KOLUMNA
Dok se bosanski čok derviških loza i
silsila suši, uvoze se novi kalemi i fidimi, te presađuju na bosanski
duhovni humus kojeg su stoljećima kultivirali veliki bosanski mistici, ljepše
je reči zatovi!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Vrijeme rane jeseni je, možda, vrijeme
najljepših bosanskih pejzaža; kad ljetina uzori, a gora se malo nabakami
rumenim lišćem… Vjerujem da su zato ovo doba bosanski derviši, između ostalog
odabirali za vrijeme sohbeta i zikra. Najomiljenija dovišta i okupljališta
derviša bila su na Oglavku, Živćićima i Karićima. Baš kao što su u vrijeme kad
su žita klasala,hrlili na Ajavtovicu, sa džematskim bajracima da bi na
familijarnim bošćama učili dove za nafaku I berićet, tako su radosni hrlili na Oglavak da zahvale Svevišnjem na
ispunjenim dovama. Srednjom Bosnom bi se u ovaj vakat horile njive od ilahija
koje bi učile žetelice pred polaske sa ogoljelih strništa i okomušanih
kukuruzišta. A noću se dolinama prolamao eho kijam zikra zanesenih derviša iz
tekijskih čardakova!
Pohod na Ajvatovicu pretvorio se u
političko-vjerski teferić i narodni vašar. Osim bošnjačke elite koja se upendi
u odijelima sa kravatama i efendija sa džubetima i ahmedijama, malo šarene
satrinske bosanske odjeće, koje obuku konjanici, te buketa zelenih bajraka nema
ništa više što bi asociralo i budilo uspomene na nekada slavni iskup bosanskih
muslimana.
Bude i mevlud u tekiji na Buni. U sklopu te
manifestacije bude organiziran i noćni zikr na platou tekije. Nema šta, iskupi
se tu dosta ljudi sa derviškim odorama te nekoliko šejhova sa turbanima.
A u jesen bude još tužnije i žalosnije; na
Oglavku više nema ni mevluda ni zikra. Nedavno je bio iskup u Živćićima, sa
noćnim zikrom u tekiji Vukeljići, kojeg još održavaju nasljednici derviške loze
Hadžimejlića.
Do prije rata, od onog džemata, bar iz
sarajevskih džamija, malo koga je moglo promašiti da ne ode na Ajvatovicu, u
Živćiće ili Kariće. A, danas, evo ove jeseni kad se mnogima budi nostalgija za
tim vremenima, niko mukajet za tim. Ljudi kao da nemaju aha, želje niti volje
više za tim. Sve im to vehdo od silnog kijafeta i improvizacija.
Priča se da neki šejhovi imaju po pet-šest idžazetnama,
u laičkom značenju to se šejhovske diplome, i to od raznih (bjelo)svjetskih
šejhova i različitih tarikata, derviških redova. Cinici tvrde da u Bosni danas
ima više šejhova nego derviša. Po internetu se vide slike velelebnih tekija
koje su preimenovane u (bilesi !) institute za izućavanje tesavvufa. Stotine paradoksa
je iskrslo pred bosanske muslimane nakon formalnog obaranja komunističkog
režima. Jedan od najsmiješnih i ujedno i najžalosniji paradoksa se manifestira
upravo kroz sufizam. Temeljna definicija, odnosno vrlina derviša, ili
mutesavufina, pridanika nekog derviškog reda, je skromnost! A mnogi
šejhovi žive i ponašaju se kao bogati
vlasnici tih velelebnih novosagrađeni tekija. Dobivaju darove i hedije od
svojih bogatih murida, koji su nerijetko novopečeni bošnjački tajkuni. Neki se
bave i egzorcizmom – odučavaju i zapisuju fizički bolesnim ili mentalno
poremećenim osobama.
Ipak, i pored svih tih i takvih devijacija,
najveći paradoks bosanskog tesavvufa se ogleda u tome da su tekije u vrijeme
komunizma bile zatvorene, a derviški redovi, zvanično od strane Islamske zajednice
ukinuti i zabranjeni. Sufijska djela su se tajno i manjim grupama čitala i
izučavala po privatnim kućama. Tek se Fejzullah ef. Hadžibajrić koncem šezdesetih
godina odvažio otvoriti čuvenu, prelijepu Sinanovu tekiju. Potom je “proradila”
tekija u Nadmlinima, na Bentbaši, gdje su e okupljali ljubitelji sufijske
literature i islamskog misticizma.
Danas, kad je Islamska zajednica
rehabilitirala derviške redove, te se ustanovila institucije Tarikatskog
centra, koji djeluje pod krovom Islamske zajednice, stare tekije djeluju kao
napušteni kafezi iz kojih su davno odlepršale ptice… Na Ahiret, naravno! A
novosagrađene tekije koje podsjećaju na velelebne tajkunske hacijende
pretvorene su u nekakve institute i nisu vlasništvo vakufa Islamske zajednice!
Bosanski čok derviških loza i silsila se
suši, a uvoze se novi kalemi i fidimi iz Turske i bilesi Indije, te presađuju
na bosanski duhovni humus kojeg su stoljećima kultivirali veliki bosanski mistici,
ljepše je reči zatovi! Teška srca se
odvažavam u ovom kontekstu spomenuti njihova imena od Ilhami babe, Šejha Juje,
Husejn babe, Sirri babe, Mejli-babe…, do
dvojice Halida, hadži hafiza Hadžimulića i šejh efendije Salihagića.
Eto, nikad nisam vjerovao da ću morati, da
bih branio svoja kritička mišljenja o savremenoj zbilji bosanskih muslimana,
posegnuti za radikalnim savjetima koje mi je nekad preporučio jedan sufija kako
bi me odvratio od političkog angažmana, pa se pridružio nakaradnim dervišima i još
nakaradnijim šejhovima. Radi se o rubaijama velikog, zaista velikog duhovnog
pjesnika Omara Khayyama. Sjetio sam ih se u nastojanju pronalaženja uzorka svim
paradoksima koji svakodnevno okupiraju bosanske muslimane.
Evo tih dviju “kitica” iz Khayyamove zbirke
rubaija:
“Pet-šest zloća opsjenjuju mase, i s četom
kenjaca drže ih uza se.
Ti svoga posla gledaj – neka uživaju, kao
što uživa za koritom prase!”
Evo i druge:
“Šta ti hoćeš od svjetine, kad je ona k’o
magare?
Što ljudima mudrost nudiš, kad za nju ne
mare?
Ni čašom vode ne ponude te u godini dana, a
na dan ti po sto puta na obraz udare!”
(TBT)