KULTURA
Od dolaska na tron 1558., Elizabeta je odmah krenula sa
uspostavljanjem diplomatskih, trgovačkih i vojnih veza sa muslimanskim
vladarima u Iranu, Turskoj i Maroku i to iz dobrih razloga.
FOTO: (Wikipedia)
Od dolaska na tron 1558., Elizabeta je odmah krenula sa
uspostavljanjem diplomatskih, trgovačkih i vojnih veza sa muslimanskim
vladarima u Iranu, Turskoj i Maroku i to iz dobrih razloga.
Britanija je podijeljena kao nikad ranije. Zemlja je
okrenula leđa Evropi, a njena vladarica ima za cilj ostvarivanje trgovačkih
odnosa s Istokom. Koliko god ovo zvučalo kao današnja Britanija, također
opisuje i državu u 16. vijeku za vrijeme zlatnog doba najslavnije vladarice, kraljice
Elizabete I.
Jedan od najnevjerovantijih aspekata elizabetanske Engleske
sigurno je činjenica da su njena vanjska i ekonomska politika vođene u bliskom
savezništvu sa islamskim svijetom, što oni, koji se danas služe populističkom
retorikom o nacionalnom suverenitetu, zgodno ignoriraju.
1570. godine kada je postalo jasno da se protestantska
Engleska neće vratiti katoličanstvu, pošto je papa izopćio Elizabetu i zatražio
da joj se oduzme kruna. Uskoro se vlast katoličke Španije okrenula protiv nje;
prijetila je invazija. Engleskim trgovcima bilo je zabranjeno trgovati s
bogatim tržištem španske Holandije. Ekonomska i politička izolacija prijetila
je uništenjem nove protestantske države.
Elizabeta je odgovorila povezivanjem s islamskim svijetom.
Jedini španski rival bilo je Osmansko carstvo kojim je vladao Sultan Murat III,
a koje je obuhvatalo prostor od sjeverne Afrike preko istočne Evrope do
Indijskog okeana. Osmanlije su decenijama ratovali s Habsburgovcima te su
osvojili dijelove Mađarske. Elizabeta se nadala da će savez sa sultanom pružiti
prijeko potrebno olakšanje od španske vojne agresije i omogućiti njenim
trgovcima prodiranje na plodno tržište Istoka. Također je ostvarila značajne
kontakte sa osmanskim suparnicima, šahom Perzije i vladarom Maroka.
Nevolja je bila u tome što su muslimanska carstva bila
daleko moćnija od Elizabetine male otočne nacije koja lebdi u vlažnoj
magluštini na kraju Evrope. Elizabeta se željela upustiti u nove trgovačke
saveze, ali nije ih mogla finansirati. Odgovorila je tako što je iskoristila
dionička društva – nepoznate trgovačke inovacije koje je uvela njezina sestra,
Marija I.
Kompanije su bile trgovačka udruženja čiji su zajednički
vlasnici bili dioničari. Glavnica se izdvajala za finansiranje troškova
trgovačkih putovanja, a dobici – ili gubici – također su se dijelili. Elizabeta
je s mnogo entuzijazma podržala Moskovsku kompaniju, koja je trgovala s
Perzijom, zatim dovela do osnivanja Levantske kompanije koja je trgovala s
Osmanlijama te Istočnoindijsku kompaniju koja je na kraju osvojila Indiju.
1580-ih potpisala je sporazume o trgovini sa Osmanlijama
koji su bili na snazi više od 300 godina, a koji su garantirali njenim
trgovcima slobodan pristup za trgovinu sa zemljama Osmanskog carstva. Sklopila
je slično partnerstvo s Marokom uz prećutno obećanje o vojnoj podršci protiv
Španije.
Kako je novac pristizao, Elizabeta je počela slati pisma
muslimanskim partnerima hvaleći prednosti međusobne trgovine. Pisala je kao da preklinje,
obraćajući se Muratu kao „najmoćnijem vladaru Turske, jedinom i iznad svih, i najsuverenijem
vladaru Istočnog carstva.“ Također je igrala na obostrani animozitet prema
katoličanstvu opisujući sebe kao „nepobjedivog i najmoćnijeg branioca
krišćanske vjere od svih vrsta idolatrija.“ Poput muslimana, protestanti su odbacivali
obožavanje ikona i veličali neposrednu Božiju riječ dok su katolici prednost
davali svećeničkom posredovanju. Vješto je iskoristila protestante i muslimane
kao dvije strane iste heretičke ideje.
Njena igra je uspjela. Hiljade engleskih trgovaca prešle su
mnoge od današnjih „zabranjenih“ regija poput Alepa u Siriji i Mosula u Iraku.
Ta su putovanja bila daleko sigurnija od istih potencijalnih putovanja kroz katoličku
Evropu gdje su riskirali da zapadnu u ruke inkvizitora.
Osmanske vlasti vidjele su svoju sposobnost prihvatanja
ljudi svih vjera kao znak moći, a ne slabosti, te su na tadašnji
protestantsko-katolički sukob gledale tek kao na neku daleku misao. Neki su
Englezi čak primili islam. Neki su, poput Samsona Rowlieja, trgovca iz Norfolka
koji je postao Hassan Aga, glavni rizničar za Alžir, bili primorani. Drugi su
to učinili svojevoljno, možda gledajući na islam kao na bolji izbor od nepouzdane
nove protestantske vjere.
Engleske aristokrate uživali su u svili i začinima s Istoka,
ali Turci i Marokanci bili su vidno nezainteresirani za englesku vunu. Njima je
bilo potrebno oružje. U zajedljivom činu vjerske odmazde, Elizabeta je
poskidala metal sa oskrnavljenih katoličkih crkava i otopila njihova zvona za
izradu municije koja se brodovima izvozila u Tursku dokazujući da mutna
zapadnjačka prodaja oružja datira mnogo više unatrag od afere Iran-Contra.
Kraljica je pokrenula slične poslove s Marokom, prodavala oružje i kupovala
salitru, neophodan sastojak baruta, ali i šećer da utoli svoju davnu žudnju i koji
je Elizabetine zube učinio neslavno crnima.
Šećer, svila, ćilimi i začini utjecali su na englesku hranu,
dekoracije u domovima i način odijevanja. Riječi poput „šećerlama“ i „tirkiz“
(„turski kamen“) postale su uobičajene. Čak je i Shakespeare sudjelovao na svoj
način u svemu ovome napisavši Othella odmah nakon prve šestomjesečne posjete
marokanskog ambasadora.
Uprkos trgovačkom uspjehu dioničarskih društava, britanska
ekonomija nije se uspjela održati na trgovini sa dalekim zemljama. Odmah nakon
Elizabetine smrti 1603., novi kralj Jakov I, potpisao je mirovni sporazum sa
Španijom i okončao rat između dviju zemalja.
Elizabetina proislamska politika odgodila je katoličku invaziju,
transformirala engleski ukus i uspostavila novi model za dioničarska ulaganja
koji će na kraju finansirati kompaniju Virginia a koja je osnovala prvu trajnu
sjevernoameričku koloniju.
Ispostavilo se da je islam, u svim svojim manifestacijama –
imperijalnoj, vojnoj i trgovačkoj, odigrao važnu ulogu u historiji Engleske.
Danas, kada je anti-muslimanska retorika nezaobilazna u političkom diskursu,
vrijedi zapamtiti da su naše prošlosti više isprepletene nego što se inače
priznaje.
Napisao Jerry Brotton, autor nove knjige „Sultan i Kraljica:
Neispričana priča o Elizabeti i islamu“
(TBT, Prevela Jasmina Drljević)
