Piše: Yanis Varoufakis,thebosniatimes.ba
Moj otac je bio otelovljenje liberalnog pojedinca. Ironija je u tome što je bio i doživotni marksista. Da bi živIo, morao je prodavati svoj rad šefovima čeličane u Eleusini. Ali svaku pauzu za ručak provodio je lutajući kroz otvoreno dvorište Arheološkog muzeja, uživajući u novootkrivenim drevnim stelama koje su pokazivale da su antičke tehnologije bile mnogo naprednije nego što se mislilo.
S posla se vraćao oko 5, i poslije kraće popodnevne sijeste bio je spreman uključiti se u naš porodični život ili se posveti bilješkama iz akademskih članaka i knjiga koje je čitao. Ukratko, njegov život u fabrici bio je jasno odvojen od privatnog života.
To je vrijeme kada su ljevičari poput nas bili spremni priznati da nam je kapitalizam, ako ništa drugo, bar osigurao osobni suverenitet, doduše unutar jasno postavljenih granica. Koliko god da je bilo naporno raditi za šefove, čovjek je mogao odvojiti dio sopstvenog života samo za sebe i u njemu ostati autonoman, donositi sopstvene odluke, biti slobodan. Znali smo da jedino bogati zaista imaju slobodu izbora, dok su siromašni slobodni samo da gube. Znali smo i da je najgora vrsta ropstva ona u kojoj robovi nauče voljeti svoje lance. Ali umjeli smo ceniti to ograničeno pravo na posjedovanje sopstvenog života.
Današnjim mladim ljudima uskraćena je i ta mala utjeha. Od trenutka kada prohodaju, implicitno ih podučavamo da trebaju sebe posmatrati kao brend, i to brend koji će se ocenjivati na osnovu percipirane autentičnosti. (Što obuhvata i potencijalne poslodavce: „Niko mi neće ponuditi posao“, rekao mi je jednom jedan diplomac, „dok ne pronađem svoje autentično ja“.) U savremenom onlajn društvu, marketing sopstvenog identiteta se jednostavno ne može zaobići. Javno pokazivanje privatnog života jedan je od najvažnijih zadataka današnjih mladih ljudi.
Prije objavljivanja slike ili video snimka, prije ocenjivanja filma, djeljenja fotografije ili tvita, oni se moraju zapitati koga će učinjenim izborom privući, a koga odbiti. Moraju otkriti koji od njihovih potencijalnih „autentičnih identiteta“ je najprivlačniji, neprestano testirajući granice sopstvenog mišljenja u odnosu na ono za šta vjeruju da bi moglo biti prosječno mišljenje kreatora javnog onlajn mnjenja. Pošto je danas svako iskustvo moguće zabilježiti i podjeliti, neprestano su opsednuti pitanjem treba li to i da učine. Ako prilika za djeljenje iskustava nema, one se mogu zamišljati, što se i čini. Svaki naš izbor, sa ili bez svjedoka, još jedan je korak u procesu pažljive izgradnje identiteta.
Čovjek ne mora biti ljevičar da bi primjetio da je pravo na dio dana kada nismo na prodaju praktično nestalo. Ironija je u tome što za slom liberalne individue nisu zaslužni fašistički crnokošuljaši ili staljinistički komesari. Pad se dogodio onda kada je novi oblik kapitala pozvao mlade da odgovore na najliberalniju zapovjest od svih: da budu svoji. Od svih modifikacija ljudskog ponašanja koje je kapital u oblaku uspio sprovesti i monetizirati, to je vjerovatno najimpresivnije, krunsko dostignuće.
Posesivni individualizam nikada nije bio dobar za duševno zdravlje. Tehno-feudalno društvo, kakvo je kapital u oblaku stvorio, čini ga još pogubnijim, jer je srušena ona ograda koje je liberalnoj individui pružala utočište, mogućnost da se povuče s tržišta rada. Kapital u oblaku je rasuo individuu u mnoštvo fragmentiranih podataka, pretvorio ju je u identitet sačinjen od izbora izraženih klikovima kojima algoritmi manipuliraju na načine koje ne možemo pojmiti. Tako smo dobili individue koje nisu toliko posesivne koliko su zaposjednute; ili bi trebalo reći, individue koje nemaju kapaciteta za samoposjedovanje. Sposobnost fokusiranja je umanjena kooptiranjem pažnje.
Nismo izgubili snagu volje. Ne, našu pažnju je kidnapirala nova vladajuća klasa. A pošto je poznato da algoritmi kapitala u oblaku učvršćuju patrijarhat, najgore stereotipe i već postojeće represivne odnose, najviše stradaju oni koji su najranjiviji – žene, mentalno oboljeli, marginalizirani i siromašni.
Ako smo iz primjera fašizma izvukli neku korisnu pouku, onda je to razumjevanje čovekove podložnosti demonizujućim stereotipima, kao i ružne privlačnosti (i moći) emocija kao što su strah, zavist i prezir koje takvi stereotipi izazivaju u nama. U aktuelnoj društvenoj stvarnosti, oblak nas postavlja oči u oči sa strašnim i prezrenim „drugim“. Budući da u onlajn nasilju naizgled nema krvi i bola, spremniji smo da na „drugo“ odgovorimo izazivačkim, podsmijavajućim jezikom i bijesom. Tehno-feudalizam je ponudio bigoteriju kao emocionalnu kompenzaciju za anksioznost i frustracije koje proističu iz teškoća u fokusiranju i izgradnji identiteta.
Moderatori sadržaja i propisi o govoru mržnje ovde nisu od pomoći, jer je opisani mehanizam imanentan kapitalu u oblaku i algoritmima optimizoiranim da rentijerske prilive velikih tehno kompanija uvećavaju koristeći upravo mržnju i nezadovoljstvo. Zakonodavci ne mogu regulirati algoritme koje je usavršila vještačka inteligencija koju ni njeni tvorci ne razumiju. Da bi sloboda imali izgleda za opstanak, kapital u oblaku se mora socijalizirati.
Moj otac je vjerovao da je pronalaženje bezvremene ljepote na koju ćemo se fokusirati, kao što je on činio u dvorištu muzeja u Eleusini, jedina odbrana od demona koji kruže oko čovekove duše. Godinama sam i sâm pokušavao da radim to na svoj način. Ali u doba tehno feudalizma, izolirani individualni napori neće biti od velike pomoći. Rješenje nije ni odbacivanje interneta, isključivanje telefona i plaćanje gotovinom umjesto karticom. Ako se ne udružimo, nikada nećemo uspjeti da kapital u oblaku civiliziramo i socijaliziramo – i najzad oslobodimo umove ljudi njegovog stiska.
Tu nas čeka velika kontradikcija: utemeljujuća liberalna ideja o slobodi kao samoposedovanju može se sačuvati jedino temeljnom rekonfiguracijom vlasničkih prava nad sredstvima proizvodnje, distribucije, saradnje i komunikacije koja su preseljena u oblak. Oživljavanje liberalne individue traži upravo ono što liberali preziru: novu revoluciju.
(TBT, Project Syndicate)
