KOLUMNA
Kada su među
svojima, po novinama, internetu, sastancima koje organizuju njihovi imućni
donatori, prepuštaju se starim fantazijama o moći, vizijama “rekonkviste” i
oslobađanja Njemačke od islama i lijevog mejnstrima
Piše: Jakob
Augstein, thebosniatiems.ba
U ponedjeljak sam
moderirao tribinu u Pozorištu „Maksim Gorki“ koju je prenosio Prvi program
Radio Berlina. Moja gošća je bila bivša glavna biskupkinja evangelističke crkve
u Njemačkoj Margot Käßmann, a razgovarali smo o politizaciji religije. Kada smo
pomenuli zabranu nošenja burki, gospođa Käßmann je rekla da je po njenom
mišljenju burka represivni instrument porobljavanja žena, ali da je protiv
zabrane nošenja burki u javnosti.
Publika je na to
burno reagirala povicima „Licemjeri“. Dva reda publike je ustalo sa
transparentima i stegnutim pesnicama uzvikujući parole. To su pristojni mladi
ljudi: uredno su podigli plakate – čak su i vikali nekako uljudno. Kada sam ih
zamolio da napuste salu, učinili su to bez pogovora. Predstavljam vam naše nove
naciste: pripadnike pokreta Identitet. Porijeklom su iz Francuske, ima ih u
Austriji, a od nedavno postoje i u Njemačkoj.
Predsjednik
službe za zaštitu ustava Hans-Georg Maaßen je prije nekoliko godina ovu grupu
nazvao “virtualnom pojavom ekstremne desnice” sa “za sada neznatnim uporištem u
realnosti”. To se promijenilo: u toku je desničarska revolucija sa narastajućim
brojem učesnika. Bertolt Brecht u pjesmi “Teleći marš” kaže: “Nose svastike /
na krvavim zastavama / sa kukom za svakog jadnika“. Pristalice Identiteta imaju
svoju svastiku: crno grčko slovo Lambda na žutoj pozadini. Preuzeli su ga iz
filma 300 – Bitka kod Termopila. To je znak koji u ovom filmu na svojim
štitovima nose Spartanci u ratu sa osvajačima sa istoka. Stari nacisti su svoj
krst pozajmili iz stare mitologije, a novi – iz Holivuda. Oni preziru globalizaciju
i amerikanizaciju, ali su izgleda slabi na pop kulturu.
Margot Käßmann i
ja nismo slučajne mete njihovih akcija. Po desničarskim forumima se piše da
Käßmann i Augstein “zagovaraju društvo imigracije” i pripremaju “veliku
razmjenu naroda”, kada će čisti njemački narod biti zamijenjen prljavim,
izmiješanim. Pristalice ovog pokreta sam nazvao nacistima s punom sviješću o
tome da je to riječ sa čijom upotrebom treba biti oprezan. Nisu svi koji imaju
drugačije mišljenje od mene nacisti, ali u ovom slučaju jesu. Oni ne zagovaraju
osvajačke ratove i istrebljenje Jevreja. Svoju ideologiju nazivaju
etno-pluralizam: svaki narod ima pravo na svoj prostor, na kome treba i da
ostane. Globalizacija, migracija i multikulturalnost su samo mnoga lica đavola.
Upotreba riječi
“prostor” priziva Martina Heideggera i Carla Schmidta, heroje svake desnice.
Pristalice Identiteta su mladi ljudi, ali njihovo mišljenje je staro. To je
skupina mladih staraca koja sanja moderni fašizam po ugledu na današnje Rusiju
i Mađarsku. Kada su među svojima, po novinama, internetu, sastancima koje organizuju
njihovi imućni donatori, prepuštaju se starim fantazijama o moći, vizijama
“rekonkviste” i oslobađanja Njemačke od islama i lijevog mejnstrima. Na kraju
se sve svodi na isključivanje protivnika, a prije svega na gašenje nezavisnih
medija.
Nisam siguran da
li je kompliment biti deo njihovih planova. Pripadnik austrijskog ogranka
Identiteta Martin Sellner napisao je esej o strategiji pokreta: novinari, koje
naziva “kamarilom”, moraju “biti udaljeni sa svojih nelegitimnih i
nedemokratskih pozicija. Nema popuštanja, promjene mišljenja ili pomirenja. Sve
dok oni svojom samoubilačkom agendom i autošovinizmom upravljaju “demokratskim
centrom”, konsenzus u vezi sa “velikom razmjenom” je nezamisliv. Sve dok
Augstein piše u Spiegelu, njemačka i evropska budućnost su neizvjesne.”
U ponedjeljak
uvečer u “Maksimu Gorkom” novi nacisti su pokazali svoje pravo lice: mlado,
izbrijano i hladno. Pitao sam ih zašto nas nazivaju “licemjerima” i šta žele od
nas? Nisu mi odgovorili. Ovdje nije problem forma protesta, već njegov sadržaj.
I ne ulijevaju mi strah njihovi povici, već odbijanje svakog razgovora. Tražili
su da ih javnost čuje i to su dobili. Da li im pomažemo time što izvještavamo o
njima? Da. Da li bi bilo bolje da ćutimo? Ne
(TBT, Spiegel)