kreću se na istok kako bi pojačale svoju borbu za Kartum, dok kamioni natovareni opljačkanom robom iz glavnog grada tutnjaju u suprotnom smjeru.
NEMA IZLAZA
Kriza u Darfuru – još uvijek neriješene etničke tenzije i potraga saharskih beduina za zemljom i zaposlenjem – sada pokreću budućnost Sudana. Čak i ako se sudanske oružane snage pregrupiraju i, uz vojnu pomoć svojih saveznika u Egiptu i Turskoj, uspiju istjerati RSF iz Kartuma, vlada nema rješenje za probleme koji pustoše Darfur.
Kao ni Hemedti. RSF je zadala žestoke rane udarce u bici za Kartum i održala se u teškom kontranapadu. Ali, bez obzira na podršku koju je Hemedti imao među stanovništvom, uništena je ponašanjem njegovih vojnika, koji su ubijali i silovali, pljačkali stambene četvrti, preuzimali bolnice i skrnavili kulturna mjesta i građanske zgrade.
Dok je Sudan gorio, Hemedti je nestao iz vidokruga. Za populističkog lidera koji se oslanja na projektovanje svoje ličnosti i postavljanje političke agende, ova tišina je bila iznenađujuća. Njegova nevidljivost podstakla je glasine da je teško povređen. Dana 28. jula objavio je video u kojem je, ukočen i blijed, govorio 20 sekundi kako bi izložio svoje mirovne uslove. Od tada je objavljivao audio snimke, ali nije viđen. Postoje znakovi da on gubi kontrolu: jedinice RSF-a u dijelovima Darfura počele su da se dijele duž plemenskih linija i bore jedna protiv druge.
U međuvremenu, Sudanci uče kako je upravljanje Janjaweedom. To je pravilo iz sedla: nasilno i podmitljivo. Oslanja se na plemensku solidarnost, rasizam prema tamnoputim ljudima i prezir prema institucijama i zakonima. To uključuje pljačku masovnih razmjera, koja će vjerovatno prestati tek kada više ne bude gradova za pljačku.
Akcije UN-a u Darfuru 2021. davale su lažžni optimizam koji se danas čini zapanjujuće pogrešnim.
Nema znakova ozbiljnih međunarodnih napora da se kriza riješi. Učinjeni su samo polovični posrednički napori, i oni su koncentrisani isključivo na zaustavljanje borbi u Kartumu. Niko nije napravio napredak niti obratio pažnju na Darfur.
Prije dvadeset godina, Sjedinjene Države su bile aktivne; danas ih nema. Prvi znak da se nezainteresovanost Washingtona možda mijenja pojavio se kada je američka ambasadorica pri UN-u Linda Thomas-Greenfield ranije ovog mjeseca posjetila izbjeglice iz Darfurija u Čadu. Ali osim nametanja sankcija liderima RSF-a i podrške humanitarnim naporima na granici, čini se da su Sjedinjene Države u nedoumici šta da rade. UN, koji ima ovlasti da djeluje, čeka Afričku uniju, koja ne radi gotovo ništa.
Daleko veći resursi i politička volja – iako je veliki dio bila pogrešno usmjerena – nisu riješili prethodni rat. Ovaj put će biti teže. Ali postoji jedan faktor koji obećava: u Darfuru nema geostrateških uloga. Sve strane treba da imaju interes da zaustave krvoproliće. Zemlje koje su u sukobu oko drugih globalnih pitanja trebale bi biti u mogućnosti da ostave po strani svoje razlike i dogovore se o akcijama za zaštitu civila, pružanje suštinske pomoći i zaustavljanje nesreće koja će vjerovatno nadmašiti ono što je Darfur pretrpio prije dvije decenije. Kada se ove sedmice sastane Generalna skupština UN-a u New Yorku, afrički lideri će se okupiti na marginama kako bi razgovarali o Sudanu. Ovo je prilika za njih i UN da pokažu da su planovi za uspostavljanje mira i zaštite civila još uvijek živi, a za Sjedinjene Države da stave svoju težinu iza ozbiljnog ponovnog angažmana s Darfurom. To je najmanje što dugotrpeći Darfuri zaslužuju.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
