Piše: Dženan Skelić, thebosniatimes.ba
Knjiga Nedžada Latića, pod nazivom “Sarajevski Armagedon II”, roman je neobičnog stila, ali i sadržaja, preklapanja objektivnog i subjektivnog, realnosti i fikcije, dokumentarističkog, novinarskog fakta i autorske introspektivne interpretacije, hladnog racija i razumijevanja protkanog buicama osjećanja.
Iako kompleksne, višeslojne i fragmentirane strukture, sa iznenadnim premještanjima fokusa, kako na temporalnoj, tako i prostornoj ravni, stil je pitak, čitljiv, poseže za čitateljem i uvlači ga u svoj tok, gaseći percepciju protoka vremena izvan pripovjedačkog.
Sa jedne strane susrećemo senzibilnu dušu pripovjedača, svjedoka, što kroz introspektivni okvir prisjećanja i pridruživanja značenja, analizira, tumači, za posegnutim sjećanjem i njemu pohranjenom traumom, kako bi se sa njom suočio, kako bi je procesuirao, nadrastao je, sa relativne distance i još relativnije sigurnosti, ojačan resursima i kompetencijama, što su akumulirane kroz decenije parcijalnih suočavanja, ali i ličnog, obiteljskog, socijalnog i općedruštvenog rasta, zrijenja i razvoja.
Sa druge strane novinarskim crticama, faktografski, ispisuje se kontrastima jasno definiran prostor historijskih uloga, likova, događaja, unoseći u njihove odnose novu dimenziju reda, prepoznavajući likove u nejasnim sjenama, skrivenih odnošenja, tajnih, kodiranih, prikrivenih sinergija, interesa, motiva i ciljeva.
Tako je pripovjedač u isto vrijeme i akter i svjedok i bilježnik, povjesničar i historiograf, subjektivan i objektivan pečat jednog vremena, ljudskih sudbina, zapisa o ličnoj, obiteljskoj, ali i tragediji zajednice kojoj pripada.
Nije li upravo ovakvo bilježenje, najbliže samom prapočetku historije kao nauke, vremenu u kojem su pjesnici, pripovjedači, čuvari znanja, vrtlari korijenja prošlosti i plodova budućnosti, tumači naše nutrine, jeke predaka u našim mislima, nejasnim strahovima i strepnjama, kontrolori našeg nesvjesnog utkanog u rituale, čiji je smisao zamagljen olujama vremena.
Tako je ovo svjedočanstvo koje nam ostavlja Latić, sjeme prošlosti, što nam je obaveza da ga ponesemo pohranjenog u našoj esenciji, do nekog sretnijeg mjesta ili vremena, na čijem proplanku će roditi plodove našeg kolektivnog Bitka. U toj pripovjesti je ocrtan temelj sabura, sraz naših nada i razočaranja, očaja i poleta, iščekivanja i odustajanja, stremljenja, traganja, lutanja i čekanja, čežnji prekrivenih zebnjom na pragu bezrezervnog, fatalističkog, predavanja sudbini.
Više je to krletka u kojoj sloboda djelovanja, preživljava u vjerovanju, da su rešetke, prije tu, kako bi je sačuvale od zla izvana, nego da je spriječe u njenome letu, pa ipak, budi nadu, da možda ili baš uprkos, svim tim promašajima i pogrešnim procjenama, besmislenim nadama i posezanjima za “imaginarnim likom vođe”, može biće nacije, rasti upravo na vlastitim stratištima, na grobu vlastite prošlosti, čiji spomenik je i ovaj Latićev Armagedon, njegovo lično suočavanje sa najavom Sudnjeg dana, susretanje sa odrazom u zrcalu vlastite prolaznosti, trošnosti, beznačajnosti, kao tren u kojem je zrnce prašine sa vrha pješčane dine ugledalo širinu pustinje izvan i unutar sebe.
Nikada nećemo znati šta je autor istinski htio reći, ili čemu je stremio risajući krokija vlastitog postojanja na Velikom platnu našeg zajedničkog postojanja.
Svako od nas, će vjerovatno duboko i iskreno biti osvjedočen, da je njegovo čitanje Latića, ono istinsko i pravo.
Svako će od nas biti vječnost ili dvije daleko od istine!
(TBT)