U Turskoj se 14. maja održavaju predsjednički i parlamentarni izbori. Oni bi mogli skinuti predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu Partiju pravde i razvoja (AKP), koji su vladali posljednjih 20 godina. Za to vrijeme, Erdogan i AKP ostavili su dubok trag u zemlji – proširivši ulogu islama u tradicionalno sekularnoj državi i rastući utjecaj Turske u inostranstvu. Ali godine neortodoksne ekonomske politike i smrtonosni potres u februaru potkopali su povjerenje u vladu, što je dovelo do toga da mnogi glasači dovode u pitanje reputaciju kompetentnosti administracije koja je tradicionalno bila ključna za privlačnost AKP-a.
Nakon dvije decenije, Erdoganov odlazak je teško zamisliti. Ankete pokazuju da bi on mogao biti poražen od opozicionog kandidata, ali postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da će on učiniti sve što je potrebno da ostane na vlasti, koristeći svoj povlašteni položaj da izbori tijesnu pobjedu.
Veliki dio anksioznosti oko predsjedničke utrke u Turskoj i nezaiteresiranosti kako će Erdogan odgovoriti na rezultate izora, posljedica je njegove jedinstvene pozicije u turskoj političkoj historiji. Teško je zamisliti da Erdogan graciozno prihvati poraz jer bi to bilo bez presedana: nijedanom turskom predsjedniku nikada nije direktno izglasano nepovjerenje.
Ne samo da je Erdogan prvi turski predsjednik kojeg bira narod, a ne parlament, već je on također nadgledao transformaciju države iz parlamentarnog u predsjednički sistem. Dok su mnogi od 11 Erdoganovih imenovanih prethodnika dolazili i odlazili bez buke, nekolicina njih koji su, poput njega, bili podržani od masovne političke stranke bili su skloni ostati na funkcijama sve dok ih vojska ne smijeni ,ili se ne suoče s neočekivanom smrću. Taj jedini izuzetak nije ohrabrujući.
Osnivač i prvi predsjednik Turske, Mustafa Kemal Ataturk, umro je na vlasti relativno mlad u dobi od 57 godina, vjerovatno zbog svog neumjerenog načina života. Njegov nasljednik i bliski saradnik, Ismet Inonu, vladao je 12 godina, sve dok Republikanska narodna partija (CHP) ,koju su on i Ataturk vodili, nije poražena od otcijepljene frakcije pod nazivom Demokratska stranka 1950. na prvim relativno slobodnim i poštenim izborima u Turskoj. Demokrate su kritizirale nadmoćnu, sekularnu državu i hvalile privatno poduzetništvo, a političari poput Erdogana su ih smatrali demonstracijom prirodne veze između politike desnog centra i demokratije u Turskoj. Erdoganova odluka da održi izbore 14. maja, na godišnjicu pobjede demokrata nad CHP, treba da naglasi ovu vezu.
Inonu, koji je već imao 65 godina 1950. godine, prihvatio je veliki poraz svoje stranke, ali je odlučio da se ne povuče iz politike. Nastavio je voditi CHP još 22 godine sve dok ga na dramatičnoj partijskoj konvenciji 1972. nije skinuo Bulent Ecevit, koji je proveo skoro čitavu deceniju kao nasljednik starijeg čovjeka u pričuvi. Inonu je umro godinu i po dana kasnije. Iako nikada nije postao predsjednik, Ecevit će ostati glavna ličnost u politici još tri decenije, predvodeći CHP sve dok nije zabranjena nakon vojnog udara 1980. Kasnije će biti na čelu stranke koja mu je ostala lojalna.
Vođa demokrata, Celal Bayar, bio je predsjednik deceniju sve dok nije smijenjen vojnim udarom 1960. godine. Nakon toga, osuđen je na smrt zajedno s nekoliko vladinih ministara. Međutim, vođe puča su ublažili kaznu zbog njegove poodmaklih godina. Bayar i mnogi od preživjelih demokrata proveli su veći dio narednih pet godina u zatvoru. (Šala je bila o vojsci: Bayar je doživio 103 godine i nastavio je utjecati na politiku iza kulisa mnogo godina nakon što je oslobođen.) One demokrate koje nisu bili u zatvoru tokom ranih 1960-ih osnovali su novu Partiju pravde, koju je vodio Suleyman Demirel. Demirel se pokazao kao lukav političar i zadržao je kontrolu nad strankom i njenim nasljednicima skoro četiri decenije.
Parlamentarni izbori 1960-ih i 1970-ih vodili su se između frakcije desnog centra koju je predvodio Demirel i grupe lijevog centra koju je zagovarao Ecevit. Na predsjedničkom nivou, međutim, vojska je ostala pod kontrolom. Ustav usvojen nakon državnog udara 1960. navodi da predsjednike mora birati parlament na jedan sedmogodišnji mandat; zabranjeni su uzastopni mandati. Tri predsjednika ove ere , Cemal Gursel, Cevdet Sunay i Fahri Koruturk , bili su bivši generali ili admirali. Nemogućnost sukoba političkih frakcija u parlamentu da izaberu novog predsjednika na kraju Koruturkovog mandata 1980. bila je među mnogim faktorima koji su ohrabrili vojsku da te godine pokrene novi državni udar, raspuštajući parlament, napiše novi ustava i proglase još jednog generala, Kenan Evren, kao sedmog predsjednika Turske.
Vojni režim je raspustio CHP i Partiju pravde. Takođe je odstranio i Demirela i Ecevita iz politike. U teoriji, to je moglo omogućiti da se na turskoj sceni pojave nova lica, ali Demirel, Ecevit i drugi političari su povratili svoja politička prava na referendumu 1987. godine. Tokom njihovog odsustva, lijevi centar je držao Inonuov sin Erdal, kome je nedostajala Ecevitova harizma, a desnim centarom je dominirala Matična stranka, na čelu sa Demirelovim dugogodišnjim prijateljem Turgutom Ozalom, čija je pobjeda nad strankama koje je podržavala vojska u prvim izborima nakon državnog udara 1983. bila ukor generalima. Kada se Evren penzionirao 1989., Ozal je postao prvi civilni predsjednik Turske od 1960. godine.
Kada je Demirel ponovo ušao u politiku, nije mu bilo drago što je njegov bivši saveznik Ozal sada dominirao političkom scenom, pa se Demirel kandidirao na izborima pod zastavom svoje stranke Pravi put. Godine 1991. Matična partija je izgubila kontrolu nad parlamentom zbog koalicije koju je predvodio Demirel. Kada je Ozal 1993. neočekivano umro od srčanog udara, prije nego što mu je istekao mandat, Demirel je uspio sebi osigurati predsjedništvo. Ali do trenutka kada je Demirelov mandat istekao 2000. godine, on nije mogao nastaviti drugi mandat; to bi zahtijevalo ustavne izmjene i političku podršku koja mu je nedostajala. Njegova stranka je bila duboko nepopularna, a njegov stari rival Ecevit je sada bio premijer. Demirela je naslijedio predsjednik Ustavnog suda Ahmet Necdet Sezer, koji je bio prihvatljiv za većinu političkih frakcija – osim političara koji zastupaju islamističke i kurdske interese, koji su oboje bili pod pritiskom pravosuđa.
Bilo je to zajedničko otuđenje od sekularne, nacionalističke države — koju je Sezer zagovarao — što je motiviralo mnoge vjerske i kurdske glasače da podrže Erdogana i njegovu novoformiranu AKP na parlamentarnim izborima 2002. godine. Erdogan je bio gradonačelnik Istanbula i član Islamističke Stranke blagostanja sve dok nije zabranjena i smijenjen sa funkcije 1998. Njegov status autsajdera mu je omogućio da profitira jer su korupcijski skandali i razorni zemljotres narušili povjerenje birača u uspostavljenu političku elitu . Stranke povezane s Ecevitom, Demirelom i Ozalom potpuno su poražene na biralištima, a samo dvije stranke – AKP i rekonstituirani CHP – uspjele su ući u parlament. Nijedna od stranaka koje su izglasale Sezera na funkciji dvije godine ranije nije ostala u parlamentu kada je Erdogan inauguriran za premijera 2003. godine.
Sezer se u početku pokazao kao glavna prepreka Erdoganu i AKP-ovom vršenju vlasti, više puta je ulagao veto na zakone i blokirao kandidate za ključne pozicije. Kada je Sezerov mandat istekao 2007. godine, AKP ga je zamijenio jednim od svojih funkcionera, Abdulahom Gulom. Sa Gulom na vlasti, AKP je uspjela konsolidirati vlast nad birokratijom i pravosuđem. Ipak, moć je postala koncentrirana na Erdogana i njegove bliske saveznike, a ne na Gula. U jednom značajnom slučaju, kada je čelnik Turske advokatske komore održao govor u kojem je kritizirao vladu, Erdogan je napustio salu sa predsjednikom koji je išao za njim. Nije bilo iznenađenje kada se sam Erdogan odlučio kandidirati za predsjednika na prvim direktnim predsjedničkim izborima u Turskoj 2014. godine, a Gul je povukao bez borbe.
Erdogan je transformirao funkciju Predsjedništva. Tokom svog prvog mandata , kada je ta uloga zahtijevala da prekine veze sa svojom strankom , često je intervenirao u donošenju odluka u vladi i djelovao na stranački način za koji su mnogi pravni stručnjaci vjerovali da je zabranjen. Referendumom 2017. koji je podržao Erdogan odobrene su ustavne promjene koje su eliminirale premijersku funkciju i Tursku pretvorile u predsjednički sistem za koji je Erdogan tvrdio da će osigurati efikasniju upravu. Tokom svog drugog mandata, Erdogan je iskoristio svoj novostečeni autoritet da se umiješa u nekoliko sektora društva koji su ostali donekle autonomni, smjenjujući četiri predsjednika centralne banake u isto toliko godina.
Turski predsjednici postavljeni nakon puča ili podržani od strane vojske bili su u mogućnosti da prilagode institucije svojoj volji, ali su im nedostajale političke stranke da se povežu s javnošću. Predsjednici koji su vodili političke stranke u međuvremenu su uživali podršku naroda, ali nikada nisu imali takav direktan utjecaj na sve državne institucije. Erdogan je jedinstven po tome što ima i državnu kontrolu i znatan broj sljedbenika koji ga ne žele vidjeti kako se odriće vlasti. Ako izgubi na izborima sljedećeg mjeseca, vjerovatno će to biti s malom razlikom. I, sa 69 godina, bio bi relativno mlad u poređenju sa bivšim turskim liderima na kraju njihovih karijera. Ukratko, Erdogan ima nekoliko načina kako se mirnim putem može povuči iz vlasti.
Jedini turski predsjednik koji je dobrovoljno napustio funkciju dok je još uvijek imao moć i utjecaj uporediv s Erdoganovim bio je Inonu 1950. godine. Pokazalo se da je ova tranzicija tešk.: Demokratska stranka i njene pristalice duboko s zamjerale Inonua i CHP-u zbog toga. U godinama koje su uslijedile, pobjednički demokrati su zaplijenili imovinu CHP-a, krivično gonili jednog od Inonuovih sinova za ubistvo u saobračajki . Demokrate su također organizirale bande pristalica da napadnu Inonuove skupove. Vojni udar iz 1960. godine koji je demokrate uklonio s vlasti došao je jer se činilo da se stranka sprema zatvoriti CHP.
Čini se da Erdogan voli da se poistovjećuje sa demokratama i maltretiranjem koje su dobili od vojske. Ipak, možda sjećanje na to kako su se demokrati odnosili prema Inonuu i drugim poraženim protivnicima je ono što je podiglo ulog gubitka vlasti u Erdoganovom umu. Aktuelna turska opozicija ga često optužuje da je korumpirani diktator, što ne isključuje mogućnost da bi se on ili njegova porodica mogli suočiti s krivičnim gonjenjem kada napusti funkciju. Erdogan očito ozbiljno shvata ove optužbe pa su opozicioni lideri kažnjeni i krivično gonjeni zbog svojih izjava.
Kako bi ublažile Erdoganov strah od gubitka vlasti i svega što bi onoga što bi to moglo povući za sobom, turske opozicione stranke bi dobro učinile da izbjegnu osude predsjednika i naprave pozitivnu poruku koja biračima objašnjava pozitivne korake koje će poduzeti kada dođu na vlast. Ovo je bio dio strategije CHP-a u uspješnoj kampanji za gradonačelnika Istanbula 2019.
Erdoganov glavni izazivač, lider CHP Kemal Kiličdaroglu, proslavio se kao kritičar malverzacija AKP. Od svoje nominacije miješao je pozitivnu agendu s obećanjima da će okončati korupciju. Fokusirao se na pitanja socijalnog staranja, naglašavajući da će prekinuti protok novca moćnoj kliki kompanija koje su pro-AKP. On je suprotstavio autokratskom koceptu Erdoganovog režima, na primjeru opozicione koalicije koja okuplja ideološki različite stranke koje sve namjeravaju ukloniti Erdogana s funkcije. Ostaje da se vidi da li ovaj čin balansiranja može probuditi glasače, a da ne učvrsti Erdoganovu odlučnost da zadrži vlast.
Kilicdarogluova široka koalicija je neophodna jer se nije pojavila nijedna dominantna turska politička ličnost koja bi bila rival Erdoganu kao što je Ecevit bio Demirelu, ili Inonu njegovom Bayaru. Djelomično, ovo je i Erdoganovo vlastito djelo. Temperamentniu političari poput gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua i Selahattina Demirtasa, lidera Kurdske narodne demokratske partije, stavljeni su po strani krivičnim gonjenjem i zatvorom. Za Erdogana, biti prvi koji je postigao ovoliku moć zahtijeva viziju i maštu. Pitanje je da li i on može zamisliti da ga se prvi odrekne.
(TBT, FOREIGN POLICY)