KOLUMNA
Trinaest godina nakon vojne invazije Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, Irak ne uspijeva izaći iz haosa i nasilja. Dio teritorije je pod kontrolom Islamske države (ISIL), a vlada i politička klasa nisu u stanju ujediniti zemlju i osigurati sigurnost iznurenom stanovništvu
Piše: Peter Harling, thebosniatimes.ba
Iračka električna mreža je savršeno odgovarajuća metafora. Kao polazna tačka svih ljudskih aktivnosti, pristup električnoj energiji bi trebao biti najmanji problem u zemlji bogatoj ugljovodonicima, zemlji kroz koju protiču velike rijeke i koja je osunčana kao Edenski vrt. (1) Ali snabdijevanje električnom energijom upravo ilustrira neuspjehe i neodržive putanje iračkog političkog sistema.
Najprije, država osigurava struju sporadično, ograničeno na nekoliko sati tokom dana. Situacija nije ništa bolja ni u kvartovima gdje dominira šiitska populacija: u pogledu disfunkcionalnosti sistem uopće nije sektaški… U Basri, velikom gradu na jugu koji leži na velikim resursima nafte i gdje temperatura prelazi preko 50 stepeni, lokalne vlasti su očekivale nerede kao odgovor na ljetne restrikcije, te su zatražile pomoć od susjednog Irana. Ovo mnogo govori o tome šta se sve može očekivati od Bagdada.
Iračani su prisiljeni oslanjati se na kolektivne improvizirane sisteme, što je rezultat logike privatizacije i divlje decentralizacije. Svaki kvart posjeduje velike generatore koji snabdijevaju cijelu ulicu. Iz njih ide mnoštvo žica koje se poklapaju sa mnoštvom individualnih pretplatnika, sadašnjih i prošlih. Mnoge žice više ne rade, ali ništa ne mari: dovoljno je dodati nove, a taj proces sedimentacije podsjeća na dodavanje novih nivoa ogromnom i višeslojnom aparatu sigurnosti koji je i dalje neefikasan.
Pojedinac se često mora oslanjati sâm na sebe. Svaka kuća ima i svoj vlastiti generator, u slučaju da se ulični generator pokvari. Njihovi motori također iziskuju ulje za loženje i održavanje. Na kraju krajeva, često se događa da ljudi i dalje sjede u mraku, gledajući statički sjaj televizijskog ekrana i čekajući da se nešto, neki dio, ponovo pokrene. Alegorijski, to je ono što Iračani rade već trinaest godina (2), od svrgavanja režima Sadama Huseina. Najveći paradoks ove prekomjerne složenosti je crpljenje, bez ikakvog razloga, sve energije Iračana.
Sve se čini bespotrebno kompliciranim i prisiljava na najveću moguću izdržljivost i domišljatost. Ironija ovakvog položaja je u tome što je on dio sistema koji i dalje funkcionira, uprkos svemu. U vrijeme starog režima, jedna vulgarna šala sažimala je ovaj princip: Sadam je odlučio testirati strpljenje Iračana nametnuvši porez na prelazak mostova u glavnom gradu na rijeci Tigar. Njegovi podređeni ga obavještavaju da se niko ne žali, uprkos troškovima i gužvama. Porezi se opet uvećavaju, ali ništa se ne događa. Onda je Sadam, iznerviran, naredio oficirima da siluju sve koji koriste mostove. Saobraćajne gužve su se još više uvećale i, konačno, ljutiti ljudi su zagrmjeli: „Kad ćete povećati broj silovatelja?”
Danas je u Iraku gotovo nemoguće čuti išta pozitivno o političkoj klasi koja potiče jednodušni prezir. Od odlaska američkih trupa, 18. decembra 2011, zemlja je suočena sa endemskim nasiljem i političkom krizom, koja dovodi, između ostalog, do stagnacije glavnih zakonskih projekata o kojima se raspravlja u parlamentu. Nešto malo naklonosti koja je postojala ka određenim političkim figurama potpuno je nestalo, ljudi sada znaju da se političari samo međusobno izmjenjuju. Razočarani intelektualac komentira: „U suštini, nezavisno od njihovih rasprava, oni su svi na kraju krajeva drugari. Žele da se mi međusobno mrzimo, da ne bismo primijetili kako su oni ti koji rukovode sukobima. Oni se bore za procente, a ne za sekte. I svi se slažu oko jedne stvari: održati sistem takav kakav jeste.”
Opća iznurenost je stvorila i zrelije stavove unutar iračkog društva. Pored virulentnog sektaštva, u javnom diskursu često koegzistira promućurna i realistična interpretacija apsurdnih podjela koje toliko koštaju obične Iračane, a toliko toga donose njihovim navodnim predstavnicima. (3) Ipak, protesti koji su otpočeli u avgustu 2015, zbog pada cijene ugljovodonika u ekonomiji koja je isključivo bazirana na redistribuciji prihoda od nafte, nisu pobudili simpatije. (4) Većina stanovništva preferira nenormalan sistem plašeći se rizika od još većeg haosa, lako se zadovoljava ponekim primanjima ili razmišlja o migraciji.
Nepredviđene posljedice američke podrške
Za mlade postoji i militantna opcija: mogu se boriti ili na jednoj ili na drugoj strani, zbog uvjerenja ili jednostavno zbog sticanja statusa ili plate. Stalni rat, u čijem središtu je u posljednje vrijeme organizacija Islamska država (ISIL), ispunjava funkcije koje su postale ključne za sistem: okupira misli i odvraća pažnju od grešaka vlasti; potpaljuje strasti, čime osigurava minimalni legitimitet vlasti; generira neophodnu rezervnu ekonomiju.
Aparat sigurnosti i milicija apsorbuju nezaposlenost. Šiitske ratne vođe peru zaplijenjeni novac otvarajući fensi restorane. Sunitski čelnici profitiraju od borbi (koje opravdavaju finansiranje dodatnih snaga), od uništenja (zbog kojih se otvara prostor za nove ugovore) i od humanitarne krize (koja generira pomoć koju mogu nezakonito prisvojiti). A politička klasa dobija međunarodnu podršku, u ime egzistencijalne borbe, neophodnu za nastavljanje pljačke bez odgovornosti prema bilo kome.
Sjedinjene Američke Države već trinaest godina misle o tome kako da se oslobode odgovornosti koju im je nametnula invazija na zemlju, ali još uvijek ulažu nedovoljne napore i sredstva. Po običaju, formiraju iračke jedinice sposobne da nastave stalni rat, ne dovodeći u pitanje sistem koji živi od tih konflikata. Obamina administracija pokušava se konsolidirati na taj način. Prioritet spram bilo čega drugog je borba protiv terorizma. Napori da se omogući politička participacija sunita svode se na učešće samo nekoliko vođa koji su odvojeni od svoje baze, dok se istovremeno doprinosi uništenju ključnih gradova, jednog po jednog, koji su povezani sa iračkim sunizmom. (5) U skladu sa predrasudama koje su prevladavale tokom američke intervencije 2003, Amerikanci su nepovjerljivi prema sunitskim masama, prilagođavaju se šiitskom militantizmu i opasno podstiču kurdski.
U svakom slučaju, problem nije u pronalaženju ravnoteže između glavnih etničko-vjerskih grupa. (6) Populacija sada široko prihvata aktuelnu situaciju kao gotovu činjenicu. Prema tome, bilo bi pogrešno misliti kako je ISIL izraz mobilizacije osvetoljubivih sunita; ta organizacija je jednostavno upala u prazninu koju je ostavila država, istovremeno represivna i odsutna. Kurdski dobici još uvijek mogu biti predmet rasprave u vrhu političke hijerarhije u Bagdadu, ali za većinu stanovništva Kurdistan čak nije ni dio Iraka. (7) Zemlja se stabilizira po pitanju međukomunalnih tenzija. Prisustvo šiitske milicije na frontu, na primjer, stvara neusporedivo više sektaštva među Iračanima u egzilu i među drugim muslimanskim nacionalnostima nego među Iračanima u zemlji.
Dakle, aktuelna situacija čudno podsjeća na obrnutu sliku devedesetih godina 20. vijeka. Režim Sadama Huseina je oštro ugušio šiitsku pobunu na jugu, a potom zanemario stanovništvo koje je smatrano nelojalnim. Gradovi nisu bili sravnjeni kao danas u sunitskim zonama, ali su bile uništene ogromne oblasti palminog drveta. „Predstavnici” šiitske populacije su bili pristalice vlasti, fanatici koji su, naravno, bili odsječeni od svoje baze. Administracija i vojska su bile inkluzivne, ali je dominirala sunitska kultura. (8)
Sada je situacija obrnuta: muzika (šiitskog) južnog Iraka se sluša posvuda; jezik sporazumjevanja je dobio tonove narodnog dijalekta shrugi, sa juga; također, u skoro savršenom obrtanju uloga, suniti koriste prednosti dvosmislenosti iračkih identiteta prilagođavajući imena, adrese i akcenat, ako im to olakšava život. To ne znači da su „šiiti na vlasti”, baš kao što ni suniti nisu bili prije toga. I danas, kao i onda, svako se žali kako nema ništa od bogatstva zemlje.
Kako vrijeme odmiče i omogućava distancu za zrelije rasuđivanje, konture aktuelnog političkog sistema postaju jasnije. Riječ je o režimu bez vođe, u koji se uvuklo mnoštvo mreža koje podrivaju državu, i čije strukture i organizacije služe raznim podsistemima. To dovodi do različitih, često kontradiktornih fenomena, izvučenih iz različitih historijskih inventara, kao da se iračka politika osmišljava na osnovu neke vrste historijske gramatike.
Zahvaljujući američkoj invaziji, neke grupe stanovništva su se uspele na ljestvici moći, posebno sitna buržoazija koja dolazi ili iz dijaspore ili iz plemena Sada, koja tvrde da su u genealoškoj vezi sa prorokom. Ova društvena mobilnost podsjeća na pojavu Arapske socijalističke partije Baas, partije koja je i sama bila ukorijenjena u provincijama gdje dominira sitna buržoazija i koja se oslanjala na institucije stvorene pod britanskim kolonijalnim mandatom ne bi li se probila. (9) „Razlika je u tome što su pristalice partije Baas, ujedinjene po ideologiji, naslijedile funkcionalnu državu, dok ovi sada nemaju ničeg zajedničkog i djeluju u potpuno uništenoj zemlji”, kaže službenik iz grada Kut.
Istraživač Luluva el Rašid primjećuje da su sunitski šeici „vratili status i ponašanje velikih zemljoposjednika iz monarhističke ere”. (10) Gravitiraju oko vlade i ostaju daleko od svojih baza na koje gledaju kao na bandu prostaka i koje eksploatiiraju. Uopšteno govoreći, plemena su ponovo oživjela folklorne tradicije (koje je reaktivirao još Sadam Husein) i imaju ključnu ulogu u sprovođenju plemenskih zakona, u zemlji u kojoj sudska vlast zavisi od vašarske aukcije. Posvuda se na zidovima mogu pročitati natpisi „Matloub dem” ili „Matloub ‘asha'iriyan”, koji znače da se neka osoba traži živa ili mrtva. Iračani se mogu pretplatiti na neku vrstu plemenskog osiguranja, plaćajući jednom mjesečno moćnom šeiku iznos koji im omogućava njegovu zaštitu u slučaju potrebe. Dakako, ta praksa nema nikakve veze sa tradicijom.
Iranski uticaj
Druge mreže su povezane sa spoljašnjim silama. Sjedinjene Američke Države su putem formiranja sigurnosnog aparata razvile svoje pozicije. (11) Upravo oslanjanjem na taj aparat Amerikanci mogu računati na veliki uticaj uprkos ograničenim sredstvima, djelujući zajedno sa iračkim jedinicama koje bi bile veoma slabe bez američke zračne podrške.
Iran također ima svoje ljude unutra, generaciju islamskih militanata koji su živjeli u egzilu u Teheranu – u tako organskom odnosu da su postali problem i za sâme Irance. Iranski akademik kaže: „Naši irački prijatelji imaju ogroman uticaj kod nas. Oni govore persijski. Godinama su stvarali prijateljstva sa svima koji su bitni, do te mjere da im je mnogo lakše doprijeti do vrhovnog vođe nego do naših zvaničnika. Kulturno i politički, izbrisali su granice koje postoje između naših zemalja i ponekad se pitam do koje mjere naše institucije donose odluke u korist nacionalnih interesa, a do koje u korist starih prijateljstava.”
U ovoj fragmentiranoj realnosti Irak se suočava sa dvije velike opasnosti, koje će se još više uvećati kada se prijetnja tzv. Islamske države bude smanjila. S jedne strane, ekonomija zemlje je suštinski neodrživa. (12) Velike plate u javnim službama nisu suzbile korupciju, ali su uvećale državne troškove. Čak i u godinama ekspanzije, kada je cijena barela nafte bila viša od 100 dolara, državni budžet je brzo isparavao u prevelikim troškovima poslovanja i orgijastičkom pljačkanju.
Finansijska kriza postaje opasan faktor neizvesnosti: potiče narodne proteste, iako zasad marginalne, ipak potencijalno nekontrolirane; stimulira ekonomiju nasilja, jedinu alternativu regularnim načinima zarade i može uzburkati komercijalna rivalstva u jezgru elite koja se bori za „tržišni dio” u korupcijskim djelatnostima koje se sve više sužavaju. Međutim, kriza također daje pravu snagu spoljašnjim partnerima Iraka, posebno Sjedinjenim Američkim Državama koje u velikoj mjeri kontroliraju međunarodni sistem finansijskog upravljanja i na koje Bagdad mora računati ne bi li otklonio svoj deficit.
Što se tiče druge opasnosti, postavlja se goruće pitanje šiitskog vođstva. Šiitska većinska zajednica se mora nositi sa dubokom klasnom podjelom (odražava se u protestima koji uglavnom mobiliziraju omladinu lumpenproletarijata), sa razočaranjem u državu, sa konačnim diskreditiranjem islamskih predstavnika, sa moćnom narodnom religioznošću, sa sve većim ambicijama šefova milicije i sa postepenim slabljenjem tradicionalnog vjerskog liderstva marja'iya, što kulminira sa nestankom Alija el Sistanija, posljednjeg iračkog ajatolaha koji je kombinirao umjerenost, nacionalizam i naučni kredibilitet. (13) Ne čudi onda što mnogi Iračani strahuju od poraza tzv. Islamske države. Jer zaista, čija bi to bila pobjeda?
/Autor je bivši savjetnik organizacije International Crisis Group za arapski svet i socijalni preduzetnik u Bejrutu/
(TBT, Le Monde)