Tri mjeseca borbi u Sudanu između vojske i paravojne grupe zvane Snage za brzu podršku (RFS) ostavila su za sobom bar 3.000 mrtvih i najmanje 6.000 ranjenih. Unutar zemlje raseljeno je više od dva miliona ljudi, a još 700.000 je pobjeglo u susjedne zemlje. Po Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, dve trećine zdravstvenih objekata u glavnom gradu Kartumu i drugim borbenim zonama sad ne rade, pa se vjeruje da je broj poginulih i ranjenih daleko veći. Tijela danima trunu na ulicama glavnog grada, kao i u gradovima i selima darfurskog regiona.
Bezmalo svi strani državljani, pa i diplomate i osoblje ambasada odavno su otišli, pa su, prema Al Jazeeri, stotine hiljada Sudanaca koji su čekali vizu nasukani u unakrsnoj vatri jer su njihovi pasoši ostali zaključani u napuštenim ambasadama. Po riječima nearapskih plemenskih vođa, RSF i lokalne arapske milicije vrše masovne pokolje u Darfuru, siluju žene i djevojke i spaljuju kuće i bolnice. Ranije ovog jula zamjenik generalnog sekretara UN-a Martin Grifits, zadužen za humanitarne aktivnosti, rekao je za Associated Press: „Da sam Sudanac, teško bih povjerovao da ovo nije građanski rat… najsurovije vrste.“
Prema Ujedinjenim nacijama, polovini sudanskog stanovništva, a to je 25 miliona ljudi, potrebna je humanitarna pomoć. Što je još gore, polovina od tih 25 miliona su djeca, a mnoga od njih su bila u lošem stanju i prije početka ovog sukoba. Na nesreću, globalno zagrijavanje će dalje produbiti njihovu bijedu. Među 185 zemalja čiju je podložnost šteti od klimatskih promjena procjenjivala inicijativa Notre Dame Global Adaptation, Sudan je šesti po redu.
Predviđa se da će toplotni talasi, suše i poplave postajati sve češći i intenzivniji kako se atmosfera iznad Sudana bude dalje zagrijavala. Ovaj ljetnji rat i klimatske prilike udružili su se na smrtonosan način. Nebo bez oblaka donijelo je veliku nestašicu vode i električne energije, a maksimalna dnevna temperatura u glavnom gradu kreće se između 43 i 44 stepena Celzijusa, što dalje povećava muku i bijedu. U međuvremenu, u Darfuru i na drugoj strani granice, u susjednom Čadu, očekuje se početak kišne sezone. Sudanski direktor za čadski ogranak humanitarne organizacije Concern Worldwide kaže da većina od četvrt miliona sudanskih izbjeglica u Čadu „živi u sklepanim šatorima napravljenim od grana i bilo kog materijala do kog se moglo doći, što znači da ti ljudi nisu zaštićeni od teških kiša. Situacija je katastrofalna.“
Ovaj sukob nećete gledati na televiziji
Među izbjeglicama su naši rođaci, članovi naše šire indijsko-sudanske porodice koji su uvijek živeli u Kartumu. U maju su pobjegli od eskalacije nasilja; neki su prešli opasan put, dug 800 kilometara, preko Nubijske pustinje do Luke Sudan na Crvenom moru. Odatle su brodom otišli u Džedu, u Saudijskoj Arabiji. Kako su nas obavjestili glasovnim porukama u junu, cilj im je bio Egipat – tokom posljednja tri mjeseca najčešće odredište sudanskih izbjeglica. Imajte na umu da su naši rođaci, koliko god njihova situacija bila očajna, u daleko bezopasnijem položaju od ljudi koji su iz Darfura bježali u Čad. Ipak, i oni su za sobom ostavili život građen decenijama i ne znaju da li će se ikad moći vratiti u Kartum.
S druge strane, ovdašnja stvarnost je za nas uznemirujuća. Morali smo uložiti mnogo truda da bismo u američkim medijima našli relevantne informacije o borbama u Sudanu i o sudbini izbjeglica – tek nedavno su se pojavili pouzdani izvještaji na Nacionalnom javnom radiju (NPR) i u Washington Postu. Kad tu situaciju uporedimo sa 16 mjeseci svakodnevnog, revnosnog, neprekidnog izvještavanja o ratu u Ukrajini i milionima ljudi koji su u njemu raseljeni, biće nam jasno da je kontrast vrlo upadljiv.
Reakcije Washingtona ne te ratove takođe se veoma razlikuju. Prije nego što su počele borbe, u Sudanu je bilo 30% manje ljudi kojima je bila potrebna humanitarna pomoć nego što ih je u tom trenutku bilo u Ukrajini, u kojoj je bjesnio rat. Sad ih je u Sudanu 50% više. S obzirom na takav odnos potreba, američka humanitarna pomoć Sudanu (536 miliona dolara) u fiskalnoj 2023. i nije bila tako mala u poređenju s humanitarnom pomoći Ukrajini (605 miliona dolara) – ali samo ako se ne računa vojna pomoć od 49 milijardi koju je Washington poslao u Kijev (nedavno su dodate fundamentalno antihumanitarne kasetne bombe), što je 80 puta više od civilne pomoći. Drugim riječima, u prošloj godini Ukrajina je dobila 13% više humanitarne pomoći nego Sudan, ali 93 puta više ukupne pomoći kad se uračuna i vojna.
Sjedinjene Države nisu izuzetak. Cijeli svijet kasni s reakcijom na humanitarnu tragediju u Sudanu. Wiliam Carter iz norveškog Savjeta za izbeglice nedavno se požalio: „Nisam vidio hitnu reakciju. Razlog nije neznanje, već apatija.“ Valja priznati da su uslovi u Sudanu i Čadu sad takvi da je teško isporučiti pomoć, ali zapadne sile, ističe Carter, „prosto nisu voljne da preuzmu rizik“.
Zanemarivanje civila, tetošenje generala
Washington daje veliku pomoć Ukrajini od samog početka rata. S druge strane, njegovi postupci u mjesecima koji su prethodili sadašnjem sudanskom sukobu nisu bili samo neefikasni već su možda rat učinili vjerovatnijim.
Ukratko o pozadini: prije četiri godine narodnim ustankom je zbačen dugotrajni autokratski predsjednik zemlje Omar al Bashir. Osnovan je Savjet za suverenitet, kome su povjereni pregovori o prelasku zemlje u demokratiju. Susan Page, prva američka ambasadorka u Republici Južni Sudan napisala je da je prošireni naziv savjeta – „tranziciona vlada predvođena civilima“ uvijek bio „pomalo nalik na smokvin list“ ako se ima u vidu da je u njegovom sastavu bilo više vojnih oficira nego civila. Tranziciju su čak vodili vojni oficiri, a dvojica od njih danas zapovjedaju snagama koje vode borbe: general regularne sudanske vojske Abdel Fatah al Burhan i general Mohamed Hamdan, koji je na čelu paravojne grupe RSF.
Poslije dvije godine ometanja rada Savjeta za suverenitet, taj čudni dvojac se udružio 2021. godine da bi izveo državni udar i preuzeo kontrolu nad Sudanom. Pregovori o demokratskoj tranziciji, uz posredovanje Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, potrajali su još 18 mjeseci uprkos njihovom opstruiranju. Po riječima Chrisa Consa, senatora iz Delavera, generali su čak pribjegli iznuđivanju natuknuvši da će, ako ne budu dobili punu podršku zapada, stvoriti novu migracionu krizu u Evropi proterivanjem stotina hiljada svojih zemljaka na sjever. Iako su se vojno-civilni pregovori zaglavili, Coons je prošlog februara, i dalje pun nade, napisao: „Sudanski narod… ne posustaje u borbi za svoju političku dobrobit. Uprkos upornom ubijanju, seksualnom nasilju i režimskim hapšenjima, masovni nacionalni prodemokratski pokret mjesecima održava nenasilne ulične proteste. Riješenost koju hiljade tih ljudi pokazuju dok rizikuju život naspram teško naoružanih bezbednosnih snaga trebalo bi da posluži celom svetu kao podsjetnik na to da je demokratija uistinu dragocjena.“
Coons je uporno podsticao administraciju Joea Bidena da stane iza prodemokratskog pokreta, da uvede sankcije koje će pogoditi vojne vođe, a poštedeti civilno stanovništvo: „Moderan, sveobuhvatan skup sankcija protiv vođa državnog udara i njihovih mreža“, pisao je, „prekinut će tokove njihovih prihoda, oslabiti njihovu moć i tako stvoriti mogućnost za rast mladog demokratskog pokreta“. Biden očigledno nije poslušao Coonsov savjet i šest nedelja kasnije počeli su okršaji.
U članku objavljenom ubrzo po izbijanju borbi, Edward Wong i troje njegovih kolega iz New York Timesa napisali su da su im neki ljudi koji su učestvovali u pregovorima rekli da „prioritet Bidenove administracije nije bio podrška civilnim vođama, već saradnja s dvojicom suparničkih generala“ čak i nakon što su oni ugrabili vlast državnim udarom. Jedan visoki savjetnik vlade uveravao je Times da su ugledni američki diplomati „pogriješili kad su tetošili generale, prihvatali njihove iracionalne zahtjeve i odnosili se prema njima kao prema prirodnim političkim akterima. Time su hranili njihovu žudnju za moć i iluziju legitimnosti“.
„Ključni djelić slagalice“
Izostanak brige za Sudance, u Americi i drugim bogatim zemljama, u oštroj je suprotnosti s intenzivnim geopolitičkim interesiranjem nekih regionalnih sila za Sudan. Mohamed Salami iz Međunarodnog instituta za globalnu stratešku analizu primjećuje da saveznici Washingtona u Persijskom zalivu imaju velike planove za Sudan zbog njegovog strateški važnog dijela obale Crvenog mora, bogatstva u mineralnim resursima i potencijala za turizam i poljoprivrednu proizvodnju. (Ne možemo a da se ne zapitamo uzimaju li oni u obzir stepen u kom njegovu poljoprivredu mogu pogoditi klimatske promjene.) Gledajući u budućnost, piše Salami, „Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija imaju dugoročne planove za Afriku i za Sudan kao svoj ulaz na kontinent“.
Sve do ovog najnovijeg haosa, Sudan je bio i ulaz za izbjeglice iz Azije, s Bliskog istoka i iz drugih dijelova Afrike. Manje od tri nedjelje prije početka sudanskog sukoba kolumnistkinja MSNBC-a Nayyera Haq napisala je da su mnogi ljudi koji su tad bježali iz zemlje bili višestruke izbjeglice pošto su pre toga pobjegli iz sukoba u Siriji, Jemenu, Mjanmaru i na drugim mjestima.
Dok su zapadni diplomati i osoblje ambasade žurili da pobjegnu iz Kartuma (odjeci Kabula i Kandara otprije dva ljeta!), rekla je Ha, „nekad smatran dalekom zemljom, u ovom dobu nadmetanja velikih sila i globalnih ekonomija Sudan je postao ključni djelić slagalice. Iako tehnologija i klimatske promjene zamagljuju granice, prisilna migracija je sve češća: milioni bježe iz Latinske Amerike u Sjedinjene Države, iz Sirije u Evropu, a sad i duž Istočne Afrike. Ali iste one zemlje koje su revnosno vadile naftu i minerale iz afričkog tla sad se brzo povlače u sebe i gledaju svoja posla dok Sudan tone u haos.“
Sudan zaista obiluje širokim spektrom mineralnog blaga: aluminijum, cink, gvožđe, hrom, kobalt, mangan, nikl, retki zemni metali i srebro. Svi oni imaju važnu ulogu u industrijama obnovljive energije i baterija. Ali najveći izvor sudanskog bogatstva su njegova nalazišta zlata. Djelatnost iskopavanja zlata uglavnom je u posjedu rusko-sudanske kompanije sa sjedištem na jugoistoku zemlje. To blago, međutim, nije donijelo nikakvu korist sudanskom narodu. Prije ovog posljednjeg haosa djelili su ga vojni režim, ruska vlast i niko drugi do ozloglašena plaćenička grupa Wagner Jevgenija Prigožina, koja je upravljala operacijama eksploatacije zlata od 2017. godine. A pošto je Wagner to što jeste, logično je što se svrstao, kao što tvrdi američko ministarstvo finansija, uz jednu stranu u sudanskom ratu i snabdjevao paravojne RSF snage raketama zemlja-zrak.
Bezvrijedne žrtve
Razlika u pažnji koja se posvećuje civilnim žrtvama sudanskog sukoba i žrtvama sukoba u Ukrajini podsjeća na suprotnost između „vrijednih“ i „bezvrijednih“ žrtava, o kojoj su govorili Edward Herman i Noam Chomsky u svojoj knjizi Proizvodnja saglasnosti iz 1988. Oni su uporedili široku medijsku pokrivenost ubistva poljskog sveštenika Ježija Popjeluška 1984. godine, za vrijeme Hladnog rata, s izostankom medijske pažnje za drugi događaj koji se odigrao približno u isto vrijeme, kad su državne snage i eskadroni smrti u Salvadoru i Gvatemali ubili više od 20 sveštenika i drugih vjernika. Pošto su ga ubili agenti komunističke vlade, Popjeluško je smatran vrijednim pažnje u tadašnjim američkim medijima, za razliku od sveštenika i vjernika koje su ubile centralnoameričke vlasti, bliske saveznice Sjedinjenih Država. Na sličan način, bijeli Evropljani koje su ruski vojnici ubili, ranili ili ostavili bez doma vredni su pažnje, a Sudanci koje je zadesila slična sudbina nisu.
Da budemo pravični, prethodni užasan sukob u sudanskom regionu Darfur, koji je trajao od 2003. do 2008. imao je veliku pokrivenost u zapadnim medijima zahvaljujući neobičnom sticaju okolnosti. Najvažnija od njih je velika pažnja koju su mu poklonile slavne ličnosti, među njima Angelina Jolie, George Clooney, Lady Gaga i Mia Farrow.. Medijska privlačnost Sudana pre 15 godina bila je, međutim, izuzetak od pravila koja vladaju u našem svijetu. Danas imamo utisak da je takve ličnosti i medije obuzela neka vrsta umora od saosjećanja.y
Naravno, kao ni većina Amerikanaca, nismo obraćali pažnju na događaje u Sudanu prije nego što su počele borbe – i prije nego što smo saznali da su naši rođaci u opasnosti. Sad nam preostaje samo da pomno pratimo razvoj.
Naši rođaci su nedjeljama bili u limbu dok su pokušavali da stignu u Egipat. Neki su već uspjeli stići u Džedu, u Saudijskoj Arabiji, ali su se tu zaglavili. Drugi su došli do Adis Abebe u Etiopiji. Tad smo već bili u toku sa zbivanjima i znali da je njima „bolje nego većini“, što znači da nisu bili zaglavljeni u ratnoj zoni na smrtonosnih 43 stepena Celzijusa, bez pasoša, struje ili tekuće vode, i da nisu, kao toliki drugi Sudanci, zatočeni u bjednim izbjegličkim logorima.
Tek prije neki dan konačno smo saznali da su sigur stigli u Egipat. U Kartumu su vodili malu školu i sad se nadaju da će uspjeti da se probiju kroz kairsku birokratiju i „slijedeće godine, Inšalah, otvorit ćemo svoju školu ovde, ako još budemo ovdje i ako nam rat ne bude diktirao sudbinu“. Rat je njihovu budućnost zaista učinio teško zamislivom. Kao što je jedan od njih rekao: „Izgleda da se u Sudanu ništa neće uskoro srediti.“
Nažalost, on je po svemu sudeći u pravu. Od aprila do danas 10 primirja između vojske i paravojnih snaga bilo je manje-više odmah prekinuto. Sredinom jula sreli su se šefovi šest zemalja koje se graniče sa Sudanom da bi, po upečatljivim riječima egipatskog predsjednika Abdela Fataha el Sisija, formulirali „plan aktivnosti za postizanje sveobuhvatnog rejšenja sudanske krize“.
Takav plan se, međutim, još nije pojavio, što nije iznenađenje. S obzirom na sudanske resurse i važan geografski položaj, niz bogatijih, stabilnijih zemalja žele parče Sudana, ali nijedan od njihovih planova ne obuhvata žrtve rata. Da bi stvar bila još gora, u ovom ratu (kao i u drugim koji će doći), klimatski poremećaj će „umnožiti prijetnje“. Štaviše, sve dok naši mediji ne budu vidjeli sudanski sukob, a posebno sudanske građane kao temu vrijednu izvještavanja, stvarnost tamošnjeg rata nalazit će se negdje iza horizonta.
(TBT, Autor: Priti Gulati Cox, Stan Cox, TomDispatch)
