Bilo da pjeva sevdalinke, bilo da priča o nesvakidašnjim i gotovo sasvim slučajnim počecima svoje iznimne karijere, o tome kako je s Unproforovim transporterom završila u ratnom vihoru u Splitu, o tri kutije cigareta i kapučinu na Rivi koji ju je tada izliječio, o iznimnim prijateljicama koje je ovdje tada stekla, među kojima i gospođu Ladu, koja ju je i sinoć bodrila s prepunih tribina Pričigina.
Pričala je Amira, iskrena i jednostavna, i o voljenoj svekrvi Maši, o njihovom suživotu u 42 kvadrata, izazivajući salve smijeha, ali i suze među slušateljima koji su zauzeli i posljednji milimetar, ne samo gledališta, nego i pozornice, stepenica, hodnika, svega.
Kroz priču o sevdahu pričala je o sebi, jer je i njezina životna priča sevdah sam, a (na)vodio ju je Boris Dežulović, njezin blizak prijatelj koji je, pa i sinoć, radi nje i s njom zapjevao i Huljićevu “Providencu”.
Otkrila je zašto je zamrzila Boba Dylana, nakon što je svjedočila njegovom ignorantskom stavu prema šačici vremešnih fanova i zaklela se pred Splićanima da nikad, ni sa 105 godina, neće biti takva prema svojim poklonicima.
Dežulović je otkrio tada da Amira svaki put, nakon svakog koncerta, ostaje po dva sata slikavati se i razgovarati sa svojim fanovima, beskrajno strpljiva, beskrajno zainteresirana…
“Oni plaćaju karte da bi te slušali, a ne s tobom pričali…” – pokušao joj je objasniti da taj “after” nije nužan.
Džaba, čini se.
Amira je ogolila dušu u ispovijestima o svemu, svojoj obitelji, Mari iz Trogira, koju je upoznala kad je, kao izbjeglica iz Sarajeva, postala članicom klape “Sedam Kaštela”.
A Mare, koja je bila, kako je Amira kroz smijeh ispričala, i prelijepa i sklona za*ebanciji, joj je, dok su zajedno u katedrali Sv. Duje pjevale “Rajska djevo kraljice Hrvata (naša majko, naša zoro zlata)” s leđa dobacila: “Nije to tvoja mater!”.
Pričala je Splićanima kako je radila u splitskoj Sjevernoj luci, na prijemu dijelova za pontonske mostove za Unprofor i kako je upravo tamo, zbog sjajne akustike prostora, počela i pjevati dok je prebrojavala sve dijelove jesu li stigli.
Gospođa Lada je čula njen anđeoski glas, pozvala je da se pridruži klapi i tako je Amira počela učiti i što je lancun i što su mudante, ali i negdje u pozadini shvaćati da će njezin životni poziv možda ipak biti pjevanje, a ne uredski posao ekonomsko-računarskog smjera koji je, ipak, još godinama radila u Sarajevu nakon povratka iz Splita.
“Moji su gledali u mene, školovali su me, očekivalo se da radim ozbiljan posao. Ne da budem neka pjevačica…” – smijala se na svoj račun glazbenica, s puno nježnosti pričajući i o svom suprugu Bekimu, koji je također sinoć bio u gledalištu Pričigina.
Smijala se publika, smijala se Amira nebrojenim zgodama iz svog i tugama i radostima prepunog života, koji ju je učinio takvom kakva jest. Jedinstvenom.
(TBT)
