KOLUMNA
Američki
politički sistem pati od suštinskog propadanja i neće se popraviti sve dok se
narodni bijes ne poveže s mudrim vodstvom i dobrim politikama. Još nije kasno
Piše: Francis
Fukuyama, thebosniatimes.ba
Prije dvije
godine sam na ovim stranama obrazložio mišljenje da Amerika pati od političkog
propadanja. Njen ustavni sistem kontrola i ravnoteža, udružen s dvopartijskom
polarizacijom i usponom obilno finansiranih interesnih grupa, urodio je onim
što nazivam „vetokratija“, stanjem u kom je lakše spriječiti vlast da nešto
uradi nego upregnuti je u ostvarivanje opšteg dobra. Česte budžetske krize,
inertna birokratija i nedostatak inovacija u politici bili su pečat političkog
sistema u rasulu.
Površno gledano,
predsjednički izbori 2016. godine kao da potkrepljuju tu analizu. Nekad ponosna
Republikanska stranka izgubila je kontrolu nad svojim procesom nominacije,
dopustila da ga neprijateljski preuzme Donald Trump i sad je razdirana dubokim
unutrašnjim protivurječjima. Na demokratskoj strani, u međuvremenu,
ultrainsajderka Hillary Clinton suočila se s neočekivano snažnim suparnikom
Bernijem Sandersom, sedamdesetčetvorogodišnjim samozvanim socijaldemokratom. O
čemu god da se radi – od imigracije do finansijske reforme, od trgovine do
stagniranja dohotka – glasači na obje strane spektra ustali su u ogromnom broju
protiv establišmenta koji vide kao korumpiran i obuzet vlastitim interesima i
okrenuli se radikalnim autsajderima u očekivanju pročišćenja.
Burna kampanja pokazala
je, međutim, da američka demokratija u izvjesnom smislu funkcionira bolje nego
što se vjeruje. Šta god čovjek mislio o njihovim odlukama, glasači su pohrlili
na izbore u jednoj državi za drugom i preoteli kontrolu nad političkim
narativom od organizovanih interesnih grupa i oligarha. Jeb Bush, sin odnosno
brat dvojice predsjednika koji su nekad izgledali kao neizbježan republikanski
izbor, neslavno se povukao iz trke u februaru, pošto je (zajedno sa svojim
superpakovima) spiskao 120 miliona dolara. Sanders se, međutim, ograničio na
male donacije; zaklinjući se da će razvlastiti finansijsku elitu koja podržava
njegovog protivnika, sakupio je čak više novca nego Buš i sve vrijeme je bio za
petama Hillary Clinton.
Prava priča o
ovim izborima je to da Američka demokratija, poslije nekoliko decenija, konačno
reaguje na porast nejednakosti i ekonomsku stagnaciju koju doživljava većina
stanovništva. Društvena klasa se vratila u jezgro američke politike i premašila
druge podjele – rasnu, etničku, rodnu, seksualnu, geografsku – koje su
dominirale raspravom na prethodnim izborima.
Jaz između
imovine elita i ostatka stanovništva rastao je dvije generacije, ali tek sad je
počeo da dominira nacionalnom politikom. Nije teško objasniti zašto su
populisti toliko dobili u ovom krugu, već zašto se to nije dogodilo ranije.
Štaviše, mada je dobro znati da je američki politički sistem manje okoštao i da
manje robuje bogatim elitama nego što to mnogi pretpostavljaju, eliksiri koje
su prodavali populistički promoteri gotovo su sasvim nekorisni; ako bi bili
prihvaćeni, ugušili bi rast, pojačali nelagodu i pogoršali stanje. Sad kad su
elite prodrmane i izbačene iz svog oholog samozadovoljstva, nastupio je čas da
smisle razumna rješenja za probleme koje više ne mogu ni poricati ni
ignorisati.
Socijalna osnova
populizma
Posljednjih
godina postalo je još teže poricati da dohoci stagniraju za većinu američkih
građana dok elite prolaze bolje nego ikad, i da to izaziva rast nejednakosti
širom američkog društva. Neke osnovne činjenice, kao što je ogromno povećanje
udjela jednog procenta stanovništva u nacionalnom bogatstvu, ne mogu se više
lako osporavati. U ovom političkom ciklusu novo je to što je pažnja počela da
se okreće od prekomjernog dohotka oligarhije ka lošem položaju onih koji su
ostali pozadi.
Dvije novije
knjige – Raspadanje Charlesa Murraya i Naša djeca Roberta Putnama – opisuju
novu društvenu stvarnost s bolnom podrobnošću. Murray i Putnam su na suprotnim
krajevima političkog spektra – jedan je libertarijanski konzervativac a drugi
mejnstrim liberal – ali podaci koje iznose su bezmalo identični. Dohodak
radničke klase je opadao u prošloj generaciji, najdramatičnije za bijele
muškarce sa srednjim ili nižim obrazovanjem. Za tu grupu Trumpov slogan
„Učinimo Ameriku ponovo velikom!“ ima stvarno značenje. Ali patologije od kojih
pate njeni pripadnici mnogo su dublje, kao što pokazuju podaci o zločinu,
upotrebi droga i jednoroditeljskim porodicama.
Osamdesetih
godina vodila se široka nacionalna rasprava o pojavljivanju afroameričke
potklase – to jest, mase nezaposlenih i nekvalifikovanih ljudi čije se
siromaštvo dalje reprodukuje tako što izaziva raspad porodica i što su onda
takve porodice nesposobne da prenesu društvene norme i ponašanja koji su
neophodni za konkurentnost na tržištu rada. Danas je bijela radnička klasa
gotovo u istom položaju u kom je tada bila crna potklasa.
Tokom zagrijvanja
za unutarstranačke izbore u New Hampshiru – državi koja je jednako bijela i
ruralna kao bilo koja druga u zemlji – mnogi Amerikanci su bili iznenađeni kad
su saznali da je tu najveća briga glasača heroinska zavisnost. U stvari,
zavisnost od opioida i metamfetamina poprimila je u bijelim ruralnim
zajednicama država kao što su Indiana i Kentucky iste epidemijske razmjere koje
je u prethodnoj generaciji imala zavisnost od kokaina u gradskim jezgrima. U
jednom novijem članku ekonomisti Anne Case i Angus Deaton pokazali su da je
između 1999. i 2003. godine porasla stopa smrtnosti bijelih, sredovječnih
muškaraca nehispanskog porekla u Sjedinjenim Državama, iako je u istom periodu
opala u gotovo svim drugim grupama stanovništva i u svim drugim bogatim
zemljama.
Ta sve sumornija
realnost zaobišla je američke elite – svakako i zato što su one u istom periodu
sasvim dobro prolazile. Prihodi ljudi koji imaju bar fakultetsku diplomu već
decenijama rastu. U toj grupi je opala stopa razvoda i samohranih roditelja,
stopa zločina u okruženju postojano opada, gradove su preuzeli mladi urbani
ljudi, a tehnologije kao što su Internet i društveni mediji osnažile su društveno
povjerenje i nove oblike angažovanja zajednice. Za tu grupu odveć brižni
roditelji predstavljaju veći problem nego deca koja sama otključavaju kuću kad
se vrate iz škole.
Neuspjeh politike
Kad imamo u vidu
ogromnu društvenu promjenu, pravo pitanje nije zašto Sjedinjene Države
doživljavaju populizam 2016. godine, već zašto se ta eksplozija nije dogodila
mnogo ranije. Tu smo zaista imali problem predstavljanja u američkim
institucijama: nijedna politička partija nije se dobro zalagala za interese grupe
čiji je standard opadao.
Posljednjih
decenija, Republikanska stranka je bila nelagodna koalicija biznis elita i
društvenih konzervativaca; prve su osiguravale novac, a drugi glasove na
unutarstranačkim izborima. Biznis elite, predstavljene uvodnikom u listu The
Wall Street Journal, dosljedno su se zalagale za ekonomski liberalizam:
slobodna tržišta, slobodnu trgovinu i legalnu imigraciju. Republikanci su
osigurali glasove za usvajanje trgovinskih zakona kao što su Sjevernoamerički
sporazum o slobodnoj trgovini i nedavno ovlaštenje predsjednika da sklapa
trgovinske ugovore (poznatije kao „brza pruga“). Investitori i promoteri
biznisa očigledno imaju koristi od uvoza strane radne snage, kvalifikovane i
nekvalifikovane, i od globalnog trgovinskog sistema koji im omogućuje da izvoze
i investiraju širom planete. Republikanci su se zalagali za demontiranje
sistema bankarske regulative iz vremena depresije i postavili su temelj za
porast rizičnih hipotekarnih kredita i finansijsku krizu koja je iz toga
proizašla 2008. godine. Oni su bili ideološki posvećeni smanjivanju poreza za
bogate Amerikance; time su potkopavali moć sindikata i smanjivali sve oblike
socijalnog staranja, čiji su korisnici siromašniji dijelovi populacije.
Taj program je
bio direktno suprotan interesima radničke klase. Uzroci pogoršavanja položaja
radničke klase su složeni, jer su povezani i s tehnološkim promjenama a ne samo
sa činiocima na koje utiče javna politika. Ipak, ne može se poreći da je pomak
u korist tržišta, za koji su se u prethodnim decenijama zalagale republikanske
elite, potisnuo dohotke radničke klase time što je izložio radnike surovijoj
tehnološkoj i globalnoj konkurenciji i što je redukovao razne zaštite i
socijalne beneficije preostale iz doba New Deal-a. (Zemlje poput Njemačke i
Holandije, koje više štite radnike, ne doživljavaju sličan porast
nejednakosti.) Zato ne treba da nas čudi što je ove godine najveća i
najemocionalnija bitka ona koja se odigrava u Republikanskoj stranci, pošto
njena radnička baza nedvosmisleno pokazuje sklonost prema nacionalističkoj
ekonomskoj politici.
Demokrate, sa
svoje strane, tradicionalno vide sebe kao branioce običnih ljudi i još mogu da
računaju na to da će im, koliko god smanjena, baza članova sindikata pomoći da
pobjede na izborima. Ali i oni su ostavili na cjedilu taj dio populacije. Od
uspona „trećeg puta“ Billa Clintona, elite u demokratskoj partiji su prigrlile
postreganovski konsenzus o dobrobiti slobodne trgovine i imigracije. Bile su
saučesnici u demontriranju bankarske regulative devedesetih godina i pokušavale
su da potkupe prije nego da podrže radnički pokret i njegove prigovore
trgovinskim sporazumima.
Ali važniji
problem s demokratama je to što je partija prihvatila identitetsku politiku kao
jednu od svojih ključnih vrijednosti. Stranka je pobijedila na prethodnim
izborima tako što je mobilisala koaliciju populacijskih segmenata: žene,
Afroamerikance, izrazito urbanu omladinu, homoseksualce i ekologe. Ali potpuno
je izgubila kontakt sa bijelom radničkom klasom koja je bila temelj New Deal
koalicije Franklina Rossevelta. Bijela radnička klasa počela je da glasa za
Republikance osamdesetih godina zbog kulturnih pitanja kao što su patriotizam,
pravo na vatreno oružje, abortus i religija. Devedesetih godina Clinton je
pridobio dovoljan dio tog segmenta da bi bio dvaput izabran (oba puta
zahvaljujući pluralitetima), ali otad su bijeli radnici pouzdaniji glasači
Republikanske stranke uprkos činjenici da je republikanska elitistička
ekonomska politika u suprotnosti s njihovim ekonomskim interesima. Zato je
prema anketi univerziteta Kunipijak, čiji su rezultati objavljeni u aprilu,
osamdeset posto ispitanih Trumpovih pristalica reklo da je „vlada otišla
predaleko u pomoći manjinskim grupama“ a osamdeset pet posto se složilo s
tvrđenjem da je „Amerika izgubila svoj identitet“.
Opsjednutošću
demokrata identitetom može se objasniti jedna od velikih misterija savremene
američke politike – zašto su bijeli ruralni pripadnici radničke klase, posebno
u južnim državama sa ograničenom socijalnom zaštitom, pohrlili pod
republikansku zastavu iako su među najvećim korisnicima programa koji su
nastali ili opstali uprkos republikancima, kao što je Obamin Zakon o dostupnoj
zdravstvenoj zaštiti. Jedan razlog je to što će, po njihovom mišljenju,
ObamaCare više koristiti drugima nego njima – a to dijelom misle i zato što su
demokrate izgubile sposobnost da se obraćaju takvim glasačima.
Kraj jednog doba?
Trumpove političke
izjave su zbrkane i proturječne, što nije neobično pošto dolaze od narcisoidnog
medijskog manipulatora bez jasne ideološke osnove. Ali tema kojom je privukao
tako mnogo glasača na republikanskim predizborima je donekle i Sandersova:
nacionalistički ekonomski program smišljen da zaštiti i obnovi radna mjesta
američkih radnika. Time se može objasniti i to što se on suprotstavlja
imigraciji – čak i legalnoj imigraciji kvalifikovanih radnika – kao i to što
osuđuje američke kompanije koje sele fabrike u inostranstvo da bi smanjile
troškove rada. Pored toga, on nije kritikovao samo Kinu zbog manipulacije
valutama već i prijateljske zemlje kao što su Japan i Južna Koreja zbog
potkopavanja proizvodne baze Sjedinjenih Država. I naravno, on se oštro
suprotstavlja i daljoj liberalizaciji trgovine, oličenoj, između ostalog, u
Transpacifičkom partnerstvu sa Azijom i Transatlantskom trgovinskom i
investicionom partnerstvu sa Evropom.
Sve ovo zvuči kao
potpuna jeres svakom ko je odslušao elementarni kurs iz teorije trgovine, gdje
svi modeli – od Ricardovog modela komparativne prednosti do Heckscher–Ohlinovog
faktora nacionalnih proizvodnih kapaciteta – govore da je slobodna trgovina
pobjednička kombinacija za sve trgovinske partnere jer povećava njihov
agregatni dohodak. I zaista, globalna proizvodnja se učetvorostručila od 1970.
do 2008, kad su svjetska trgovina i investicije liberalizirani na osnovu
širokog okvira Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini a zatim i stvaranja
Svjetske trgovinske organizacije.
Globalizacija je
izvukla stotine miliona ljudi iz siromaštva u zemljama kao što su Kina i
Indija, a Sjedinjenim Državama je donijela neizmjerno bogatstvo.
Ipak, konsenzus
elita o blagodatima ekonomske liberalizacije, zajednički elitama obje stranke,
nije imun na kritike. U sve postojeće trgovinske modele ugrađen je zaključak da
liberalizacija trgovine povećava agregatni dohodak, ali obično ima hrđave
posljedice za distribuciju – drugim riječima, stvara pobjednike i gubitnike.
Jedna novija studija procjenjuje da je konkurentni uvoz iz Kine odgovoran za
gubitak 2 miliona do 2,4 miliona američkih radnih mjesta između 1999. i 2011.
godine.
Standardni
odgovor trgovinskih ekonomista je da su dobiti od trgovine dovoljne da više
nego adekvatno nadoknade gubitak, u idealnom slučaju tako što će omogućiti da
se radnici dokvalifikuju i steknu nove vještine. Svaki važan korak u
trgovinskom zakonodavstvu bio je praćen mnoštvom mera za prekvalifikaciju
radnika, kao i uvođenjem novih pravila koja radnicima omogućuju da se
prilagode.
Ali u praksi je
prilagođavanje često izostajalo. Američka vlada je sprovodila 47
nekoordiniranih programa za prekvalifikaciju radnika (otad ukrupnjenih u
desetak), pored bezbrojnih programa u državama, ali oni nisu uspjeli da
osiguraju bolji posao velikom broju radnika. Djelimično je za to kriv način provođenja,
ali postoji i greška u konceptu: nije jasno koja vrsta obuke može da preobrati
55-godišnjeg radnika na fabričkoj traci u programera ili web dizajnera. Niti
standardna teorija trgovine uzima u obzir političku ekonomiju investiranja.
Kapital je uvijek lakše provodio kolektivne akcije nego što su to činili
radnici, zato što je koncentrisaniji i lakše ga je koordinirati. To je bio
jedan od najranijih argumenata u prilog sindikalizmu, koji je u Sjedinjenim
Državama od osamdesetih godina ozbiljno podrivan. A u današnjem globaliziranom
svijetu prednost kapitala se samo dalje uvećava s njegovom većom mobilnošću. I
radna snaga je postala mobilnija, ali su njena ograničenja znatno veća.
Pregovaračke prednosti sindikata brzo potkopavaju poslodavci koji prijete da će
preseliti svoj biznis ne samo u američku državu koja im garantuje pravo na rad,
već i u drugu zemlju.
Razlike u cijeni
rada između Sjedinjenih Država i mnogih zemalja u razvoju tako su velike da je
teško zamisliti politiku koja bi mogla da zaštiti masu nekvalifikovanih
radnika. Možda čak ni Trump ne vjeruje da bi cipele i košulje još trebalo
proizvoditi u Americi. Svaka indstrijalizovana nacija u svijetu, uključujući i
one koje mnogo energičnije štite svoje proizvodne baze, kao što su Njemačka i
Japan, osjetila je opadanje udjela proizvodnje u posljednjih nekoliko decenija.
Čak i Kina počinje da gubi radna mjesta zbog automatizacije i niske proizvodne
cijene u zemljama kao što su Bangladeš i Vijetnam.
Iskustvo zemalja
kao što je Njemačka pokazuje da put kojim su išle Sjedinjene Države nije bio
neizbježan. Njemačke poslovne elite nikad nisu nastojale da podriju moć
sindikata; do dan-danas u Njemačkoj ekonomiji nadnice se utvrđuju pregovorima
između poslodavaca i sindikata, a te pregovore finansira vlada. Zato je rad u Njemačkoj
skuplji za oko 25 posto od odgovarajućeg rada u Americi. Uprkos tome, Njemačka
je i dalje treći najveći izvoznik u svijetu, a udio zaposlenosti u proizvodnji,
iako opada, i dalje je znatno viši nego u Sjedinjenim Državama. Za razliku od
Francuza i Italijana, Nijemci nisu pokušavali da zaštite postojeća radna mjesta
nizom zakona o radu; program reformi kancelara Gerharda Schrödera iz 2010.
godine olakšao je otpuštanje viška radnika. Njemačka je, međutim, izdvajala
velika sredstva za usavršavanje radnika u okviru programa obuke i za druge
aktivne intervencije na tržištu rada. Nijemci su nastojali da zaštite veći dio
snabdjevačkog lanca u zemlji od beskrajne eksternalizacije tako što su svoj
čuveni Mittelstand, to jest mali i srednji biznis, povezali s velikim
poslodavcima.
Za razliku od
toga, u Sjedinjenim Državama ekonomisti i javni intelektualci prikazuju pomak
od proizvodne ekonomije ka postindustrijskoj, zasnovanoj na uslugama, kao
neizbježan, čak kao nešto što treba pozdraviti i ubrzati. Kao da će se
nekadašnji proizvođači konjskih kola preobraziti u informatičare s pola radnog
vremena u fleksibilnoj, eksternalizovanoj novoj ekonomiji, u kojoj će im
njihove vještine donijeti još veće zarade. Međutim, uprkos povremenim
gestovima, jasno je da nijedna politička stranka nije istinski povjerovala u
program prekvalifikacije kao ključni dio nužnog procesa prilagođavanja, niti je
investirala u socijalne programe koji bi zaštitili radničku klasu u periodu
prilagođavanja. I tako su bijeli radnici, poput Afroamerikanaca u prethodnim decenijama,
bili prepušteni sami sebi.
Prva decenija
vijeka mogla je biti drukčije odigrana. Kinezi danas ne manipulišu svoju valutu
da bi povećali izvoz; štaviše, u posljednje vrijeme pokušavaju da zaštite
vrijednost juana kako bi spriječili beg kapitala. Ali oni su izvjesno
manipulisali svoju valutu u godinama poslije azijske finansijske krize iz
1997-1998. i pucanja dot-kom balona iz 2000-2001. Washington je tada mogao da
priprijeti tarifama protiv uvoza iz Kine ili da ih nametne. To bi povuklo neke
rizike: maloprodajne cijene bi porasle i kamatne stope bi se povećale da su
Kinezi odgovorili odbijanjem da otkupe američki dug. Ali američke elite nisu
ozbiljno razmatrale tu mogućnost iz straha da bi to moglo pokrenuti spuštanje
niz klizavu padinu protekcionizma. Zato je u narednoj deceniji izgubljeno više
od dva miliona radnih mjesta.
Put napretka?
Trump se možda
zakačio za nešto realno u američkom društvu, ali on je jedinstveno nepogodan
instrument za korištenje reformskog trenutka kakav predstavlja ova izborna
turbulencija. Pedeset godina liberalizacije trgovine ne mogu se poništiti
nametanjem unilateralnih tarifa ili kažnjavanjem američkih multinacionalnih
kompanija koje angažuju jeftiniju stranu radnu snagu. Tu je američka ekonomija
tako prepletena sa ostatkom svijeta da su opasnosti globalnog klizanja u
protekcionizam sasvim realne. Trumpov prijedlog da se ukine Obamin program
zdravstvene zaštite ostavio bi milione američkih radnika bez zdravstvene
zaštite, dok bi predloženo smanjenje poreza povećalo deficit u sljedećoj
deceniji za više od 10 triliona dolara, a donijelo bi korist samo bogatima.
Ovoj zemlji je potreban snažan vođa, ali institucionalni reformista koji je u
stanju da vladu učini zaista efektivnom, a ne personalistički demagog koji se
ne obazire na ustanovljena pravila.
Ipak, ako na lažu
kad izražavaju veliku zabrinutost zbog nejednakosti i propadanja radničke
klase, elite bi morale da preispitaju neke svoje dugotrajne stavove o
imigraciji, trgovini i investicijama. Intelektualni izazov je utvrditi da li je
moguće uzmaknuti od globalizacije (a pri tom ne oštetiti i nacionalnu i
globalnu ekonomiju) radi ostvarivanja veće dohodovne jednakosti u zemlji na
uštrb agregatnog nacionalnog dohotka.
Jasno je da su
neke promjene izvodljivije od drugih i da imigracija nije na vrhu teorijski
ostvarivih ciljeva. Obuhvatna reforma imigracije, koja traje više od jedne
decenije, nije uspela iz dva razloga. Prvo, njeni protivnici se suprotstavljaju
„amnestiji“, to jest omogućavanju da postojeći imigranti bez papira postanu
građani. Drugi razlog tiče se strogog sprovođenja zakona: kritičari ukazuju na
to da se poštovanje postojećih zakona ne nameće i da ranija obećanja da će se
to učiniti nisu održana.
Ideja da vlada
treba da deportuje iz zemlje 11 miliona ljudi (mnogi od tih ljudi imaju djecu
koja su američki državljani) nije naročito ostvariva. Čini se da je neki vid
amnestije neizbježan. Kritičari imigracije su, međutim, u pravu kad kažu da su
Sjedinjene Države nehajno nametale vlastite zakone. Strogo sprovođenje zakona
ne bi iziskivalo zid, već nešto poput nacionalne biometrijske lične karte,
ogromno ulaganje u sudove i policiju i, prije svega, političku volju da se
kažnjavaju poslodavci koji krše pravila. Prelazak na mnogo restriktivniju
politiku prema legalnoj imigraciji, u kom bi neki vid amnestije za postojeće
imigrante bio praćen istinskim naporima da se nametnu nova, stroža pravila, ne
bi bio ekonomski poguban. Kad je to ova zemlja uradila, 1924. godine, u
izvjesnom smislu je popločala put za zlatno doba američke jednakosti
četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka.
Teže je vidjeti
put za napredovanje trgovine i investicija (bez odustajanja od Transpacifičkog
partnerstva) koji ne bi bio krajnje rizičan. U svijetu je sve više ekonomskih
nacionalista i kad bi Washington obrnuo kurs kojim je izgradio i održavao
postojeći liberalni međunarodni sistem, to bi moglo pokrenuti lavinu uzvratnih
udaraca. Možda bi, za početak, trebalo smisliti način da se američke
multinacionalne kompanije, koje trenutno imaju 2 triliona dolara u gotovini van
Sjedinjenih Država, uvjere da taj novac investiraju u svojoj zemlji. Američke
korporativne poreske stope su među najvišim u Organizaciji za ekonomsku
saradnju i razvoj; politiku njihovog znatnog smanjivanja, uz ukidanje mnoštva poreskih
olakšica i izuzeća za koje su se izborile korporacije, možda bi prihvatile obje
stranke.
Druga inicijativa
bila bi masovna kampanja za obnavljanje američke infrastrukture. Američko
udruženje civilnih inženjera procjenjuje da bi za adekvatnu obnovu
infrastrukture u zemlji bilo potrebno 3,6 triliona dolara do 2020. godine.
Sjedinjene Države bi mogle da pozajme jedan trilion dok su kamate niske i da ga
iskoriste za finansiranje ogromne infrastrukturne inicijative koja bi stvorila
ogroman broj radnih mjesta a na duži rok i povećala američku produktivnost.
Hillary Clinton je predložila 275 milijardi dolara, ali ta suma je suviše
skromna.
Međutim, pokušaji
da se ostvari bilo koji od ta dva cilja sudarili bi se s rutinskim manama
američkog političkog sistema, u kom vetokratija sprečava ili poresku reformu
ili investiranje u infrastrukturu. Američki sistem suviše olakšava
organizovanim interesnim grupama da blokiraju usvajanje zakona i da „zarobe“
nove inicijative za vlastite svrhe. Učvršćivanje sistema smanjivanjem prilika
za veto, ali i onemogućavanjem olakog donošenja odluka bilo bi dio programa
reforme. Nužne promjene trebalo bi da obuhvate ukidanje senatorske podrške i
rutinskog opstruiranja predugim govorima, kao i delegiranje budžetiranja i
formuliranja složenih zakona na manje, pretežno ekspertske grupe koje bi pred
Kongres donosile jasne pakete za glasanje.
Zato neočekivana
popularnost Trumpa i Sandersa može da signalizira veliku šansu. Uprkos svim
svojim manama, Trump je raskinuo s republikanskom ortodoksijom koja prevlađuje
od Ronalda Reagana: mali porezi, mala sigurnosna mreža koja mnogo više koristi
korporacijama nego njihovim radnicima. Sanders je na sličan način mobilisao
protuudarac ljevice koji je tako upadljivo nedostajao od 2008. godine.
Političke elite
dodjeljuju etiketu „populizam“ politikama koje podržavaju obični građani koji
im se ne sviđaju. Naravno, ne postoji ni razlog ni način da demokratski glasači
uvijek mudro biraju, posebno u doba kad globalizacija usložnjava političke
odluke. Ali ni elite ne biraju uvijek ispravno i njihovo preziranje većinskih
stavova često samo prikriva golotinju njihovog položaja. Narodna mobilizacija
sama po sebi nije ni loša ni dobra; ona može da stvori velike stvari, kao u
Doba progresa i New Deal-a, ali i grozne, kao u Evropi tokom tridesetih godina.
Američki politički sistem pati od suštinskog propadanja i neće se popraviti sve
dok se narodni bijes ne poveže s mudrim vodstvom i dobrim politikama. Još nije
kasno.
(TBT, Foreign
Affairs)