ISLAMISTIKA
Ajete o Hidžri treba razumijevati u općem,
univerzalnom značenju i smislu (‘āmm), a to znači, ukratko, da se sa
historijskog mjesta događaja hidžre vratimo na svoje mjesto i svoje vrijeme,
tj. na svoju hidžru
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Oni koji vjeruju i koji se isele [ili: i
grijeha se klonu] i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti.
A Allah prašta i samilostan je! (El-Bekare, 218)
Muslimani diljem svijeta svake godine podsjećaju
se na jedan veliki događaj iz historije islama – hidžru. Hidžra nije samo
obična seoba ili preseljenje prvih muslimana iz Mekke u Medinu zbog toga što su
se nevjernička uznemiravanja Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba u Mekki intenzivirala
do mjere nepodnošljivosti, pa su se muslimani zarad očuvanja dina, života i
slobode morali preseliti na novo mjesto, Medinu. Hidžra jeste i to, ali i mnogo
više od toga. Nesumnjivo, riječ je o događaju koji je promijenio tok ljudske
historije i čovječanstvu donio nove vrijednosti čije će poruke i pouke trajno oslovljavati
sve generacije muslimana. Naime, pored svojih historijskih sadržaja, Hidžra
nudi i njedri sadržaje važne i značajne za svakodnevni život vjernika. Hidžra
je, otuda, univerzalni put svakog muslimana i način njegovog svakodnevnog
života. Ta Hidžra ostvaruje se na više planova, o kojima ćemo kasnije nešto
više reći.
Hidžra u Kur’anu
Sama riječ hidžra i ono što je iz ove
riječi izvedeno u Kur’anu se spominje na preko trideset mjesta. U većini
slučajeva, u Kur’anu se riječ hidžra koristi u značenju prelaska ili
preseljenja iz jednoga mjesta u drugo, tj. prelaska ili preseljenja iz mjesta
tiranije u mjesto slobode. Kur'an, također, detaljnije govori o konkretnoj hidžri
Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba: o uzrocima i motivima hidžre, o toku Hidžre
i nekim njezinom događajima, o muhadžirima i ensarijama… No, Kur'an svoje
kazivanje o Hidžri ne svodi samo na taj prijelomni događaj u historiji islama,
nego prelazi i na samo jezičko značenje riječi ‘hidžra’ između kojeg i ovog
prijelomnog događaja postoji čvrsta veza i zajednički smisao (Ramić, Tefsir –
tumačenje i razumijevanje Kur'ana, 43). Isto tako, Kur'an govori i o hidžrama
drugih poslanika, npr. hidžri Ibrahima, a.s.. Zato se veli da je hidžra sunnet
svih Božijih poslanika, alejhim selam. Ajete o Hidžri treba razumijevati
u općem, univerzalnom značenju i smislu (‘āmm), a to znači, ukratko, da se sa historijskog
mjesta događaja hidžre vratimo na svoje mjesto i svoje vrijeme, tj. na svoju hidžru.
Hidžra tijelom, jezikom i srcem
Iz kur’anske upotreba pojma hidžre i
njegovih izvedenica možemo razabrati tri vrste hidžre, odn. dolazimo do
spoznaje da se hidžra čini:
tijelom: A
one (žene) za koje se pribojavate neposlušnosti,
vi posavjetujte, a onda ih napustite (vehdžurūhunne) u posteljama… (En-Nisa’,
34). Riječ el-hedžrān, koja je od istog korijena kao i riječ hidžra, nosi ideju
napuštanja ili izbjegavanja, u ovom konkretnom slučaju radi se o izbjegavanje
bračne postelje ili izostavljanje seksualnog odnosa kada se spava zajedno.
Dakle, radi se o hidžri putem tijela;
jezikom i c) srcem: u 30. ajetu sure El-Furkan
kaže se da je Poslanik, a.s., rekao ili će, pak, reći na Sudnjem danu: “Gospodaru
moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava (mehdžūra)!” – tj. izbjegava ga
jezikom ili srcem.
U suri El-Muzzemmmil (10) Poslaniku, a.s., u
imperativnoj formi govori se da nevjernike: izbjegava na lijep način (vehdžurhum
hedžren džemīlā). Ovo izbjegavanje ili ova hidžra može biti tijelom, jezikom i
srcem zajedno.
Iman, hidžra, džihad
Jedan ajet u Kur'anu govori, rekli bismo,
na sveobuhvatan način o hidžri i njezinoj neraskidivoj povezanosti sa drugim vrijednostima.
Taj ajet glasi: Oni koji vjeruju i koji se isele [ili: i grijeha se klonu] i bore
na Allahovome Putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. A Allah prašta i samilostan
je (El-Bekare, 218). Već smo istakli da ajete o Hidžri valja razumijevati i
tumačiti na univerzalan način, pa ćemo tako postupiti i sa ovim ajetom, iako je
on, prema komentarima Kur'ana, objavljen o Abdullahu b. Džahšu i njegovim drugovima
(v. šire, npr., u: Tefsir Ibn Kesir, 140-142).
U ovom ajetu zapažamo sljedeći poredak: iman
– hidžra – džihad – nada – milost – oprost. Ovaj poredak, zapravo, odgovara stvarnom
ljudskom životu i praktičnom iskustvu. Na prvome mjestu spominje se iman (innellezīne
āmenū). Prisjetimo se da na početku Kur'an stoji: Ellezīne ju'minūne bi l-gajb
/ Oni koji vjeruju u nevidljivo… (El-Bekare, 3)
Ovdje, dakako, nije riječ o bilo kakvom vjerovanju,
već o onom objavljenom vjerovanju sadržanom u Kur’anu i hadisu. To vjerovanje su
nam pojasnili naši veliki ehl-i sunnetski učenjaci kao što su: Ebu Hanife, Eš'ari,
Tahavi, Maturidi, Gazali, Sujuti i dr., te naši bošnjački alimi poput Hasana Kafija
Pruščaka, Mehmeda Handžića, Muhameda Pašića i dr.
I
danas je važno da govorimo o našem vjerovanju, imanu, šta ono podrazumijeva, od
čega se sastoji, u šta i kako vjerujemo, jer u savremenom svijetu, npr. u
Americi i Evropi, popularne su ideje tzv. spiritualizma i reinkarnacije kao i novi
religiozni pokreti koji mogu zbunjujuće djelovati na srca ljudi u pogledu
ispravnog vjerovanja.
Dvije vrste hidžre
Nakon ispravnog vjerovanja slijedi hidžra (vellezīne
hādžerū). Dvije su vrste hidžre: ona u historijskom smislu – Hidžra do
oslobođenja Mekke. Pouke ove Hidžre, na temelju kur'anskih ajeta, između
ostalih, jesu:
Istina će pobijediti čak i tamo gde je izgledalo
da je poražena. Prema ljudskim pretpostavkama, Poslanik, a.s., nije mogao izići
živ iz svoje kuće, ali Uzvišeni Allah čuva i štiti Svoga Poslanika. To se
išareti u 40. ajetu sure Et-Tevbe, koji govori o hidžri, u kome se tri puta
ponavlja vremenski prilog iz (kada): Kada su ga protjerali oni koji ne vjeruju;
kada su njih dvojica bila u pećini; kada je on rekao drugu svome: “Ne brini
se, zaista je Allah s nama!” (Ramić, 46-47);
usklađivanje riječi i djela: Lā ilāhe
illellāh nije teško izgovoriti, ali to treba i dokazati. Nisu svi koji su bili
izgovorili Lā ilāhe illellāh učinili hidžru! Ni danas ne čine hidžru (u drugom
značenju koje ćemo navesti) svi oni koji su izgovaraju Lā ilāhe illellāh. Ima
ljudi koji, kako se kaže u Kur’anu, robuju Allahu samo harfovima ili na ivici.
Hidžra nas uči da su Allahu robuje djelima;
voljeti više drugom muslimanu nego sebi je vrijednost
koju nam hidžra daje: I onima koji su nastanili Medinu i učinili je domom prave
vjere još prije njih, oni vole one koji im se doseljavaju i ne osjećaju u
grudima svojim nikakvu tegobu zato što im se daje, i daju im prednost nad
sobom, mada im je i samima potrebno (El-Hašr, 9);
bratimljenje muslimana: pitanje
muslimanskog bratstva danas je možda više nego ikada prije važno i aktuelno. I
danas se možemo podijeliti na on koji pomažu druge muslimane i one koji vode
računa samo o svom interesu! Hidžra nosi poruku pomirenja među muslimanima;
hidžra donosi nove vrijednosti, ona je nova
prilika za dobro. Ovaj ajet se završava riječima Vallāhu Gafūru r’Rahīm:
Uzvišeni prašta ljudima i daje im novu priliku za dobro.
Druga vrsta hidžre jeste hidžra od grijeha,
strasti, nedozvoljenog govora, odn. hidžra od svega onoga što je zabranjeno. Kao
što je historijska Hidžra bila obaveza svim muslimanima tako je i ova hidžra
obaveza svakog muslimana. Obaveza je muslimanu napustiti ono što je loše i
haram.
U hadisu stoji da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., rekao: ‘’Muhadžir je onaj ko izbjegava ono što je Allah zabranio’’
(Buhari: 6484). U predaji imam-i Ahmeda stoji da je neki čovjek došao Allahovome
Poslaniku, s.a.v.s., i upitao ga: – Allahov Poslaniče, ko je muhadžir? – pa je
on odgovorio: ‘’Onaj ko izbjegava ono što je Allah zabranio’’ (Musned: 6637).
U svojoj poznatoj hutbi na Oprosnom hadžu
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao je: ‘’Hoćete li da vas obavijestim o tome ko
je vjernik (mu’min)? To je onaj od od koga su sigurni imeci i životi drugih
ljudi, a muslimana je onaj od čijeg su jezika i ruku pošteđeni drugi ljudi.
Mudžahid je onaj ko se bori protiv sebe u pokornosti Uzvišenom Allahu, a
muhadžir je onaj ko izbjegava grijehe’’ (Bejheki, Šu’abu l-īmān, 13/455).
Borba i nada
Nakon hidžre u ajetu spominje se džihad (ve
džāhedū). Vidjeli smo maloprije da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao da je
mudžahid (borac na Allahovome Putu) onaj koji se bori protiv sebe, tj. protiv
svojih strasti. Povezivanje džihada sa vjerovanjem i hidžrom govori o tome da
vjerovanje ne poznaje malodušnost i pasivnost, već borbu, ljudsku aktivnost, planiranje.
Naime, Muhammed, a.s., je dobro osmislio i planirao hidžru do u detalje:
izabrao najboljeg druga, hz. Aliju ostavo u postelji, Esma im je donosila
hranu, Amir b. Fuhejr bio je zadužen da odgoni stado ovaca u blizini pećine;
čak je bio angažiran i jedan idolopoklonik, Abdullah b.Urejkit, kao glavni vodič
kroz pustinju…Sve ovo nam govori da Allahova pomoć neće doći bez naše borbe,
našeg zalaganja i truda.
I nakon imana, hidžre i džihada slijedi
nada (redžā’) u Allahovu milost (Džennet). Redžā’ je stvarna, utemeljena nada,
nada koja ima pokriće. Prema tome, nakon što otkrijemo i očuvamo ispravno
vjerovanje (īmān) kojeg popratimo izbjegavanjem (hidžra) svega onoga što je
zabranjeno te se svojski borimo (džihād) protiv svojih strasti i svih
negativnosti, onda se možemo nadati (redžā’) Allahovoj pomoći i milosti (rahmet).
Ovo bi bila svojevrsna formula uspjeha na Ovome i Onome svijetu.
(TBT)