KOLUMNA
Sa padom totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati
zajednički život, mir, pluralizam, i ljudska prava i da će svijet ostaviti u prošlosti
holokauste, genocide, invazije, i ratove za istrebljenje. Ništa od toga se nije
desilo
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju
priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše
načinjen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice – kazao
je Mario Vargas Ljosa u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za
književnost 2010. BUKA Vam donosi u cijelosti preveden ovaj inspirativni govor.
Naučio sam da čitam kada sam imao pet godina. To je
najznačajnija stvar koja mi se u životu desila. Bezmalo sedamdeset godina
kasnije jasno se sjećam kako je ta magija, prenošenje reči iz knjige u slike,
obogatilo moj život, probijajući granice vremena i prostora i omogućivši mi da
putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispod mora, da se borim s
d'Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki koje ugrožavaju
kraljicu u vremenima smutljivca Rišeljea, ili da se vučem po mračnim ulicama
Pariza, pretvoren u Žana Valžana, s gotovo beživotnim Marijusovim tijelom na
leđima.
Čitanje je pretvaralo san u život i život u san, i meni,
tada još dječaku, približavalo književni univerzum. Majka mi je pričala da su
prve stvari koje sam napisao bile nastavci priča koje sam čitao jer mi je bilo
žao da se završe ili sam želio da im izmijenim kraj. I možda sam upravo to
radio cijelog života, a da nisam ni znao: produžavao u vremenu, dok sam rastao,
sazrijevao i stario, priče koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuđenjem i
avanturama.
Volio bih da je moja majka sada ovdje, žena koja je do suza
bila dirnuta dok je čitala pjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa
svojim velikim nosom i sjajnom ćelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i
čika Lucho, koji me je tako zdušno hrabrio da se predam i dušom i tijelom
pisanju, uprkos tome što je književnost u to vrijeme i na tom mjestu bijedno
nagrađivala svoje poklonike. Kroz cijeli život sam imao takve ljude pored sebe,
ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao.
Zahvaljujući njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i nešto sreće, mogao
sam posvetiti većinu svog vremena strasti, poroku, čudu pisanja, stvarajući
paralelni život u kojem možemo naći utočište od nevolje, život koji
nevjerovatne stvari čini prirodnim, a prirodne nevjerovatnim, koji uređuje
haos, uljepšava ružnoću, ovjekovječuje trenutak, i pretvara smrt u prolazni
spektakl.
Nije bilo lahko pisati priče. Pretvorene u riječi, ideje i
slike bi izblijedjele. Kako ih oživjeti? Srećom, imao sam učitelje od kojih sam
mogao učiti i čiji primjer sam mogao slijediti. Flober me je učio da je talenat
nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner, da forma – pisanje i
struktura – izdiže ili uništava temu. Martorel, Servantes, Dikens, Balzak,
Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako važni za jedan roman
koliko i stilska vještina i narativna strategija. Sartr, da su riječi djela, da
roman, drama, ili esej koji se bave sadašnjim trenutkom i boljim opcijama mogu
izmijeniti tok historije. Kami i Orvel, da je književnost bez morala nehumana,
a Malro da su herojstvo i epovi mogući danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade
i Odiseje.
Kada bih u ovom govoru htio spomenuti sve pisce kojima
dugujem nešto, ili nešto više, njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih
bezbroj. Pored toga što su mi otkrili tajne pripovjedačkog zanata, obavezali su
me da istražim bezdane dubine čovječanstva, da se divim herojskim djelima, i da
se zgrozim nad divljaštvom. Oni su mi bili najodaniji prijetelji, koji su
udahnuli život u moj poziv i u čijim sam knjigama otkrio da postoji nada čak i
u najgorim okolnostima, da je život vrijedan trudan ako ni zbog čega drugog,
onda makar zbog toga što bez života ne bismo mogli čitati ili smišljati priče.
Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo
solipstistički luksuz u zemljama kao što je moja, gdje je bilo malo čitalaca, a
toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni, toliko nepravde, i gdje je
kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, međutim, nikada nisu utišale
moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati čak i tokom perioda kada je
zarađivanje za život oduzimalo većinu mog vremena. Vjerujem da sam učinio pravu
stvar, jer ako je, da bi književnost cvjetala, prvo neophodno da društvo
dostigne visoku kulturu, slobodu, prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni
postojala. Ali zahvaljujući književnosti, svijesti koju ona oblikuje, željama i
čežnjama koje ona inspiriše, i našem razočarenju u realnost kada se vratimo sa
putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutna od
vremena kada su pripovjedači tek počinjali da humanizuju život svojim pričama.
Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo
veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički
duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, čitanje je protest
protiv manjkavosti života. Kada u fikciji tražimo ono što nam nedostaje u
životu, mi govorimo, bez potrebe da to kažemo ili čak da toga budemo svjesni,
da život takav kakav jeste ne gasi našu žeđ za apsolutnim – temeljem svega što
nas čini ljudima – i da treba da bude bolji. Mi izmišljamo fikcije kako bi na
neki način živjeli mnogim životima kojima bismo željeli da živimo kada jedva da
na raspolaganju imamo i ovaj jedan.
Bez fikcije, bili bismo manje svjesni značaja slobode da bi
se moglo živjeti, pakla u koji se život pretvara kada ga gazi tiranin,
ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju u to da nas književnost ne
samo uranja u san o ljepoti i sreći već nam ukazuje na svaku vrstu represije,
zapitaju zašto se svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana od
kolijevke do groba toliko plaše književnosti da uspostavljaju sisteme cenzure
kako bi je kontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to čine jer
znaju koliki je rizik dozvoliti mašti da slobodno luta u knjigama, znaju kako
fikcija može biti subverzivna kada čitalac poredi slobodu koja je čini mogućom
i koja se u njoj uživa sa zatajom i strahom koji vrebaju u stvarnom životu.
Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci
podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše napravljen i da je
život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice. Ova činjenica, ako pusti
klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, čini građane težim za manipulisanje,
manje spremnim da prihvate laži isljednika i tamničara koji bi htjeli da ih natjeraju
da vjeruju da iza rešetaka vode sigurnije i bolje živote.
Dobra književnost gradi mostove među različitim ljudima, i
omogućavajući nam da uživamo, patimo ili budemo iznenađeni, ujedinjuje nas pod
jezicima, uvjerenjima, navikama, običajima i predrasudama koje nas razdvajaju.
Kada veliki bijeli kit povuče kapetana Ahaba u more, srca čitalaca osjete strah
na potpuno isti način u Tokiju, Limi, ili Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta
arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kada se Žilijen Sorel popne na
vješala, drhtaj jednako prožme čitaoca koji vjeruje u Budu, Konfučija, Hrista,
Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ili bombachas.
Književnost stvara bratstvo među različitim ljudima i ruši brane koje su među
muškarcima i ženama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.
Pošto svaki period ima svoje strahote, naše doba je doba
fanatika, terorista samoubica, drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem
zaslužuje raj, da krv nevinih pere kolektivne uvrede, ispravlja nepravde, i
nameće istinu umjesto pogrešnih uvjerenja. Svaki dan, širom svijeta, nebrojene
žrtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sa padom
totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati zajednički život, mir,
pluralizam, i ljudska prava i da će
svijet ostaviti u prošlosti holokauste, genocide, invazije, i ratove za
istrebljenje. Ništa od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizma cvjetaju,
vođeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ne
možemo previdjeti činjenicu da bilo koja šačica zaluđenih osvetnika može jednog
dana izazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemogućiti, suprotstaviti im se
i poraziti ih. Njih nema mnogo, iako njihovi zločini gromoglasno odjekuju širom
planete i noćne more koje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo
dozvoliti da nas zastraše oni koji žele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali
tokom duge historije civilizacije. Hajde da branimo liberalnu demokratiju koja,
sa svim svojim ograničenjima, i dalje znači politički pluralizam,
koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvažavanje kritike, legalnost,
slobodne izbore, smjenu vlasti, sve što nas je izvlačilo iz divljaštva i vodilo
nas bliže – iako to nikad nećemo dostići – lijepom, savršenom životu koji je izumila
književnost, onom koji možemo zaslužiti samo tako što ćemo ga izmisliti,
napisati ili pročitati. Suprotstavljajući se krvožednim fanaticima mi branimo
naše pravo da sanjamo i da ostvarimo naše snove.
U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio
marksista i vjerovao sam da bi socijalizam bio lijek za eksploataciju i
socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraženiji u mojoj zemlji, Latinskoj
Americi, i u ostalim zemljama Trećeg svijeta. Moje razočarenje u etatizam i
kolektivizam i moje preobraćenje u demokratu i liberala – što nastojim biti –
je bilo dugo i teško i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput
pretvaranja kubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastičan,
u autoritarni vertikalni model Sovjetskog Saveza; svjedočenja disidenata koji
su uspjeli da se provuku kroz ograde od bodljikave žice i pobjegnu iz gulaga;
invazije na Čehoslovačku od strane nacija Varšavskog pakta; i zbog mislilaca
poput Rejmonda Arona, Žan Fransoa Revela, Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima
dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture i otvorenih društava. Ovi
učitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada se činilo da je
inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla činima
sovjetskog socijalizma ili, još gore, krvavom vještičjem piru kineske kulturne
revolucije.
Kao dječak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam,
očaran francuskom književnošću, vjerovao da bi mi, da živim tamo i udišem
vazduh koji su udisali Balzak, Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da
postanem pravi pisac, i da ću ako ne napustim Peru biti kvazi-pisac koji piše
samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujem Francuskoj i njenoj kulturi
nezaboravne lekcije, na primjer da je književnost poziv isto koliko i disciplina,
rad i upornost. Tamo sam živio dok su Sartr i Kami još bili živi i pisali, u
vrijeme Joneska, Beketa, otkrića Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana,
pozorišta National Populaire Žana Vilara i Odéon Žan-Lui Baroa, Nouvelle Vague
i Nouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, André Malroa, i onog što je
možda bilo najveći pozorišni spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija
i olimpijskih gromova Generala de Gola. Ali možda sam najzahvalniji Francuskoj
na otkriću Latinske Amerike. Tamo sam naučio da je Peru dio široke zajednice
ujedinjene istorijom, geografijom, društvenim i političkim problemima,
specifičnim načinom života, i prelijepim jezikom kojim se govori i piše. I
upravo tih godina je proizvodio novu, snažnu književnost. Tamo sam čitao
Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, Kabrera Infantea,
Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge čija djela su
revolucionalizovala narativu na španskom jeziku, i zahvaljujući kojima su
Evropa i dobar dio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent
prevrata, operetskih despota, bradatih gerila, mambe i ča-ča-ča već i ideja,
umjetničkih formi i literarnih fantazija koje su nadilazile specifičnosti i
govorile univerzalnim jezikom.
Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i grešaka,
Latinska Amerika je napredovala iako je, kao što je César Vallejo rekao u
svojoj pjesmi, Hay, hermanos, muchísimo que hacer [Braćo, još uvijek ima puno
da se radi]. Imamo manje manje diktatorskih režima nego ranije, samo Kuba i
njen imenovani nasljednik, Venecuela, i neke pseudo populističke demokratije
kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugim dijelovima kontinenta demokratija
funkcioniše, podržana širokim narodnim konsenzusom, i po prvi put u našoj
istoriji, kao u Brazilu, Čileu, Urugvaju, Peruu, Kolumbiji i Dominikanskoj
Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi, imamo i desnicu i
ljevicu koje poštuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti. To je
ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloćudnom korupcijom i
nastavi integraciju sa svijetom, Latinska Amerika će konačno prestati biti
kontinent budućnosti i postaće kontinent sadašnjosti.
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje
drugo. U svim mjestima u kojima sam živio, u Parizu, Londonu, Barseloni,
Madridu, Berlinu, Vašingtonu, Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici,
osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek bih našao kutak gdje sam mogao živjeti u
miru, raditi, učiti, gajiti snove, i nalaziti prijatelje, dobre knjige za
čitanje i teme za pisanje. Ne čini mi se da sam time što sam nehotice postao
građanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer
da je tako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne
bi se uvijek javljalo u mojim pričama čak i kada se čini da su se one desile
daleko od Perua. Upravo suprotno, ja vjerujem da je to što sam tako dugo živio
van zemlje u kojoj sam rođen učvrstilo tu vezu, dodajući joj lucidniju
perspektivu, i nostalgiju koja može razlučiti između bitnog i nebitnog i koja
održava sjećanja živim. Ljubav prema zemlji gdje si rođen ne smije biti
obavezna, već kao i svaka druga ljubav mora biti spontan čin srca, kao onaj
koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.
Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu rođen, odrastao, tu
sam formiran i doživio iskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju
ličnost i moj poziv, i tamo sam volio, mrzio, uživao, patio i sanjao. Ono što
se tamo desi više me pogađa, pokreće i frustrira nego nešto što se desi bilo
gdje drugo. Ja to nisam želio ili nametnuo sebi; to je jednostavno tako. Neki
sunarodnici su me optužili da sam izdajnik i zamalo sam izgubio državljanstvo
kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog režima, tražio od demokratskih vlada
svijeta da kazne režim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao što sam uvijek
činio sa diktatorskim režimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinočeu, Fidelu
Castru, Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Južnoj Africi,
uniformisanim satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to
učinio sutra kada bi – neka sudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole –
Peru opet bio žrtva prevrata koji bi poništio našu krhku demokratiju. To nije
bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeđenog čovjeka, kako su neka piskarala
napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastite nebitnosti. Taj čin je
bio u skladu sa mojim ubjeđenjem da diktatorski režim predstavlja apsolutno zlo
za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo da
zarastu, da truje budućnost nacije, i stvara štetne navike koje traju
generacijama i odlažu demokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv
diktatorskih režima mora boriti bez oklijevanja, svim raspoloživim sredstvima,
uključujući ekonomske sankcije. Tužno je što demokratske vlade, umjesto da budu
primjer tako što će se boriti za zajednički cilj sa onima koji se hrabro
suprotstavljaju diktatorskom režimu koji trpe, često stanu ne na njihovu
stranu, već na stranu njihovih mučiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za
svoju slobodu, se takođe bore za našu.
Moj sunarodnik, José María Arguedas, nazvao je Peru zemljom
“svake krvi”. Ne vjerujem da ga ni jedna formula bolje definiše: to smo mi i to
je ono što svi Peruanci nose u sebi, sviđalo nam se to ili ne: ukupnost
tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proističe iz naše četiri ključne
tačke. Ponosan sam što se osjećam nasljednikom prehispanskih kultura koje su
proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku ili keramiku Inka koja je izložena u
najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Maču Piču, Gran Chimú, Chan Chan,
Kuelap, Sipán, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i Španaca koji su, u
svojim vrećama za sedlom, mačevima i konjima, donijeli u Peru Grčku, Rim, judeohrišćansku
tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Góngora, i grubi jezik Kastilje
zaslađen Andima. A sa Španijom je došla Afrika sa svojom snagom, svojom
muzikom, i živom maštom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo malo
istražimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom.
Kakva izvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!
Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva
osvajanja, naravno, i to treba kritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo
zaboraviti da su oni koji su počinili pljačku i zločine bili, najvećim dijelom,
naši pradjedovi i čukundjedovi, Španci koji su došli u Ameriku i usvojili
američki način života, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takva kritika,
da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost
od Španije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivšim
kolonijama, umjesto da oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili
su da ih eksploatišu sa jednakom pohlepom i okrutnošću kao i osvajači i, u
nekim zemljama, da ih uništavaju i istrebljuju. Hajde da to kažemo sasvim
jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnog stanovništva je bila
isključivo naša odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i dalje neriješeno
pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu
bruku i sramotu.
Ja volim Španiju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik
koliko i moja zahvalnost. Da nije Španije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum
ili postao poznat pisac i možda bih, kao toliko nesretnih kolega pisaca, lutao
u limbu pisaca bez sreće, izdavača, nagrada ili čitalaca, koje će – slabe li
utjehe – jednog dana možda otkriti budući naraštaji. Sve moje knjige su
objavljene u Španiji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao što
su Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushićeni što moje
priče imaju čitaoce. Španija mi je dodijelila drugo državljanstvo kada samo
umalo izgubio svoje. Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost između
toga što sam Peruanac i što imam španski pasoš, jer sam uvijek osjećao da su
Španija i Peru dvije strane istog novčića, ne samo u mojoj malenkosti već u
esencijalnim stvarima kao što su istorija, jezik i kultura.
Od svih godina koje sam proživio na španskom tlu, kao
najbrilijantnijih se sjećam onih pet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih
sedamdesetih. Frankov diktatorski režim je još uvijek bio na vlasti, ali tada
je već bio na izmaku, a naročito na polju kulture, nemoćan da održi raniju kontrolu.
Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe koje cenzori nisu mogli
zakrpiti, i kroz koje je špansko društvo apsorbovalo nove ideje, knjige, struje
misli, i umjetničke vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Ni
jedan grad nije bolje iskoristio taj početak otvaranja ili doživio slično
uzbuđenje na svim poljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je
postala glavni grad kulture Španije, mjesto u kojem ste morali biti da biste
udahnuli iščekivanje dolazeće slobode. I, na neki način, ona je takođe bila
glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog broja slikara, pisaca,
izdavača i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili u
Barselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako
si želio da budeš pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u naše vrijeme.
Za mene su to bile nezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i
plodnog intelektualnog rada. Kao prije toga Pariz, Barselona je postala
Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni grad gdje je bilo stimulativno
živjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena građanskog rata, španski
i latinoamerički pisci miješali i bratimili, priznajući jedni druge kao
posjednike iste tradicije, ujedinjene u zajedničkom poduhvatu i neminovnosti:
kraj diktatorskog režima je bio izvjestan, a u demokratskoj Španiji, kultura će
biti glavni protagonist.
Iako se sve nije baš tako odigralo, španski prelaz sa
diktatorskog režima na demokratiju je jedna od najboljih priča modernog doba,
primjer kako se, kada prevlada razum, a politički protivnici ostave po strani
sektarijanizam radi opšteg dobra, mogu desiti čudesne stvari kao u romanima
magičnog realizma. Španski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, od
nerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakterističnih za
privredu trećeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i
njeno usvajanje u svega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo
cijeli svijet i ubrzalo modernizaciju Španije. Bilo je dirljivo i poučno za
mene što sam ovo iskusio iz blizine, ponekad i iznutra. Žarko sam se nadao da
nacionalizam, neizlječiva bolest modernog svijeta i Španije takođe, neće
upropastiti ovu sretnu priču.
Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju
– ili, bolje rečeno, religiju koja je kratkovida, isključiva, koja skraćuje
intelektualni horizont i gaji u svojim njedrima etničke i rasističke
predrasude, jer slučajnu okolnost mjesta rođenja pretvara u najvišu vrijednost,
u moralnu i ontološku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedan od
uzroka najgorih krvoprolića u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i
sadašnjeg prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Ništa kao nacionalizam nije
toliko doprinijelo balkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u bes¬mislenim
sukobima i sporovima te rasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oružja
umjesto da se grade škole, biblioteke i bolnice.
No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i
njihovo odbacivanje “drugog”, što uvijek sije nasilje, sa
patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji u kojoj smo se
rodili, gdje su živjeli naši preci i gdje su se začeli naši snovi, gdje su nam
pejzaži poznati, sa dragim bićima i događajima koji su postali važne uspomene i
naši štitovi protiv samoće. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni
govori o herojima simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše
sjećanje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da, bez obzira gdje
se nalazili, uvijek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.
Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam rođen, ali u
kojem nikad nisam živio, koji sam upoznao kroz sjećanja i čežnje moje majke,
djeda i bake, ujaka i tetki, jer je moja cijelo porodično pleme, kao što
Arequepeños imaju običaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sa sobom u svojim seobama.
To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebe na svijet već ih
parovi prave čineći nečuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademija San
Miguel i pozorište Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam
napisao izvedeno na sceni. To je ćošak ulica Diego Ferré i Colón, u naselju
Miraflores u Limi – koje smo zvali “sretno naselje” – gdje sam iz bermuda
prešao u dugačke pantalone, zapalio svoju prvu cigaretu, naučio plesati, zaljubio
se i otvorio svoje srce djevojkama. To su prašnjave, pulsirajuće prostorije
redakcije novina La Crónica, gdje sam se, sa šesnaest godina, počeo baviti
novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno sa književnošću, bavio gotovo
cijeli život i koji je, kao i knjige, učinio da proživim više, da upoznam
svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva društva, odlične
ljude, dobre, loše i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje
sam saznao da Peru nije malo utvrđenje srednje klase gdje sam do tada živio,
ograđen i zaštićen, već velika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana
svim vrstama socijalnih oluja. To su podzemne ćelije Cahuide gdje smo, sa
šačicom San Marcos studenata, pripremali svjetsku revoluciju. Peru su i moji
prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo tri godine, usred bombardovanja,
zamračenja, i terorističkih ubistava, radili na odbrani demokratije i kulture
slobode.
Peru je Patricia, moja rođaka prćastog nosa i čvrstog
karaktera kojom sam bio dovoljno sretan da se oženim prije četrdeset pet godina
i koja još uvijek trpi manije, nervoze i napade bijesa koji mi pomažu da pišem.
Bez nje bi moj život davno nestao u turbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo,
Morgana i šestoro unučadi koji produžuju naše postojanje i unose radost u njega
ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rješava probleme, upravlja
budžetom, unosi red u haos, drži podalje novinare i nametljivce, brani moje
vrijeme, odlučuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i
toliko je velikodušna da čak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje
najveći kompliment: “Mario, jedino u čemu si dobar je pisanje.”
Da se vratimo književnosti. Raj djetinjstva nije književni
mit za mene već stvarnost koju sam doživio i uživao u velikoj porodičnoj kući
sa tri dvorišta u Cochabamba, gdje sam se sa rođacima i školskim prijateljima
igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepi miševi gnijezdili na
tavanu, nečujne sjenke koje su punile zvjezdane noći te vrele zemlje
misterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila,
nešto šarmantno za šta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, nećak, sin bez oca,
jer je moj otac umro i otišao u raj. On je bio je visok, zgodan muškarac u
uniformi mornarice čija je fotografija krasila moj noćni ormarić, kojoj sam se
molio i koju sam ljubio prije odlaska na spavanje. Jednog jutra u Piuranu –
mislim da se još nisam oporavio od toga – majka mi je otkrila da je taj
gospodin zapravo živ. I da ćemo baš tog dana ići da živimo s njim u Limu. Imao
sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam dječju
nevinost i otkrio usamljenost, autoritet, život odraslih, i strah. Spas sam
nalazio u čitanju, čitanju dobrih knjiga, bježanju u svijet gdje je život bio
slavan, intenzivan, avantura za avanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan
i sretan. I u pisanju, potajnom, kao neko ko se predaje groznom poroku,
zabranjenoj strasti. Književnost je prestala biti igra. Postala je način da se
oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnošljivog, razlog da
živim. Od tada, kad god se osjećam obeshrabreno ili potišteno, na rubu očaja,
predavanje dušom i tijelom svom pripovjedačkom radu predstavlja svjetlo na
kraju tunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.
Iako je pisanje veoma težak i mukotrpan posao, i mada kao
svaki pisac ponekad osjećam blokadu, sušnu sezonu mašte, ništa nije toliko
doprinijelo da uživam u životu kao mjeseci i godine provedeni na pisanju priče,
od nesigurnih početaka, slike sačuvane u sjećanju, doživljenog iskustva koje
postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne u projekat i
odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokuša pretvoriti u priču. “Pisanje je
način života,” kazao je Flober. Jeste, apsolutno, način života sa iluzijama i
radošću i vatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim
riječima dok ih ne savladaš, istraživanje širokog svijeta, kao lovac koji traga
za željenim plijenom kako bi nahranio embrionsku fikciju i utažio nezasiti
apetit svake priče koja kako raste želi da proguta svaku drugu priču. Kada
roman dobije oblik i počne da živi vlastitim životom, sa likovima koji se
kreću, čine, osjećaju i zahtijevaju poštovanje i uvažavanje, kojima više nije
moguće proizvoljno nametati ponašanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez
da ih ubijete, bez da priča izgubi moć da uvjeri – to je iskustvo koje me i
dalje očarava kao i prvi put, potpuno i vrtoglavo kao vođenje ljubavi sa ženom
koju volite danima, sedmicama, mjesecima, bez prestanka.
Kada govorimo o fikciji, dosta sam pričao o romanu a veoma
malo o pozorištu, drugoj najistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno.
Pozorište je bilo moja prva ljubav, od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt
trgovačkog putnika, Artura Milera, u pozorištu Segura u Limi, predstavu koja me
fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Da je tada postojala
pozorišna scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a ne romanopisac.
Nije je bilo, i zbog toga sam se više okrenuo pripovijedanju. Ali moja ljubav
prema pozorištu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupčana pod sjenkom
romana, kao iskušenje i nostalgija, naročito kad god bih pogledao neku sjajnu
predstavu. Kasnih sedamdesetih, život stogodišnjakinje, pra-tetke Mamaé, koja
je u svojim zadnjim danima odbacila stvarnost koja ju je okruživala kako bi
našla utočište u sjećanju i fikciji, inspirisao je priču. I osjećao sam,
proročanski, da je to priča za pozorište, da bi samo na sceni ona mogla dobiti
životnost i raskoš uspješne fikcije. Napisao sam je sa nesigurnim uzbuđenjem
početnika i toliko sam uživao gledajući je na sceni sa Normom Aleandro u
glavnoj ulozi da sam se od tada, između romana i eseja, nekoliko puta vraćao
drami. I moram dodati, nikada nisam pomišljao da ću se sa sedamdeset godina
popeti (ili bolje rečeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura
mi je omogućila da po prvi put na svojoj koži iskusim kako je čudesno za nekoga
ko je proveo život pišući fikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mašte, da
proživi fikciju pred publikom. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti dragim
prijateljima režiseru Joan Ollé i glumici Aitana Sánchez Gijón, što su me
ohrabili da podijelim sa njima to fantastično iskustvo (uprkos panici koja ga
je pratila).
Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak,
pomaže da ga bolje razumijemo, da se orijentišemo u lavirintu u kom se rađamo,
kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spasava od nedaća i frustracija
koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo,
barem djelimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi,
naročito nas koji gajimo više sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svoju
zbunjenost pred temama kao što su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe,
duša, smisao ili besmisao historije, ono što je iznad i izvan racionalnog
saznanja.
Oduvijek sam fasciniran zamišljao neizvjesne okolnosti u
kojima su naši preci – koji su se još uvijek jedva razlikovali od životinja,
jezik koji im je omogućavao da komuniciraju jedni sa drugima tek rođen – u
pećinama, oko vatre, u noćima punim prijetećih opasnosti od munja, gromova,
urličućih zvijeri, počeli da izmišljaju i pripovijedaju priče. To je bio
ključni trenutak u našoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja
zaokupljenih glasom i maštom pripovjedača, počela je civilizacija, dugi put
koji će nas postepeno humanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog
pojedinca, da ga odvojimo od plemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon,
slobodu i da istražimo najskrivenije kutke prirode, ljudskog tijela, svemira,
da putujemo do zvijezda. Te priče, basne, mitovi, legende koje su odzvanjale po
prvi put kao nova muzika pred slušaocima koji su se plašili misterija i
opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijeteće, mora da su
predstavljale trenutke opuštanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu,
za koje je postojati značilo jesti, nalaziti sklonište od nepogoda, ubijati i
množiti se. Od vremena kada su počeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove,
podstaknute od strane pripovjedača, prestali su da budu vezani za pokretnu
traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihov život je postao san,
zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se iz zatočeništva i
promijeniti i poboljšati, borba da se zadovolje želje i ambicije koje su
pokretale zamišljene živote u njima, i znatiželja da se riješe misterije koje
su ispunjavale njihovo okruženje.
Ovaj neprekidni proces je obogaćen kada je izumljeno pismo i
kada su se priče mogle ne samo slušati, već i čitati, dobijajući trajnost koju
im književnost podaruje. Zbog toga se ovo mora neprekidno ponavljati dok nove
generacije ne budu uvjerene u to: fikcija je više od zabave, više od
intelektualne vježbe koja oštri senzibilitet i budi kritički duh. To je
apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajući i
čuvajući u nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljaštvu izolovanosti
i da se život ne svede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali
ignorišu ono što okružuje te stvari, što im prethodi ili nakon njih slijedi.
Tako da nam se ne desi da mi postanemo sluge i robovi mašina koje smo izumili
da nama služe. I pošto bi svijet bez književnosti bio svijet bez želja ili
ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono što ljude zaista
čini ljudima: sposobnost da izađemo iz sebe i uđemo u drugog, u druge, izvajane
glinom naših snova.
Od pećine do nebodera, od štapa do oružja masovnog
razaranja, od tautološkog života u plemenu do ere globalizacije, književne
fikcije su uvećale ljudska iskustva, sprečavajući nas da utonemo u letargiju, u
samoživost, u rezignaciju.
Ništa nije unijelo toliko nemira i pokrenulo našu maštu i
naše želje kao izmišljeni život koji, zahvaljujući književnosti, dodajemo ovom
koji imamo, tako da možemo biti protagonisti velikih avantura, velikih strasti
koje nam stvarni život nikada neće dati. Laži književnosti postaju istine preko
nas, čitalaca, transformisanih, zaraženih čežnjom i, krivicom fikcije, vječno
propituju osrednju stvarnost. Čarolija, kada nam književnost nudi nadu da ćemo
imati ono što nemamo, pristajući na tu nemoguću egzistenciju gdje kao paganski
bogovi osjećamo smrtnost i vječnost u isto vrijeme, što u naš duh unosi
nekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela
smanjenju nasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju.
Jer naša priča će, srećom, uvijek biti nedovršena. Zbog toga moramo nastaviti
da sanjamo, čitamo i pišemo, jer je to najbolji način koji smo pronašli da
ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo
mogućim.
Štokholm, 7. decembar, 2010. godine
/Kompletan govor Maria Vargasa Ljose prilikom preuzimanja
Nobelove nagrade za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić/
(TBT)