KOLUMNA
Zar nije začuđujuće da srpski akademici se
odriču svog “Memoranduma” kao ideološke platforme za velikosrpski nacionalizam
i bacaju ga u korpu za otpad historije, dok se Bošnjaci još uvijek inspirišu
idejama i vizijama Alije Izetbegovića, pa i onim iz “Islamske deklaracije”!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Beogradski nacionalni list Nedeljnik, objavio
je povodom 30 godina nastanka famoznog “Memoranduma”, integralni tekst uz
komentare srpskih akademika, valjda i autora, koji se bukvalno odriču svoga
“čeda”.
Tako akademik Matija Bećković tvrdi da “Akademija nikada nije potpisala nit’ je dala naslov Memorandum – da taj tekst
nikad nije ni podnesen Akademiji pa ga Akademija nikad nije razmatrala, a
kamoli usvojila, da je radnu verziju tog teksta neko ukrao ili, konkretnije
rečeno, otuđio i neovlašteno iznio iz Akademije, tvrdeći tako da je tuđa ruka
stavila tačku na dalji rad i požurila ga objaviti u obliku i u vrijeme koje joj
je najviše odgovaralo”.
“Očigledno, službi se žurilo. Nije imala
vremena da čeka. Nije imala povjerenja u Akademiju da će, ako je ostave na miru,
odugovlačiti, da na kraju od svega ništa ne bude, pa su stvar presjekli i uzeli
u svoje ruke”, zaključio je Bećković.
Pratio sam, bilo je par sporadičnih komentara
u Sarajevu na ovaj tekst; Senad Avdić i Džemaludin Latić samo su primijetili da je jedan list posvećen opet famoznom Memorandumu. A, vjerovatno je Memorandum bila
najčešće spominjana riječ u proteklih dvadeset godina u Sarajevu kod
bošnjačkih propagandista protiv mrskih srpskih agresora. Ne treba više uopće
primjećivati taj fenomen šutnje bošnjačkih intelektualca, jer su oni zapravo
nijemi i oglašavaju se nekom vrstom kolektivne pantomime kad onako džematila
graknu na nešto ili nekoga.
U tom spominjanju Memoranduma bilo je vrlo
zanimljivih teza po osnovu toga što je grupa tzv. islamskih intelektualaca koja
je bila osuđena na Procesu ’83. komunicirala sa srpskim akademicima, pa čak i
sa autorima zloglasnog Memoranduma. Po osnovu tih kontakata, Alija Izetbegović,
sa svojim tzv. zatvoreničkim krugom, bio je osumnjičen da je bio izravno pod
patronatom srpskih ideologa i kreatora raspada Jugoslavije, a potom i agresije
na Bosnu. Ovo je bila vrlo morbidna optužba lansirana ponajviše od Munira
Alibabića Munje, bivšeg službenika Državne sigurnosti, a plasirana preko
sarajevskih medija, posebno Slobodne Bosne. Potom je Sefer Halilović, iako je
priznao da je bio pripadnik KOS-a, preuzeo ove Alibabićeve teze i tvrdnje te u
svojim intervjuima i knjigama dokazivao izdaju Bosne od strane tzv.
Izetbegovićeve grupe, gdje sam i sam svrstavan.
Ja zaista sa ove distance vjerujem da su ove
Alibabićeve, Avdićeve i Halilovićeve teze, a koliko znam, interno, njihovo mišljenje
je dijelio i Rusmir Mahmutćehajić, pale u vodu, i da se tu nema šta više
polemizirati. Time ne tvrdim da neki od aktera iz najvišeg vrha SDA, pa čak i neki
bliski suradnici i politički nasljednici Alije Izetbegovića nisu imali duboke
konspirativne veze sa DB-om, odnosno KOS-om. Stoga mi i djeluje uvjerljivo
Bećkovićeva tvrdnja da je DB preuzela, otuđila i plasirala Memorandum. Potpuno
se slažem sa teoretičarima raspada Jugoslavije da je “nacionalizam nametnut
odozgo” i da su to radile komunističke tajne službe i njihovi agitpropi; tako
što su spinovanjem ideja i teza iz “Islamske deklaracije”, čiji je autor Alija
Izetbegović, i kompariranjem tih spinova sa stavovima i pogledima srpskih
akademika iznesenih u “Memorandumu” raspirivali nacionalizam i mržnju između
Bošnjaka i Srba. Tako da djeluje malo začuđujuće da se srpski akademici odriču
svog “Memoranduma”, kao ideološke platforme za velikosrpski nacionalizam i
bacaju ga u korpu za otpad historije, dok se Bošnjaci još uvijek inspiriraju na
idejama i vizijama Alije Izetbegovića, pa i onim iz “Islamske deklaracije”! U
ovoj i ovakvoj formi će se postaviti pitanje, ako ikada dođe do
srpsko-bošnjačkog dijaloga ne čemu, bar za sada, Srbi više insistiraju.
Pošto sam autor, vjerovatno najautentičnijeg svjedočenja
sa Procesa ’83, kojeg sam objavio prvo u magazinu Dani, a potom i u svojoj
knjizi “Boja povijesti”, pozvan sam da iskoristim priliku i (malo) dopunim ta
svoja svjedočenja. Da, zaista sam u tim svjedočenjima prikrivao i prešućivao
ove kontakte koliko sam mogao jer su, nakon osnivanja SDA, bili teška hipoteka
i političko breme. Pošto sam ostvario kontakt i angažirao beogradske advokate
dr Rajka Danilovića i Orhana Nevzatija, preko njih sam najviše i najčešće
komunicirao sa beogradskim tadašnjim disidentskim krugovima. Nemam nikakva
razloga da ni danas ne govorim o svim svojim kontaktima, jer su bili isključivo
u službi odbrane osuđenih na Procesu ’83, i bez ikakve druge političke i
ideološke pozadine. Možda izjava, Izudina Filipovića, tadašnjeg urednika
Oslobođenja, da je ova grupa islamskih intelektualaca trebala biti osuđena na
smrt, i da bi se to i desilo, kao je on ustvrdio, da se oni nisu tako dobro
branili, najbolje pokazuje šta sam je radio po Beogradu u to vrijeme!
Međutim, jedna grupa iz familije osuđenika
dogovorila je sastanak sa Dobricom Ćosićem i sastala se sa njim negdje na
Košutnjaku u Beogradu. To je zaista urađeno meni iza leđa, jer su znali da niti
bi moj advokat Danilović nit ja takvo šta odobrili! Tad je Ćosić, supruzi
Ismeta Kasumovića rekao kako bi muslimani trebali zlatom platiti komunistima
što su osudili ovu grupu, jer će nakon izlaska iz zatvora muslimani dobiti svog
vođu. Mislio je, naravno, na Aliju Izetbegovića. I zaista će se ovaj prorokovani lider
Bošnjaka sa Ćosićem sresti u hotelu Holiday Inn i to kao član Predsjedništva
BiH. Koliko se zna iz obostranih izjava i bilješki sa tog sastanka, razgovor
nije baš protekao u prijateljskom tonu jer su se sagovornici razišli skoro u
svim pitanjima.
Zanimljivo je da Ćosić u svojim memoarskim
zabilješkama navodi da se on dva puta sastajao sa dr Rusmirom Mahmutćehajićem,
kojeg je tretirao kao nacionalnog bošnjačkog ideologa. Mahmutćehajić je najveća
sfinga bošnjačke političke scene iz tog perioda i on, kao takav, nikad nije
imao potrebu komentirati te Ćosićeve navode. Ne znam da postoji još neko bitno
intelektualno i historijsko stajalište kad je ovaj period u pitanju a da se
odnosi(lo) na srpsko-bošnjačke odnose.
Tek emisija o Procesu ’83 koju su priredili
novinari Al Jazeere pokazuje ko i zbog čega ima interes za ovim događajima.
Radi se naravno, opet, samo o politici SDA. Emisija je koncipirana tačno tako
da se prikriju sve bitne informacije, a istakne patetika muslimanskih patenika,
te osuda komunističkog režima. Stoga, s moje tačke gledišta, današnja
proesdeaovska Al Jazeera laže o tom Procesu kao što je lagalo i komunističko
Oslobođenje.
Evo samo dva primjera. Iako je u emisiji
učestvovao Hasan Čengić, kome i pripisujem “zasluge” da se snimi ova emisija,
njegov advokat Fahrija Karkin iz Sarajeva nije učestvovao u emisiji. Zapravo
proesdeaovski mediji uporno i samo koriste advokata moga brata dr Rajka
Danilovića.
Potom u emisiji je učestvovao Hilmo Neimarlija,
koji je potpuno izbjegavao svaki kontakt sa familijama i osobama vezanim za
Proces ’83. Tako sam ga bio zamolio da skupa sa Fikretom Karčićem pročita one
inkriminacije iz Optužnice koje se odnose na mješovite brakove. To me je
zamolio upravo advokat Danilović kako bi bio upoznat kakav je status mješovitih
brakova sa stanovišta islamskog kanona. Kako je Neimarlija u svom kabinetu bio
preuzeo Optužnicu i stavio je u fioku svog radnog stola, tako ju je sa istog
mjesta uzeo, nakon desetak dana, da bi mi je vratio. Kao mladić koji sam se
divio Neimarliji jer se s fakulteta političkih nauka vratio u Islamsku
zajednicu, bio sam šokiran. Ali imao sam razumijevanje tada za svačiji strah.
Ovo svjedočenje danas iznosim jer Neimarlija, kako u strukturama Islamske zajednice, tako čak i više u strukturama SDA slovi kao prvi nacionalni ideolog kod
Bošnjaka. Pa stoga hoću reći da ako
srpsko-bošnjački dijalog bude čekao na njega, neće nikad ni otpočeti!
(TBT)