KOLUMNA
Pitanje je koliko je takvih ljudi riješenih da žive u noćnoj
mori koja je plod njihove mašte. Pretpostavljam da ćemo to saznati u novembru
Piše: Paul Krugman, thebosniatimes.ba
Prošle godine u New Yorku su se dogodila 352 ubistva, malo
više nego u 2014, ali daleko manje od 2.245 ubistava iz 1990, najgore godine
ovog grada. Štaviše, po mjerilu broja ubistava, New York je u osnovi sada
sigurniji nego ikada.
Nacionalne statistike zločina i broj svih nasilnih nedjela
jedva da je mračnija. Naravno, nisu važni samo brojevi; naši veliki gradovi
izgledaju i djeluju daleko sigurnije nego prije jednog pokoljenja, zato što
jesu. Ljudi u izvjesnim godinama uvijek imaju osjećaj da Amerika nije zemlja
kakvu pamte iz mladosti, a u ovom pogledu imaju pravo – danas je mnogo bolja.
Kako je onda uopšte moguće da Donald Trump prihvatajući
nominaciju Republikanske stranke održi govor čija je polazna pretpostavka da
zločin hara zemljom i da on i samo on može da obuzda haos i uvede red?
Naravno, nikoga ne čudi što Trump samouvjereno govori
očigledne neistine, pošto to radi sve vrijeme. Štaviše, u svom velikom govoru
ponovio je neke svoje vječite tvrdnje, na primjer da Amerika ima najviše poreze
na svijetu (među razvijenim zemljama nalazimo se negdje pri dnu ljestvice).
No, do sada su se neistine odnosile na ono što običan glasač
ne može da provjeri na osnovu svog iskustva. Većina ljudi nema predstavu o tome
koliki porez plaća u poređenju s Evropljanima ili Kanađanima niti koliko radnih
mjesta je preseljeno zbog kineske konkurencije. Ali prošle godine je pedeset
osam miliona turista posjetilo New York, desetine miliona obišle su druge
velike gradove, a mnogi od nas žive ili rade u blizini tih gradova i viđaju ih
svaki dan. Teško je povjerovati da neko ko ima oči može da povjeruje u sliku
krvavog meteža kakvu prikazuje Donald Trump.
Pa ipak, nema sumnje u to da će mnogi birači – uključujući i
većinu bijelih muškaraca – progutati tu sliku. Zašto?
Jedan odgovor kaže da, prema anketama agencije “Galup”,
Amerikanci oduvijek vjeruju da je zločina sve više, čak i kada stopa zločina
naglo opada. Dijelom je to zbog teksta anketnih pitanja: ispitanici možda imaju
neodređen, naslovima potaknut osjećaj da se ove godine dogodilo više zločina
iako su svjesni da ih je manje nego prije. Možda je riječ i o stavu da se zlo
događa samo negdje drugdje koji viđamo u anketama; ljudi su skloni da o ličnom
stanju misle mnogo bolje nego o privredi u cjelini.
No, jedno je slabo poznavanje statistika zločina, a nešto
sasvim drugo prihvatanje jezive slike Amerike koja uopšte ne odgovara
stvarnosti. Prema tome, šta se dešava?
Ja imam jednu hipotezu. Smatram da Trumpove pristalice
zaista misle da se društveni poredak kakav poznaju raspada. Nije riječ samo o
rasnom pitanju u zemlji koja je i sve raznolikija i sve manje rasistička (iako
još treba da pređe dug put). Riječ je i o rodnim ulogama – kada Trump govori o
tome kako će Ameriku ponovo učiniti velikom, budite sigurni da mnogi njegovi
sljedbenici zamišljaju povratak (djelimično izmaštanog) doba kada su muškarci
donosili hranu na sto, a žene bile domaćice.
Mike Pence, Trampov kandidat za potpredsjednika, nekada je
prenio zbog štete koju društvu nanose zaposlene majke, a čak je napisao i
bijesno pismo “Disenyu” zbog crtanog filma o ratnici Mulan.
Ali kakve su posljedice tih promjena u društvenom poretku? U
vrijeme kad je stopa zločina rasla, konzervativci su to stalno povezivali s
društvenim promjenama – to je bila suština galame o “porodičnim
vrijednostima” tokom devedesetih godina. Ako veze tradicionalnog društva
oslabe, nastat će haos.
Onda se desilo nešto neobično – stopa kriminala je naglo
opala. I drugi pokazatelji dramatično su se poboljšali. Umjesto društvenog
sloma, vidjeli smo burne ispade društvenih poboljšanja. Tačne razloge za to,
istina, ne znamo. Teorije su raznovrsne – od promjene starosne strukture
društva do manjeg trovanja olovom. Bilo kako bilo, prorečena apokalipsa nije se
dogodila.
No, suština je u tome da su oni koje društvene promjene
uznemiruju ubijeđeni da će nastati haos na ulicama i da su više nego spremni da
povjeruju da već nastaje.
Pitanje je koliko je takvih ljudi riješenih da žive u noćnoj
mori koja je plod njihove mašte. Pretpostavljam da ćemo to saznati u novembru.
(TBT, The New York Times)