U Turskoj će 14. maja biti održani najkonsekventniji izbori u posljednjih nekoliko decenija. U posljednjih 20 godina, predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja (AKP) vodili su zemlju autoritarnim putem, odstranjjući konrole i suzbijajući oponente. Oni su preuzeli kontrolu nad medijima, zatvorili političke protivnike i ugušili civilno društvo. Istovremena predsjednička i parlamentarna nadmetanja će odrediti da li će se ova putanja nastaviti ili prekinuti.
Iako je Erdogan usmjerio Tursku prema autokratiji, političko polje zemlje i dalje je konkurentno i pluralističko. Za manje od dvije sedmice do kraja, i s obzirom na to da se zemlja izvukla iz ekonomske krize i masovnih februarskih potresa, opozicija vodi u nekoliko anketa. Izbori u Turskoj neće biti slobodni niti pošteni, ali bi ipak mogli značiti kraj Erdoganove političke karijere.
Erdogan i njegova stranka miješali su se u izbore nekoliko puta u protekloj deceniji, ali ne uvijek uspješno. Kada je 2014. odine izgledao da će kanidata AKP izgubiti utrku za gradonačelnika glavnog grada Ankare, izvještavanje zvanične državne agencije o prebrojavanju glasačkih listića iznenada je zaustavljeno na nekoliko sati, da bi otpočelo sa izvještajima da kandidat AKP-a pobjeđuje. Ustavni sud je odbio tužbu opozicije zbog izbora. 2017. godine na referendumu koji je Tursku transformirao iz parlamentarnog u predsjednički system. Sudije koje su nadgledale glasanje objavile su da će glasački listići biti prebrojani čak i ako nemaju službeni pečat valjanosti. Niko ne zna koliko je nepečatiranih listića prebrojano zbog ove presude, a referendum je prošao sa nešto više od 51 posto glasova. A 2019. godine, kada je AKP izgubio ključne izbore za gradonačelnika Istanbula, sudije su uvažile navode o nepravilnostima na biračkim mestima kako bi poništili glasanje i održali ponavljanje glasanja — koje je opozicija tada dobila sa većom razlikom.
Ove godine AKP ima široku lepezu taktika koje bi mogla primjeniti da bi oblikovala ishod izbora, uključujući nedavne izmjene izbornih zakona, progon opozicije, proizvoljnu kriminalizaciju govora i porast javne potrošnje kako bi pridobila birače.
AKP i njen parlamentarni koalicioni partner, Partija nacionalističkog pokreta (MHP), 2022. godine usvojili su izmjene turskog izbornog zakona zbog prigovora opozicije. Najvažnije reforme utiču na izbor sudija koji odlučuju o izbornim nepravilnostima u Vrhovnom izbornom vijeću (YSK), koje nadgleda sve izbore u Turskoj. Prema novim mjerama, sudije YSK-a će se birati ždrijebom, a ne po stažu. Erdogan je očistio pravosuđe nakon pokušaja državnog udara 2016. i, prema Reutersu, 45 posto od 21.000 turskih sudija ima tri ili manje godina iskustva od 2020. Lutrija povećava izglede da će sudije koje je imenovala AKP rješavati izborne slučajeve. Štaviše, YSK je u januaru imenovao novu osobu sa porodičnim vezama sa jednim od Erdoganovih saveznika.
YSK je do sada donio nekoliko odluka u korist AKP. U jednom slučaju, YSK je dozvolio 15 vladinih ministara koji se kandidiraju kao parlamentarni kandidati AKP-a da nastave svoje dužnosti kao ministri tokom kampanje – dajući im kontinuiran pristup resursima ministarstva.
Oslanjajući se na sistem sa lojalnim sudijama, AKP je koristila sudove da zabrani nekim konkurentima da se kandidiraju za funkcije. Selahattin Demirtas, popularni suosnivač ljevičarske prokurdske Narodne demokratske partije (HDP), bio je u zatvoru od 2016. po nekoliko optužbi, uključujući širenje terorističke propagande, uprkos ponovljenim presudama Evropskog suda za ljudska prava da mora biti pušten. Mnogi drugi političari i gradonačelnici HDP-a zatvoreni su ili smijenjeni s dužnosti otkako su mirovni pregovori između države i Kurdistanske radničke partije propali 2015. godine.
Nakon što su se iz zatvora kandidirali u posljednjem krugu predsjedničkih izbora 2018., Demirtas i HDP odbili su ove godine predložiti predsjedničkog kandidata i umjesto toga najavili su svoju podršku širokoj opozicionoj koaliciji koju predvodi turska Republikanska narodna partija lijevog centra (CHP) . Sam HDP može biti u potpunosti ugašen kroz slučaj koji trenutno razmatra turski Ustavni sud, uprkos zahtjevu stranke da se potencijalna odluka odgodi nakon izbora. Slučaj pokreće državni tužilac, koji tvrdi da je stranka povezana s Radničkom partijom Kurdistana.
Kako bi izbjegao moguću zabranu HDP je odlučio kandidirati svoje kandidate na stranačkoj listi stranke Zelena ljevica. Prošle sedmice vlasti su pritvorile 126 osoba, uključujući mnoge vrhunske članove stranke HDP, kao i kurdske novinare, advokate i umjetnike. Među privedenima su i advokati koji su bili postavljeni da volontiraju kao posmatrači izbora i novinari spremni da izvještavaju o očekivanim nepravilnostima.
Sudovi su također korišteni za oblikovanje izbora kandidata glavne opozicione koalicije. U decembru je sud presudio da omalovažavajući komentari popularnog člana CHP-a i gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua o sudijama koji su poništili njegovu prvu gradonačelničku pobjedu 2019. predstavljaju nezakonitu uvredu na račun javnih zvaničnika. Ako bude proglašen krivim, prijeti mu kazna od dvije i po godine zatvora i zabrana bavljenja politikom. Sudska odluka doprinijela je lomovima između dvije najveće stranke opozicionog bloka — CHP i Dobra stranka — koje su na kraju nominovale lidera CHP Kemala Kilicdaroglua za svog predsjedničkog kandidata. Kako se izbori približavaju, opozicija se suočava ne samo sa pravnim pritiskom, već i sa oružanim napadima.
Samovoljne i oštre pravne posljedice za govor također su postale uobičajene u Erdoganovoj Turskoj. Zemlja je zloglasna po zatvaranju novinara i na drugi način ograničavanju slobode izražavanja.
Prošlog oktobra vladajuća koalicija AKP-MHP usvojila je nejasno sročen zakon koji kriminalizira onlajn „dezinformacije“ i postavlja teške zahteve kompanijama društvenih medija da zaustave njihovo širenje, ili će biti blokirane. Uz Erdogana turske vlasti su dosljedno gonile obične korisnike društvenih mreža zbog optužbi za uvredu i terorizam, a novi zakon će se sigurno koristiti za suzbijanje govora opozicije i drugih oponenata. U aprilu je priveden onlajn politički aktivista koji je proizvodio i dijelio naljepnice sa slikama koje ismijavaju Erdoganove predizborne plakate i skreću pažnju na rastuće potrošačke cijene nakon što su fotografije naljepnica postale viralne. Optužen je za vrijeđanje predsjednika i kršenje izbornog zakona, ali je kasnije pušten iz pritvora.
Pošto su štampani i elektronski mediji pod čvrstom kontrolom vlade, opoziciona kampanja se borila da dobije pokrivenost u mejnstrim medijima. Društveni mediji, uprkos svim svojim mahanama, bili su spas. Mogućnost većeg gonjenja za govor na internetu prema novom zakonu o dezinformacijama ima zastrašujući učinak na nezavisno novinarstvo i sposobnost opozicije da dođe do birača, posebno u vezi s osjetljivim pitanjima poput potencijalne manipulacije brojanjem glasačkih listića. Vladina blokada Twittera u danima neposredno nakon februarskog potresa, za koji je tvrdila da je zaustavila širenje dezinformacija, pokazala je da AKP neće pobjeći od korištenja državne moći za kontrolu javnog govora.
Prije zemljotresa Erdoganova najveća ranjivost bila je njegovo loše upravljanje turskom ekonomijom. Zbog predsjednikove vlastite idiosinkratične ekonomske ideologije, vlada i centralna banka su agresivno snizile kamatne stope uprkos nevjerovatnoj inflaciji, a turska lira je izgubila 91 posto svoje vrijednosti od 2013. Više od polovine ove depresijacije dogodilo se u posljednje dvije godine , a međugodišnja stopa inflacije je povremeno prelazila 100 posto cijena hrane i energije.
Uoči izbora Erdogan je pokrenuo niz povećanja socijalne potrošnje osmišljenih da okupi svoju bazu i osujeti kritike opozicije njegove ekonomske politike. Prošlog decembra je najavio da će Vlada u novoj godini povećati minimalnu platu za 55 posto i obećao da će ukinuti minimalnu starosnu dob za odlazak u penziju za oko 2,3 miliona radnika ako ispune određene kriterije. (Ironično, opozicione stranke dugo su se zalagale za takve reforme, ali ih je Erdogan odbijao.) U januaru je predsjednik također najavio da će plaće državnih službenika biti povećane za 30 posto. Ova velikodušnost će koštati državu i ekonomiju, ali Erdogan je fokusiran samo na datum izbora. Većina negativnih reperkusija od potrošnje osjetit će se nakon početka novog petogodišnjeg predsjedničkog mandata.
Turska opozicija se suočava sa zastrašujućim zadatkom u pokušaju savladati AKP na glasačkoj kutiji. Nakon dvije decenije na vlasti, Erdogan je konsolidirao državnu kontrolu na način koji je bez presedana u 75 godina višestranačke politike u zemlji. Tokom svog mandata, predsjednik se pokazao kao neumoljiv i oportunistički lider koji se ne boji pribjeći represivnim taktikama i spreman je sklopiti ili raskinuti saveze ako to odgovara njegovim kratkoročnim interesima. Ulozi ovih izbora za Erdogana ne mogu biti veći i on to zna.
Jedna opasnost je da će opozicija biti u prednosti u izbornoj noći, ali da će se Erdogan osloniti na YSK i druge institucije da nadoknadi razliku u glasovima. Ovo je scenario za koji mnogi tvrde da se desio u Ankari 2014. i na referendumu 2017. godine, koji je neuspešno pokušan u Istanbulu 2019. Još jedna opasnost je da će opozicija pobjediti, ali da će Erdogan odbiti da odstupi, stvarajući sukob bez presedana između dva tabora. Rizici će porasti ako izbori odu u drugi krug nakon što nijedan kandidat ne osvoji više od 50 posto glasova. (Iako su Erdogan i Kilicdaroglu daleko najvažniji kandidati, nekoliko manje poznatih političara također je u utrci i moglo bi pokvariti pobjedu u prvom krugu.) Sa samo dvije sedmice između utrka, atmosfera u zemlji, koja je I onako dovoljno napeta uoči historijskih izbora, mogla bi dostići užasnu temperaturu.
To znači da međunarodna zajednica mora rasporediti značajne resurse za praćenje i dokumentiranje izbornih kršenja na terenu, od oblika uplitanja koji se dešavaju nekoliko dana prije izbora do onih koji se dešavaju na dan izbora, ili nakon njih. Posmatrači također moraju biti spremni da javno osude kršenja čim se dogode i da jasno stave Erdoganu i AKP-u opipljive posljedice, u smislu promjena u vanjskim odnosima i sankcija zvaničnicima umiješanim u kršenje izbora, miješanja u rezultate ili nasilno suzbijanje protesta u slučaju spornog ishoda.
Nakon pobune 6. januara 2021. u Sjedinjenim Državama i spornih predsjedničkih izbora u Brazilu prošle godine, obnovljena je globalna pažnja o važnosti poštivanja izbornih ishoda i osiguravanja mirne tranzicije vlasti. Međunarodna zajednica bi trebala usmjeriti svoju pažnju na to da se oboje dogodi u Turskoj. Demokratija u zemlji visi o koncu.
(TBT, F.P.)