Vlada Sjedinjenih Država duboko je inovlvirana u poticanju utrke u naoružanju između Maroka i Alžira, dok “Novi hladni rat” otvara još jednu frontu u sjevernoj Africi, svađa prijeti razornim sukobom. Rat u Ukrajini samo je pogoršao krizu.
Alžir je objavio da su njegove veze s Marokom dosegle “točku s koje nema povratka”, budući da njihov suparnički susjed sklapa ugovor vrijedan pola milijarde dolara za američke topničko-raketne sustave. Usred američko-kineske utrke da osiguraju kontrolu nad ključnim trgovačkim rutama u sjevernoj Africi, s Washingtonom koji također radi na borbi protiv utjecaja Moskve u Sahelu i odbijanju Pekinške inicijative Pojas i put, susjedska svađa mogla bi predstavljati veliku prijetnju regionalnom stabilnost.
Još u avgustu 2021. Alžir je službeno prekinuo diplomatske odnose s Kraljevinom Maroko, navodeći veliki broj zabrinutosti koje je imao sa svojim sjevernoafričkim susjedom. To je uključivalo optužbe za miješanje u alžirske poslove, pomaganje u planiranju terorističkih napada i nepoštivanje jednostranih sporazuma, uz zabrinutost zbog veza Maroka s Izraelom.
Tog nevodmbra tenzije su ponovno eskalirale jer su tri Alžirca ubijena u navodnim napadima bespilotnim letjelicama na jasno označene kamione duž granice Mauritanije sa spornom regijom Zapadna Sahara. Napad su alžirski državni mediji opisali kao “barbarski” i dogodio se samo dan nakon što je alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune raskinuo ugovor o opskrbi plinom svoje zemlje s Rabatom.
Napetosti između Maroka i Alžira datiraju još od 1963. godine, do kratkog sukoba poznatog kao Pješčani rat; bitka koja je izbila oko alžirskih pokrajina Tindouf i Béchar, koje je marokanska monarhija smatrala svojima. Kopnena granica između obiju strana također je zatvorena od 1994. Ideološko rivalstvo između dviju država također je duboko ukorijenjeno, budući da je Maroko stao na stranu Zapada tijekom Hladnog rata, dok je Alžir podržavao borbe za oslobođenje Globalnog juga i stao na stranu ne- usklađeno kretanje.
Iako su dvije sjevernoafričke nacije posvađane jedna protiv druge zbog niza domaćih, ideoloških i regionalnih sporova, utjecaj stranih sila i njihove geostrateške agende sada dovode napetosti do paradoksa. Dok su trgovački putovi, prirodni resursi i takozvana borba Istoka i Zapada za regionalnu dominaciju na stolu, političke odluke Washingtona u korijenu su obnovljenih napetosti između Alžira i Rabata.
Govoreći za MintPress, Zine Labidine Ghebouli, analitičar i istraživač koji se specijalizirao za političku i sigurnosnu dinamiku Alžira, izjavio je da će “tijekom ove godine biti nekih provokacija”. Podijelio je da bi tenzije mogle biti i diplomatske i vojne prirode, ustvrdivši da situacija još nije prevrnula do točke kada bi izbio pravi rat. Umjesto toga, Ghebouli vjeruje da će se oružani sukobi vjerojatno dogoditi u Zapadnoj Sahari:
Zabrinutost raste brzo, posebno s razvojem događaja u Zapadnoj Sahari, s diplomatskim napetostima i nedostatkom bilo kakvog rješenja za ovaj sukob, mislim da postaje sve vjerojatnije da ćemo vidjeti neko pokazivanje sile.”
JE LI IZRAEL OBNOVIO SVAĐU MAROKA I ALŽIRA?
Sporazum o normalizaciji odnosa između Maroka i Izraela, potpisan 2020., bio je prekretnica za odnose Maroka i Alžira. Alžir je naveo gostovanje Izraelca Yaira Lapida, uz spominjanje “masovnih i sistemskih djela špijunaže”, kao glavno ohrabrivanje odluke o prekidu diplomatskih veza s Marokom. Zvaničnici u Rabatu i Tel Avivu oštro su odbacili optužbe za špijuniranje.
Iako Rabat nikad nije potpisao službeni sporazum o normalizaciji s Izraelom do 2020., Maroko je povijesno činio prijateljske geste prema Izraelcima, poput poziva bivšeg izraelskog predsjednika Shimona Peresa u zemlju 1986. Ovakvi potezi možda su izazvali bijes Alžira, koji je ostao čvrsti pristaša Palestinaca, ali nije nosio isti teret kao današnji odnosi između Izraela i Maroka.
Kako bi Maroko pristao na normalizaciju odnosa s Izraelom 2020., to je zahtijevalo neka uvjeravanja, kao što je obećanje američke Trumpove administracije da će prekinuti konsenzus međunarodne zajednice o pitanju sporne regije Zapadne Sahare, priznajući je kao dio Maroko. Inače, 14. Novembra Front Polisario – koji predstavlja domorodačko stanovništvo Zapadne Sahare, narod Sahrawi – proglasio je službeni završetak 29-godišnjeg prekida vatre između njega i marokanske vojske. Dana 10. prosinca američka vlada objavila je deklaraciju o marokansko-izraelskom približavanju, koja je stupila na snagu 12 dana kasnije.
Izrael je prošle godine potpisao memorandum o vojnoj suradnji s Marokom, pothranjujući alžirske strahove od cionističke prisutnosti na njihovoj granici. Uz to, otkriveno je da su marokanske tajne službe koristile špijunski softver Pegasus razvijen u Izraelu za ciljanje alžirskih brojeva; u onome što je zaključila analiza Citizen Laba Sveučilišta u Torontu bilo je oružje za promicanje geostrateških interesa Maroka.
Dana 13. listopada 2021., alžirski nacionalni emiter, Ennahar, izvijestio je da je Glavna uprava za nacionalnu sigurnost (GDNS) osujetila cionističku zavjeru da se iskoriste separatističke skupine za izvođenje terorističkih napada diljem zemlje. Prikupljen je niz svjedočanstava od navodnih osumnjičenika koji su uhićeni, a alžirski državni mediji tvrde da su zavjeru “skovali cionistički entitet [Izrael] i zemlja u sjevernoj Africi”. Referenca na sjevernoafričku državu široko se tumačila kao Maroko. Što se tiče spora oko Zapadne Sahare, navodno je Tel Aviv lobirao kod SAD-a da priznaju suverenitet Maroka nad tim područjem, što je u skladu s poviješću Izraela koji je slao savjetnike da pomognu u borbi protiv Fronte Polisario.
Izrael je također izrazio zabrinutost zbog napora Alžira da oživi svoju globalnu diplomatsku prisutnost. U julu 2021., marokanski teretni zrakoplov Hercules s komandosima specijalnih snaga sletio je u izraelsku zračnu bazu Hazor u sklopu vježbe “borbe protiv terorizma” pod vodstvom SAD-a. Uz to, marokanske oružane snage nabavile su samoubilačke dronove Harop i Bespilotne letjelice Heron od Israel Aerospace Industries. Odnosi obiju strana nastavljaju se razvijati u vojnoj sferi.
SAD NADGLEDA VLAST U MAROKU
U novembru 2022. SAD je od Francuske preuzeo dužnost najvećeg stranog ulagača u Maroku. Nedavno, još u aprilu, State Department također je odobrio potencijalnu prodaju topničkih raketnih sustava HIMAR Rabatu vrijednu 524,2 miliona dolara.
Nadalje, zabrinjavajući je nalog američkog predsjednika Joea Bidena krajem prošle godine ministru obrane Lloydu Austinu da pripremi hitni plan za uspostavu američke vojne industrijske baze u Maroku. Uputa je navodno dana nakon što je američki predsjednik primio izvješće direktora CIA-e Billa Burnsa, koje se fokusiralo na ekspanzionistička nastojanja Moskve u regiji. U izvješću se navodi da Rusija raspravlja o uspostavi logističke baze unutar Alžira, što bi moglo “ugroziti interese Washingtona i njegovih tamošnjih saveznika”.
Stephan Blank, viši saradnik u američkom think tanku, Institutu za istraživanje vanjske politike (FPRI), ustvrdio je da bi Alžir “i Evropa i SAD trebali snositi odgovornost za svoju politiku”. za priklanjanje Rusiji protiv Zapada. Nije samo tema razgovora u američkim think tankovima da Alžir bude kažnjen zbog svog odbijanja da se uskladi sa zapadnim interesima, kreatori američke politike također su to slijedili, predlažući sankcije Alžiru. U američkom Senatu, Marco Rubio pozvao je na sankcije zbog sporazuma o oružju između Rusije i Alžira iz 2021., dok je u Zastupničkom domu zastupnica Linda McClain predvodila nekoliko svojih kolega u nastojanju da Bidenova administracija uvede sankcije iz istog razloga.
Alžir je treći najveći uvoznik oružja u Rusiju, ali je neko vrijeme mogao ostati neutralan u odnosu na NATO i Rusiju kada je u pitanju Ukrajina, suzdržavši se od glasovanja u UN-u prošle godine za osudu invazije Moskve. Prema Zineu Labidineu Ghebouliju, “bilo je sasvim očito da je Alžir zadržao određenu vrstu neutralnosti, ili barem strategiju nesvrstanosti kada je riječ o tekućem sukobu između Ukrajine i Rusije”, spominjući da je “alžirsko veleposlanstvo nedavno ponovno otvoren u Kijevu kao znak da se zapravo ne žele opredjeljivati ni na čiju stranu”. “Istodobno mislim da Alžiru postaje sve veći izazov zadržati to stajalište, posebno zbog pritisaka Zapada, posebno zbog pravnih razvoja u vezi s tjeralicom Međunarodnog krivičnog suda za Putina”, nastavio je.
Primjetno je da je u potezu koji je dobio određenu pozornost u Washingtonu, alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune odustao od sudjelovanja na godišnjem američko-afričkom samitu čelnika prošle godine. U ovom trenutku Alžir i Washington ostaju na dobrim temeljima, no postalo je jasno da se Alžir neće ponašati kao njegova marioneta.
Iako neutralnost može biti izazov, Alžir je jedna od država koja je zapravo imala financijsku korist od ukrajinskog sukoba, točnije zbog zapadnih sankcija ruskoj nafti i plinu. Alžir je postao najveći opskrbljivač plinom Italije i završio je generirajući preko 50 milijardi dolara prihoda od nafte i plina u 2022. Komentirajući to, Ghebouli kaže da je “ovaj rat dao Alžiru malo vremena da rebalansira svoje gospodarstvo, da se pripremi i pokušati oživjeti svoj zastarjeli sektor nafte i plina i druge sektore,” slažući se da su mu okolnosti koje okružuju rat u Ukrajini dale definitivan poticaj.
Drugi važan element koji potiče američke interese u Alžiru i Maroku su kineska ulaganja i činjenica da Alžir igra ulogu u Inicijativi Pojas i put (BRI). Iako je SAD najveći strani ulagač u Maroku, Peking nije stavio sva jaja u jednu košaru i ulaže u projekte poput Tangier Tech Cityja, što mu daje uporište tamo. S druge strane, Kina je spremna uložiti najmanje 3,3 milijarde dolara u izgradnju dubokovodne luke El-Hamdania u Alžiru, projekta koji će pomoći u jačanju talijanske trgovačke rute kroz Alžir i u regiju Sahel.
Sjedinjene Države ne shvaćaju olako suradnju Kine i Alžira, budući da same pokušavaju osigurati da trgovački put od Evrope do Afrike od Španjolske, preko Maroka, bude pod kontrolom Zapada. Partnerstvo Bidenove administracije za globalnu infrastrukturu i ulaganja (PGII) koje je Bijela kuća postavila prošlog lipnja osmišljeno je kako bi pomoglo SAD-u u borbi protiv kineskog BRI-a, koristeći strategiju koju je izabrao Svjetski gospodarski forum (WEF), oslanjajući se na nedržavna ulaganja u pomoć. U ovom natjecanju za kontrolu nad vitalnim trgovačkim putovima i infrastrukturom još nije proglašen odlučujući pobjednik, a odnos snaga mogao bi se značajno promijeniti u budućnosti.
ZAPADNA SAHARA I ALŽIRSKI SEPARATISTI
Iako bi ratovanje između Maroka i Alžira bilo izgubljeno za obje strane, vjerojatnost oružanog sukoba sada zabrinjava i Alžirce i Marokance. Utrka u naoružanju koja je u tijeku stoga bi trebala biti razlog za zabrinutost ulagača poput Sjedinjenih Država, jer su glavni prioritet za bilo koje investicijsko tržište stabilnost i sigurnost. Međutim, nedavni veliki posao potencijalne prodaje ofenzivnih topničkih sustava daje suprotan dojam.
Sigurnosni izvor, sa sjedištem u Maroku, koji je odlučio ostati anoniman, rekao je da će “pobjednik u svakom budućem sukobu vjerojatno biti onaj tko je u obrani, teren favorizira branitelja, a ne napadača, posebno u području Zapadne Sahare gdje je sukob najvjerojatnije će izbiti prvi”.
Zapadna Sahara bi mogla postati bojno polje u svakom trenutku, budući da je Front Polisario koji podržava Alžir službeno u stanju rata s Marokom oko spornog teritorija. Vlada Sjedinjenih Država smatra da je zemlja marokanska, pa će vjerojatno podržati mjere koje je poduzeo Rabat u borbi protiv fronte Polisario. Američki think tank, ‘The Washington Institute for Near East Policy’ tvrdi da “postoje dokazi da Iran i naoružava i obučava frontu Polisario u Alžiru u pokušaju destabilizacije Maroka”, pružajući prikladan argument koji bi mogao pomoći u dočaravanju uvjerljiv prozapadni narativ u slučaju da izbije sukob.
Tvrdnja da postoje dokazi o savezništvu Irana i Polisarija u najboljem je slučaju pogrešna, a svi navodi vode natrag do izraelskih medija i bivšeg izraelskog javnog dužnosnika. Jedan primjer navodnog dokaza za takvu vezu je istraga i24Newsa, koja je tvrdila da je čula razgovore između osobe povezane s Frontom Polisario i osobe iz Libana koja je navodno povezana s Hezbollahom. Izraelski medij tvrdi da je slušao razgovore između osoba povezanih s Hezbollahom i Polisarijem u Španiji. Dokazi koje su citirali brojni think tankovi sa sjedištem u Washingtonu su izjave bivšeg izraelskog diplomata Dorea Golda, koji je rekao da su mi “pouzdani izvori rekli da je IRGC sada raširio svoje pipke u Zapadnoj Sahari”. Unatoč takvim tvrdnjama, nije predočen niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio ovaj zaključak.
Prošle sam godine razgovarao s dr. Sidijem Omarom, predstavnikom Fronte Polisario za Ujedinjene narode, koji mi je na pitanje o marokanskim provokacijama rekao sljedeće:
„Otkako je 13. novembra 2020. prekršila primirje iz 1991., što je dovelo do ponovnog izbijanja rata u Zapadnoj Sahari, okupacijska država Maroko uključena je u paralelni, osvetnički rat protiv saharskih civila na saharskim okupiranim teritorijima. Osobito su aktivisti za ljudska prava svakodnevno izloženi raznim vrstama nasilja i neopisivim zločinima, a da svijet ne zna za njihovu nevolju. To je zbog medijskog mraka koji je nametnut okupiranoj Zapadnoj Sahari koja je i dalje okružena 2700 km dugim marokanskim zidom srama, koji je drugi najduži zid i najveća vojna barijera na svijetu.”
Marokanske okupacijske vlasti također su bile uključene u opsežnu politiku spaljivanja u okupiranoj Zapadnoj Sahari. Politika, koju organiziraju i provode okupacijske sigurnosne snage, uključuje uništavanje kuća i sredstava za život, vandalizam nad imovinom i ubijanje stoke s deklariranim ciljem istjerivanja Saharaca iz njihovih domova i zemlje, koja je dana marokanskim doseljenicima. ”
Zanimljivo, dr. Omar je također iznio tvrdnju da su “bespilotne letjelice izraelske proizvodnje često korištene od strane marokanskih snaga za ubijanje ne samo civila iz Sahravija, već i civila i državljana susjednih zemalja.”
S druge strane, Maroko je tijekom prošle godine glasno govorio o pravima kabilskih separatista da se odvoje od Alžira i osnuju vlastitu neovisnu državu, što je izazvalo bijes u Alžiru. Iz Alžira su stizale optužbe da Rabat tamo podržava skupine, čak se 2021. tvrdilo da su separatističke skupine povezane s Marokom i Izraelom izazvale smrtonosne požare.
Zine Labidine Ghebouli, kaže da su tvrdnje o prijetnjama separatista u tim područjima vjerojatno prenapuhane, dijeleći da “tokom mog posljednjeg posjeta nije bilo puno prisutnosti pro-separatističkog sentimenta na način na koji se često opisuje”. Dodao je da “čak i da je Maroko želio oružjem naoružati ovaj osjećaj, ne bi mogao, to je zato što je alžirski narod vrlo nacionalistički nastrojen i ako vide da Rabat naoružava neke skupine u sjevernom Alžiru, bez obzira na legitimne zahtjeve da skupine mogle imati na nekoj razini, alžirska javnost će se mobilizirati kako bi se zaštitila od ovoga.”
Sukob u sjevernoj Africi, između zapadnog naoružanog Maroka i rusko-kineskog naoružanog Alžira, najvjerojatnije će izbiti u Zapadnoj Sahari, što bi moglo započeti razmjenom između Fronte Polisario i marokanskih oružanih snaga, ali bi moglo brzo uvući Alžir u razmjena. Zbog toga prijetnje američkim sankcijama, izgradnja vojne industrijske baze za borbu protiv Rusije i pristrani pristup pitanju Zapadne Sahare potiču sukobe, nešto što zapravo može ugroziti njihova ulaganja u regiji.
(TBT, MintPress News)
