KOLUMNA
Sadašnja kriza nije izoliran slučaj; predviđa se da
će ona obuhvatiti period velikih migracija u skoroj budućnosti iz više razloga
Piše: George Soros, thebosniatimes.ba
Izbjeglička kriza u Evropi već je slutila
dezintegraciju Evropske unije, a 23. juna dovela je do Brexita – Britanci su se
izjasnili da žele napustiti EU. Izbjeglička kriza i novonastala bura oko
Brexita samo su ojačali ksenofobične nacionalističke pokrete koji idu na
osvajanje niza predstojećih glasova uključujući nacionalne izbore u Francuskoj,
Holandiji i Njemačkoj 2017., referendum u Mađarskoj u vezi s izbjegličkom
politikom 2. oktobra i ponovljene predsjedničke izbore u Austriji istog dana.
Umjesto da se ujedine kako bi odolile ovoj
prijetnji, članice EU su postale izuzetno nezainteresirane za međusobnu
suradnju. Drže se sebične „nek’ komšiji crkne krava“ migracijske politike u
smislu postavljanja žičanih ograda koje dodatno cijepaju Uniju, ozbiljno škode
članicama te ruše globalne standarde o ljudskim pravima.
Trenutačni pojedinačni odgovor na izbjegličku krizu,
koji je kulminirao sporazumom s početka godine između EU i Turske o
zaustavljanju priliva izbjeglica s istočnog Sredozemlja, ima četiri ključna
nedostatka. Prvo, ne radi se o pravom evropskom odgovoru; sporazum s Turskom je
dogovorila i nametnula Evropi njemačka kancelarka Angela Merkel. Drugo,
sredstva koja se izdvajaju su veoma skromna. Treće, pretvorio je Grčku u
svojevrsni tor s neodgovarajućim kapacitetima.
I najvažnije, odgovor na krizu nije dobrovoljan. EU
pokušava nametnuti kvote kojima se mnoge članice žestoko protive, a izbjeglice
su primorane tražiti boravak u zemljama u kojima nisu dobrodošle i u koje ne
žele ići, a one izbjeglice koje su u Evropu došle ilegalno, vraćaju se u
Tursku. Ovo neće uspjeti jer ni Evropa ne može preživjeti bez sveobuhvatne
politike azila i migracijske politike. Sadašnja kriza nije izoliran slučaj;
predviđa se da će ona obuhvatiti period velikih migracija u skoroj budućnosti
iz više razloga. Oni uključuju demografske padove u Evropi, a u Africi
demografske eksplozije, naizgled vječne i političke konflikte u široj regiji i
klimatske promjene.
Sporazum s Turskom je sporan od samog početka.
Njegova premisa – da se azilanti legalno mogu vratiti u Tursku – je u svojoj
osnovi manjkava. Turska nije „sigurna treća zemlja“ za većinu azilanata iz
Sirije, naročito nakon neuspjelog puča u julu. Kako bi izgledao sveobuhvatan
pristup? Bez obzira na njegov konačan izgled, počivao bi na sedam postulata.
Prvi, EU mora primiti znatan broj izbjeglica ravno
iz zaraćenih zemalja na siguran i propisan način. Ovo bi javnosti bilo daleko
prihvatljivije od trenutnog haosa. Ako se EU obaveže da će godišnje primiti
barem 300.000 izbjeglica, većina pravih azilanata bi do svojih evropskih
odredišta dolazila legalno, a ne ilegalno što bi ih odstranilo iz zakonskog
pristupanja.
Drugi, EU mora vratiti kontrolu nad svojim
granicama. Teško će išta udaljiti i uplašiti javnost više od haotičnih prizora.
Treći, EU treba iznaći dostatna sredstva za
finansiranje opsežne migracijske politike. Procjenjuje se da će najmanje 30
mlrd. funti godišnje biti potrebno za nekoliko godina, a benefiti trošenja
velikih iznosa novca unaprijed umjesto raspoređivanja istog iznosa na nekoliko
godina su ogromni.
Četvrti, EU mora izgraditi zajedničke mehanizme za
zaštitu granica, rješavanje zahtjeva za azil i raspoređivanje izbjeglica.
Jedinstven postupak za odobrenje azila bi obeshrabrio pokušaje njegove kupovine
i vratio bi povjerenje među zemljama članicama.
Peti, odgovarajući mehanizam na dobrovoljnoj bazi za
raspoređivanje izbjeglica je neophodan. EU ne može prinuditi članice da prime
izbjeglice koje ne žele, a ni njih da odu gdje nisu poželjne. Shema poput one
primjenjivane u Kanadi bi mogla odgovarati objema zajednicama: izbjegličkoj i
onoj koja prima.
Šesti, EU mora iskazati daleko veću podršku zemljama
koje primaju izbjeglice i mora biti velikodušnija u svom pristupu Africi.
Umjesto trošenja razvojnih sredstava na vlastite potrebe, EU bi trebala
ponuditi finansijsku pomoć usmjerenu na potrebe zemalja koje primaju
izbjeglice. Ovo znači stvaranje radnih mjesta u matičnim zemljama izbjeglica
što bi umanjilo potrebe za migracijama u Evropu.
Zadnji postulat je konačno stvaranje atmosfere
dobrodošlice za ekonomske migrante. S obzirom na stariju evropsku populaciju,
dobrobiti koje migranti nose sa sobom daleko nadmašuju troškove njihove
integracije. Svi dokazi podupiru zaključak da migranti značajno mogu
doprinijeti inovacijama i razvoju ukoliko im se pruži prilika za to.
Slijediti ovih sedam principa, detaljnije opisanih
drugdje, je ključno kako bi se otklonio strah javnosti, smanjio haotičan priliv
azilanata, osiguralo da doseljenici budu u potpunosti integrisani u društvo,
uspostavili dobri odnosi sa bliskoistočnim i afričkim zemljama, te ispunile
međunarodne humanitarne obaveze Evrope.
Izbjeglička
kriza nije jedina s kojom se Evropa mora suočiti, ali je najhitnija. Napravi li
se značajan napredak u rješavanju ovog problema, s drugim problemima, poput
dužničke krize u Grčkoj, Brexita, ruskog ultimatuma, lakše bi se uhvatili u koštac.
Svi se dijelovi moraju posložiti a šanse za uspjeh ostaju slabe. Ipak, sve dok
postoji strategija koja ima izgleda za uspjeh, svi koji žele opstanak EU
trebali bi je podržati
.
(TBT ©Project Syndicate, Prevela: Jasmina
Drljević)