KOLUMNA
Uzbekistanski diktator bio je istaknuti
američki saveznik u borbi protiv islamskog terorizma, hiljade je imama držao u
zatvorima, a u državi je ukinuo, pobio, skuhao svaku političku opoziciju
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Uzbekistanski diktator bio je istaknuti
američki saveznik u borbi protiv islamskog terorizma, hiljade je imama držao u
zatvorima, a u državi je ukinuo, pobio, skuhao svaku političku opoziciju
Umrije, eto, i Islam Karimov, predsjednik
Uzbekistana koji je iz pedagoških razloga kuhao žive ljude, svoje navodne ili
stvarne političke protivnike. Nekoliko dana su se svijetom širile glasine da je
bolestan, uzbečka državna televizija objavljivala je ohrabrujuće vijesti o
njegovu oporavku, pa su prvoga rujanskog dana kazali da je dragi vođa kritično,
da bi dan kasnije oglasili njegovu smrt. Dramaturgija je poznata, i ponavljala
se dosad u bezbroj prilika, kad god je negdje, u nekoj zemlji svijeta umirao diktator.
Duge su i osjetljive pripreme za njegovu smrt. Treba pripremiti javnost,
ispitati teren, provjeriti je li moguće i dopustivo da jedan takav besmrtnik
umre. Građane zemlje pogođene satrapijom samrtnika svaki put hvata živi užas i
neusporediva kolektivna zebnja, jer je sav njihov prethodni život bio vođen
saznanjem o njegovoj besmrtnosti. Smrt diktatora, voljenog vođe, svedršca i oca
nacije je poput nenajavljene smrti Boga. Kao da se jednoga jutra netko pojavi
na misi i kaže: nema Ga, nebesa su od jutros pusta. Otud i onoliki plač i
zajedništvo izvan kojeg jedva da itko ostane – iako poslije mnogi tvrde da su
slavili smrt tiranina. Nisu to suze tuge, to su suze nezamislivosti, šokirane
imaginacije, suze savršene i neispunjive praznine.
Islam Karimov bio je veliki američki
prijatelj, i najveći borac protiv islamskog terorizma u Srednjoj Aziji. On je
Georgeu W. Bushu nakon Jedanaestog rujna pružio logistiku za efikasan napad na
Afganistan. Uzbekistan je bio mjesto tajnih američkih koncentracijskih logora –
nalik na onaj vidljivi u Guantanamu, samo puno strašnijih – u kojima su
najzvjerskijim metodama zapadnoga i istočnog svijeta, pokupljenih iz kršćanskih
i islamskih imaginarija, mučeni ljudi koje su američke tajne službe označile
kao opasne teroriste. Je li među njima, doista, bilo islamskih terorista?
Nesumnjivo da jest. Ali borba protiv islamskog terorizma na način i po
receptima Islama Karimova proizvodila je samo još gore i strašnije ekstremiste,
osvetnike i sijače paklenog užasa. Nema boljeg marketinga za đavola od onog
koji proizvode arhanđeli kada se počinju služiti njegovim metodama. Čovjek koji
je kuhao ljude sjajno je motivirao svoje neprijatelje da smisle nešto još gore.
Islam Karimov bio je i veliki ruski
prijatelj. Sve je njegovo, zapravo, bilo rusko i po mjeri nostalgije za velikim
Sovjetskim Savezom. Bio je veliki prijatelj demokratske i industrijski
prosperitetne Južne Koreje. I veliki prijatelj niza srednjoazijskih zemalja,
mladih demokracija proizašlih iz raspada velikog imperija. Samo se s Turskom
bio nešto zakrvio, iako su Turci u kulturnom i povijesnom smislu najbliži rod
Uzbecima.
Njegova biografija fascinantan je primjer
jednoga dvadesetstoljetnog životnog, društveno-političkog i sudbinskog modela.
Rođen 1938. mali je Islam 1941, na početku Drugoga svjetskog rata, dopao
sirotišta. Nije moguće istražiti što mu je bilo s roditeljima. Zna se da su
bili državni činovnici, mati mu je bila Tadžika, a otac Uzbek. Istina, postoji
i priča da mu je otac bio Židov, koju valja zabilježiti zato što je i ona
tipična za naš vijek. Svakome nepojamnom satrapu, kao i svakom samoniklom
geniju, pronaći će ili izmisliti Židova u obitelji.
Rodom iz mitskog Samarkanda, u Taškentu će
završiti srednju školu i studirati strojarstvo, magistrirati ekonomiju i stvoriti
zavidnu karijeru kao socijalistički menadžer. Kao u kakvoj pedagoškoj skaski
mali se Islam, premda socijalno deklasiran, bez ikoga svog uzdigao među
akademsku i društvenu elitu. Sve je u životu mogao zahvaliti jednome političkom
sistemu. Da se rodio bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza, u bilo kojoj drugoj
zemlji i društvenom uređenju, dječačića iz sirotišta pripala bi niža društvena
klasa, bio bi vozač kamiona, zanatlija, obućar. Ovako je postao komunistički
vjernik i zatočnik.
Zanimljivo je i poučno što će se s njime
događati nakon što više ne bude komunizma. Uzbekistan je zemlja bez izlaza na
more, čijih četiri petine teritorija, inače većeg od Njemačke, čine kamene
pustoši. Dvadeset i sedam milijuna stanovnika podijeljeno je na većinske
Uzbeke, koji su muslimani Suniti, i na manjinske Tadžike, čiji je položaj
tradicionalno bijedan. Tu je i snažna ruska manjina, te značajan broj
Korejanaca, doseljenih po Staljinovom dekretu tokom Drugoga svjetskog rata.
Ljudi žive od primitivne poljoprivrede i od uzgoja pamuka. U zemlji postoje
solidna nalazišta plina, ali i drevni rudnici zlata.
Zemlja je to drevne kulture i vrlo dubokih
tradicija, u kojoj lokalni narativi, legende i mitovi imaju trajanje od po
nekoliko stotina i tisuća godina. Jedna od onih zemalja o kojima Europljani i
Amerikanci ne znaju ama baš ništa, kao što ništa nisu znali ni o Afganistanu, a
na tom se neznanju rađaju, uglavnom, užasi.
Islam Karimov sredinom osamdesetih postaje
glavni tajnik jednoga od regionalnih partijskih komiteta, a 1989. i generalni
sekretar Komunističke partije Sovjetske socijalističke republike Uzbekistana,
te član Centralnog komiteta i Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog
Saveza. Uspeo se u vrh u vrijeme Perestrojke i famoznog Mihaila Gorbačova, tog
ljubimca zapadnog svijeta, koji je u određenoj mjeri liberalizirao društvo, ali
je pokazao i zadivljujuću nesposobnost u upravljanju tom velikom i kompozitnom
zemljom, pa su na sve strane počeli izbijati neredi, nemiri i međunacionalna
trvenja. Islam Karimov došao je na vlast smirivši međuplemenske i
međunacionalne sukobe do kojih je došlo za vladavine njegova prethodnika Rafika
Nišanova.
Proces osamostaljenja poveo je vrlo
samouvjerenom rukom. Iako Uzbekistan nije bio jedna od onih zemalja koje su
žudile za odvajanjem od Moskve, Karimov je vrlo vješto sastavio legendu na
kojoj će se zasnovati budući uzbečki patriotizam i učvrstiti nacionalno
zajedništvo. U zemlji u kojoj je prethodnih sedamdesetak godina islam bio stvar
folklora – ali službeno toleriranog folklora, čime je, zapravo, omogućeno i to
da 1938, u vremenima onih strašnih Staljinovih čistki, novorođenac ponese ime:
Islam – i u kojoj se cijeli jedan vijek na religiji nije ništa temeljilo,
Karimov je upotrijebio islam za ubrzano stvaranje nacionalnog i kulturnog
identiteta. Na takav je način nastojao izbjeći sve pogubne posljedice
tradicionalnih plemenskih i staleških podjela, munjevito shvativši kako je
religijska potka jedino što naciju drži na okupu. Međutim, čim su se na toj
osnovi počele formirati inokosne političke grupacije i organizacije, Karimov ih
je vrlo brutalno i efikasno suzbio, i to godinama prije Jedanaestog rujna. To
ga je, uostalom, i preporučilo za američkog prijatelja i saveznika. To je i bio
razlog da Amerikanci u Uzbekistanu utemelje svoju vojnu bazu.
Islam Karimov, iako zaprisegnuti komunist,
kome je Partija bila jedina crkva i džamija u koju će za života ući, a
komunizam jedini zamislivi cilj sve povijesti, munjevito je shvatio da mu od
Marxa, Engelsa i Lenjina neće biti fajde. Odbacio je sve ono što mu se nudilo
kao model državnoga, međunarodnog i čovječanskog zajedništva, proletersku
solidarnost, razumijevanje među narodima, oblike partijskog organiziranja… Nije
se ni na trenutak zamajavao idejama o reformi komunizma, o evoluciji revolucije
i o socijaldemokraciji. Pogotovu ne ovo posljednje: Islama Karimova, kao ni
druge srednjoazijske diktatore, demokracija ne samo da nije zanimala, nego mu
se, po svemu sudeći, gadila. Prezir s kojim je postupao prema svojim
oponentima, čak i kada mu od njih nije prijetila nikakva opasnost, svjedočio je
o tome.
Ženio se dvaput. Od prve žene Natalije se
razveo. Udovica mu je Tatjana. Obje po narodnosti Ruskinje, nemuslimanke. Nakon
što je 1991. u vrlo široko postavljenoj kampanji reafirmirao islam, dvije-tri
godine kasnije pohapsio je sve učenije i glasnije imame. Do 2004. se oko sedam
tisuća vjerskih službenika našlo u njegovim zatvorima. Američke obavještajne
službe morale su biti impresionirane njegovom borbom protiv islamizma. Ali ono
što im sigurno nije godilo, i što ih je, zapravo, plašilo bilo je to što je
Karimov svoju zemlju nastojao držati u unutrašnjoj izolaciji. Dakle, američke
vojne baze su poželjne, kao, možda, i ruske, ali ne i izlozi sa zapadnom robom,
američki filmovi ili, općenito, slike života na zapadu. Naime, diktator je
savršeno dobro shvaćao da destrukcija zajednice, i demokracija koja je najviši
oblik destrukcije, stižu sa slikama, pričama, glasovima. Zato idealna država
treba funkcionirati kao gluha soba bez prozora.
Nakon što su se okoristili njegovim
krvološtvom, kao što se i on okoristio njihovim novcima i oružjem, Amerikanci
su se odrekli Islama Karimova. Islamisti, kao i cjelokupan muslimanski i
sunitski svijet, u njemu su vidjeli sotonu. Rusi ga nisu voljeli jer je u
odsudnom trenutku pokazao sklonost Amerikancima. Za njime žali samo njegov
izbezumljeni narod, koji ne zna kako bi nastavio da živi bez njega, u zemlji u
kojoj više nije postojala baš nikakva opozicija, a Karimovljev protukandidat na
nekakvim izborima izjavio je da se kandidirao samo iz jednog razloga: da bi
glasao za Islama Karimova. Valja razumjeti uzbečku žalost. Svi smo mi Uzbeci,
bili smo ili ćemo biti.
(TBT, Jutarnji.hr)