Ovo bi trebalo biti moje kazivanje, svjedočenje, moglo bi se reći, iskaz o hapšenju, zatvaranju, suđenju i odbrani trinaestero muslima[1]na koji su u jesen 1983. godine osuđeni na dugogodišnju robiju; kazivanje – jer je osobno prisjećanje na najturbulentniji dio mog života; svjedočenje – jer sam kao Džemalov brat, uz Sabinu Izetbegović Berberović, kćerku Alije Izetbegovića, bio najangažiraniji u njihovoj odbrani.
Iskaz je udbaški termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega što sam radio, vidio i čuo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet – sudbinu, iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u životu, prihvatam i pokoravam se sudbini kao nečemu što me nije moglo mimoići. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon više od tri decenije, vidim da sve što se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojim željama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zaključak?!
Bio sam veseo i bezbrižan mladić; nikad me policajac nije legitimirao, nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska ćelija i sudnica. Tek sam kao učenik Medrese znao da su neki moji profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadžića, Omera Nakičevića, Safeta Tokića, Mustafe Šete itd.
Ništa me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobožnih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam još razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjer – nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije, kao da sam živio u najslobodnijoj državi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji živjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Adaha, dž.š., da mu sačuva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sačuva od zatvora. Možda to i nije bila naivnost, kako bi se moglo u prvi mah zaključiti. Jer sa naše strane nije bilo greške. Babo je, kao imam, bio čak i oprezan. Držao je sliku Josipa Broza Tita i Jovanke u dnevnoj sobi. Nit’ je volio Titu, nit’ Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodični album i nekoliko levhi.
Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Ruhollaha Khomeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama.
Khomeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane harfovima, Kur'ane, levhe. Taj moment bio je prekretnica u našoj porodičnoj idili, u kojoj je svakako uživao i Tito sa svojom slikom.
Kako se to desilo?
(ODLOMAK IZ KNJIGE “SARAJEVSKI ARMAGEDON II” NEDŽADA LATIĆA)
Knjigu “Sarajevski armagedon II” možete naručiti klikom na OVAJ LINK ZA NARUDŽBU ili na banere koji se nalaze unutar ovog članka, kao i putem web adrese: www.knjiga.thebosniatimes.ba.
(TBT)
