Evropske članice NATO-a bile su iznenađene kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ovog mjeseca pristao podržati nastojanje Švedske da se pridruži alijansi. Dva pitanja posebno su spomenuta u završnoj izjavi, pri čemu je Švedska obećala da će podržati liberalizaciju viznog režima i modernizaciju carinske unije EU-Turska, u okviru šireg opredjeljenja za „aktivnu podršku naporima da se oživi“ proces pristupanja Turske EU.
Što se tiče prvog pitanja, malo je vjerovatno da će do vizne liberalizacije doći u doglednoj budućnosti. Stoga bi se rad trebao fokusirati na okvir za jačanje procedura za podnošenje zahtjeva za određene grupe aplikanata, dok zvaničnici imaju za cilj da se pozabave neriješenim pitanjima u vezi s korištenjem ekonomskih sloboda datih turskim državljanima prema prethodnim sporazumima.
Po drugom pitanju, davno zakašnjelo ažuriranje carinske unije ne samo da je izvodljivo, već je za Ankaru najvažniji fajl na koji želi da Brruxelless krene. Zemlje članice EU godinama odugovlače napredak u ovom predmetu.
Od sredine 1990-ih, Carinska unija EU-Turska (CU) je dopunjena bilateralnim preferencijalnim sporazumima o poljoprivrednim proizvodima, uglju i čeliku. Zajedno, ovi instrumenti se nazivaju bilateralni preferencijalni trgovinski okvir EU-Turska (BPTF).
Carinska unija je bila završna faza Sporazuma iz Ankare iz 1963. godine. Prvobitna ideja bila je da će Turska na kraju pristupiti EU, ali znaci da će se kandidatura Ankare suočiti s političkim preprekama već su bili jasni kada je Grčka prigovorila carinskoj uniji, ali je ukinula svoj veto u zamjenu za finansijsku kompenzaciju i ustupke koje će započeti pregovori o pristupanju EU s Kiprom.
Carinska unija je osmišljena s pogrešnom pretpostavkom da će Ankara na kraju pristupiti EU. Stoga je trebalo da bude prelazno, ali je na kraju postalo strukturalno rješenje. Promjene u globalnom trgovinskom okruženju nakon 1995. godine, širenje EU i značajno povećanje bilateralnih trgovinskih sporazuma između EU i trećih zemalja postupno su doveli do erozije preferencijalne pozicije Turske.
Sa Lisabonskim ugovorom, trgovinska politika EU postala je dio njene sigurnosne i vanjske politike, čineći je geopolitičkim oruđem. To se može vidjeti u njegovom ambicioznijem i aktivnijem stavu nakon 2009. u potpisivanju sporazuma o slobodnoj trgovini sa trećim zemljama.
Sjedi sa strane
BPTF zahtijeva od Turske da se uskladi sa zajedničkom trgovinskom politikom EU, što rezultira time da Ankara mora snositi teret bilateralnih trgovinskih sporazuma između EU i trećih zemalja. Budući da Ankara nema ulogu u fazi prije pregovora o takvim sporazumima, prisiljena je sjediti po strani i samo svjedočiti kako takvi poslovi narušavaju njenu preferencijalnu trgovinsku poziciju.
Budući da ove treće zemlje dobijaju pristup turskom tržištu putem svojih sporazuma o slobodnoj trgovini s EU, a potom i preko carinske unije EU-Turska, nemaju poticaja da sklapaju slične sporazume o slobodnoj trgovini sa Ankarom.
Kao posljedica ove asimetrične situacije, Ankara ne poštuje uvijek pravila koja je postavio BPTF, što zauzvrat podstiče kritike EU. Nedostatak mehanizma za rješavanje sporova dodatno je pogoršao situaciju. Ova disfunkcija je otežana činjenicom da su pitanje viza i prepreke ekonomskim slobodama isprepletene sa okvirom carinske unije.
Turskim poslovnim ljudima je onemogućen ulazak u EU radi obavljanja ekonomskih aktivnosti, dok BPTF također ne pokriva određene oblasti, kao što su usluge i nabavke, i nedostaje mu dublja liberalizacija u poljoprivredi – ostavljajući trgovinski potencijal neiskorišćenim i ometajući rast BDP-a i ekonomsko blagostanje.
U svojoj strategiji proširenja iz 2014. Evropska komisija je rekla da je “vrijeme da se radi na oslobađanju punog potencijala Carinske unije”, ističući da “EU treba da se angažira s Turskom na proširenju i modernizaciji međusobnih trgovinskih odnosa za dobrobit obje strane”. U istom periodu, Ankara je počela shvaćati da ne bi trebala ustrajati u povezivanju unapređenja bilateralnih trgovinskih odnosa sa svojom kandidaturom za pristupanje ako želi da se prve poboljšaju.
U maju 2015. godine donesena je odluka o pokretanju priprema za ažuriranje okvira CU – šargarepa je visila ispred Ankare tokom samita EU-Turska u novembru 2015. godine, gdje su Turska i EU usvojile Zajednički akcioni plan za rješavanje tzv. migraciona kriza. Šargarepa je ponovo visila ispred Ankare kada je potpisan sporazum između EU i Turske. Evropska komisija je u septembru 2016. dala zeleno svjetlo za početak pregovora, a nekoliko mjeseci kasnije zatražila je od država članica mandat za pokretanje pregovora s Ankarom.
Standardne izjave
Međutim, u junu 2018. godine, zemlje članice EU pozvale su Ankaru da nastavi s provedbom sporazuma između EU i Turske, ali su istovremeno odbacile šargarepu povezujući pregovarački mandat carinske unije s elementima nastojanja Ankare za pristupanje i razvojem događaja u istočnom Mediteranu.
Nekoliko godina kasnije, u martu 2021., šefovi EU su primijetili da je svako ažuriranje CU bilo uvjetovano razvojem događaja u istočnom Mediteranu. U junu 2021., šefovi EU-a su se uključili u slične jezičke akrobacije tako što su „zabilježili početak rada na [tehničkom] nivou prema mandatu za modernizaciju carinske unije EU-Turska“.
Kada je u pitanju ovaj dosije, čini se da uobičajene izjave o vladavini prava i osnovnim pravima promašuju poentu da je BPTF tehnički odvojen od kandidature Ankare za pristupanje – i da su ove brige iskrene i da je njihovo rješavanje zajednički cilj, ovo bi biti razlog više za diskusije o zelenom svjetlu. Evropska komisija je to istakla tražeći od država članica EU da usvoje mandat.
Osim toga, takva zabrinutost nije spriječila EU da zaključi sporazume o slobodnoj trgovini s trećim zemljama koje nemaju sjajne rezultate u takvim pitanjima. Godine 2019, samo 12 dana nakon što su zemlje članice EU ponovo potvrdile svoju privrženost ovim vrijednostima, EU je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s marksističko-lenjinističkom jednopartijskom Socijalističkom Republikom Vijetnamom, eliminirajući 99 posto svih carina i smanjujući regulatorne barijere. A upravo prošle nedjelje, EU je potpisala sporazum s Tunisom koji uključuje trgovinu i investicije.
Činjenica da EU koristi trgovinske sporazume kao geopolitički instrument može se vidjeti iu drugim slučajevima; na primjer, dva mjeseca nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen otputovala je u New Delhi kako bi ponovo pokrenula pregovore o trgovinskom sporazumu između EU i Indije, u pokušaju da potisne ruskog saveznika prema Zapadu.
Djelomično iz sličnih razloga, Von der Leyen je nedavno održala latinoameričku turneju kako bi oživjela i ojačala trgovinske sporazume i partnerstva širom regije. Brisel je ove sedmice bio domaćin samita EU-Zajednica latinoameričkih i karipskih država, sa ovim temama visoko na dnevnom redu. Takvi dogovori mogli bi dodatno naštetiti preferencijalnoj trgovinskoj poziciji Ankare.
Osnaživanje odnosa između EU i Turske trebalo bi shvatiti kao širu posvećenost, pri čemu bi rad na dva gore navedena dosijea formirao konkretne prijedloge. U četvrtak će Vijeće za vanjske poslove EU održati raspravu o Turskoj; švedski ministar vanjskih poslova će sigurno izvijestiti ostale, a vjerovatno će se voditi rasprava o usvajanju pregovaračkog mandata Evropske komisije. Lijep gest bio bi pozvati novog turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana na sastanak ministara vanjskih poslova EU u Gymnichu u avgustu.
I na svom prvom ponovnom okupljanju nakon sastanka NATO-a u Vilniusu, lideri EU će se ponovo okupiti na neformalnom samitu evropskih lidera u oktobru. Otprilike u isto vrijeme, turski parlament će se ponovo sastati i staviti na dnevni red ratifikaciju protokola o pristupanju Švedske. Ovo bi bio pravi trenutak da lideri EU razgovaraju o odnosima s Ankarom “na strateški i usmjereni način”.
A kad smo već kod „strateškog pristupa koji gleda u budućnost“, u utorak su Ujedinjeno Kraljevstvo i Turska odlučile započeti razgovore o ažuriranom sporazumu o slobodnoj trgovini.
(TBT, MEE)
