KOLUMNA
Indonezija se, po svemu sudeći, sastoji od sedamnaest
hiljada ostrva, od kojih četiri hiljade nestane za vrijeme plime i iznova se pojavi
za vrijeme osjeke. Šačica njih, u Floreskom moru, pripada Nacionalnom parku
Komodo
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Indonezija se, po svemu sudeći, sastoji od sedamnaest
hiljada ostrva, od kojih četiri hiljade nestane za vrijeme plime i iznova se
pojavi za vrijeme osjeke. Šačica njih, u Floreskom moru, pripada Nacionalnom
parku Komodo. To mjesto je čuveno po ljepoti svog pejzaža, bogatstvu svojih
voda sa koralnim grebenima i bezbrojnim jatima ribica koje privlače ronioce iz
cijelog svijeta, ali naročito je poznato po svojim zmajevima. Ostalo je oko tri
hiljade tih prastarih bića, savremenika pleistocenske epohe i dinosaurusa; ona
su, zahvaljujući klimatskim uvjetima u tim staništima – gdje su, uzgred budi
rečeno, pronađene i kosti najstarijeg hominida – preživjela sve geološke
katastrofe koje su istrijebile prahistorijske vrste.
Dok sam plovio ka ostrvu Rinka, prisjećao sam se ponude koju
sam pre mnogo godina dobio od The New York Times-a: također se ticala prirodnog
fenomena. Jedan ugledni naučnik je u brazilskim prašumama otkrio životinju o
kojoj se vjekovima pričalo u sklopu legende o amazonskim plemenima i koja je do
tada smatrana isključivo mitskim stvorenjem. Taj naučnik je dokazao njeno
postojanje i njegovi dokazi bili su dovoljno uvjerljivi za njujorške dnevne
novine da počnu da pripremaju ekspediciju koja bi išla u potragu za njom.
Ponudili su mi da budem hroničar te pustolovine. Duša me je boljela što sam
morao odbiti tu uzbudljivu reportažu zbog poslovnih obaveza koje su se ukrštale
sa datumom putovanja. Kasnije sam saznao da članovi ekspedicije nisu pronašli
čudovište, koje, pretpostavljam, i dan-danas, udaljeno i sigurno, obitava u
kraljevstvu mitologije.
Kada je riječ o komodskim zmajevima – uspio sam vidjeti tri
– želim prije svega kazati da su to jezivi, džinovski gušteri (bez žustrine i
ljupkosti svojih malih srodnika); mužjaci su dugački oko tri metra, a ženke dva
i po, tijelo im prekriva krljušt nalik onoj na udavu i krokodilu, jezik im je
žućkast i izbočen, dug četrdesetak centimetara, a njihove spore, mutne i ledene
oči izazivaju jezu stavljajući na znanje šta znači izraz “mefistovski
pogled”. Ali, siguran sam, čak ni oči doktora Mefista nisu izazivale
toliki nemir kao ove drevne sablasti.
Vodiči su nas prvo upozorili da bi trebalo da se čuvamo da
nas ne ugrizu, jer su im usta puna svakovrsnih otrovnih bakterija. To im
omogućava da se hrane malim majmunima, divljim svinjama, konjima, pacovima i
pticama s kojima dijele stanište. Oni su neprikosnoveni kameleoni: skamenjeni ostaju
tako satima i danima, prilagođavajući svoj izgled deblima, stijenama i mulju,
sve dok im neki plijen ne priđe dovoljno blizu. Čim ga ugrizu, inficiraju ga i
on ostane paraliziran. Potom ga progutaju cijelog, s kostima, jedino ostave
lobanju, jer ne mogu da je svare, te su po ostrvu Rinka posijani nesvareni
ostaci velikih količina hrane ovih zmajeva. Oni su i kanibali, pa se međusobno
proždiru kada ih pritisne glad; a ženke su kadra čak i da progutaju svoju
novorođenčad. Kakvi divni običaji.
Još jedna od urođenih osobina im je to što mužjaci nemaju
jedan polni organ, već dva. To tvrde vodiči, nisam se približio zmajevima da
bih lično provjerio. Pretpostavljam da im to omogučava da potuku rekord koji su
u životinjskom carstvu držali mužjak i ženka krastače čija seksualna općenja,
kao što je poznato, mogu trajati četrdeset dana i noći, tako da ne mogu da ih
razdvoje ni strujni udari ni mutilacija kojim ih oni barbari, naučnici, muče ne
bi li izmjerili njihovu otpornost tokom užitka.
Siguran sam da komodski zmajevi neće biti moja najsnažnija
uspomena sa tih ostrva i da ću ih vjerovatno ubrzo zaboraviti. Sama pomisao na
to da proždiru žive pacove koje su prethodno inficirali svojim bacilima u meni
izaziva mučninu. Postoji, međutim, nešto drugo što mi nikada neće iščileti iz
sjećanja na te dane, a to su meduze iz Florenskog mora, koje su me opekle, iako
nisam uspio da ih vidim. Plivao sam u čistom, mirnom i toplom moru, kada sam
iznenada na rukama i stomaku osjetio peckanje desetine, možda stotine nevidljivih
strelica ili iglica koje su me na trenutak paralisale tako da sam počeo da
plutam. Pogledao sam u beskrajno čistu vodu oko sebe, ali ništa nisam vidio,
osim ružičastih, veličanstvenih obrisa grebena na dnu. Kasnije su mi objasnili
da je moj napadač mogao biti plankton ili bezbrojno jato meduza, kojim ovo more
također obilje, i moje prisustvo nagnalo ih je da isprazne svoje mikroskopske
pipke. Snažan bol je ubrzo prestao, i kada sam vidio da mi na koži nije ostao
nikakav trag od ove agresije, spokojno sam odahnuo.
Nije dugo trajalo. Posljedice uboda manifestirale su se pod
okriljem noći: nekoliko ljubičastih mrlja iznenada je izbilo po oboljeloj koži,
popraćeno žestokim, nemilosrdnim svrabom, koji je iz sekunda u sekund postajao
sve jači, da bi naposljetku postao nepodnošljiv. Ništa nije moglo da ga
zaustavi, uprkos tome što sam upotrijebio sve kreme za ublažavanje ujeda koje,
s obzirom na svoja pređašnja iskustva s komarcima prilikom putovanja u prašumu,
uvijek nosim u koferu. Činilo mi se da je svrab od tih krema, umjesto da
jenjava, postajao je sve razjareniji i mahnitiji. Nikada se nisam toliko češao,
nikada nisam tako malo spavao, nikada, tokom svog dugog života, nisam proveo
nervozniju noć.
Narednog jutra, u modernoj bolnici koju su sagradili
Japanci, u gradu Labuan Bajo koji je ličio na košnicu, dermatolog s kojim sam
se sporazumijevao jeziku pokreta i grimasa, stavila mi je do znanja da ubodi te
nebrojene armije meduza neće imati nikakvog efekta na moje buduće zdravlje.
Trebalo mi je mnogo truda da joj objasnim da moj problem nije budućnost već
sadašnjost, da me taj svrab izluđuje i da želim da mi ga uklonila makar morala
da mi amputira ruke. Demonstrirao sam joj to slikovito, češući se pred njom kao
mjamun. Smirena, nepokolebljiva, klimala je glavom i osmjehivala se.
Moj košmar je trajao još tri dana i tri noći. Od lijekova
koje mi je dala ta doktorica bio sam pospan i ošamućen; svrab je jenjavao
užasavajuće sporo, dok mi se po glavi neprestano vrzmao prizor iz Floberovog
dnevnika s putovanja u Egipat, koji sam čitao veoma davno: njegov iznenadni
susret sa gubavcem, u nekoj seoskoj uličici, i užasan opis čovjekovih gnojnih
rana.
Sada sam sasvim dobro, ponovo čitam Popera i plivam u moru,
mada s razumljivom bojazni. Začudo, dok se prisjećam te podbodne paljbe, moj
bijes nije usmjeren na minijaturne meduze kod kojih je moja nenadana invazija
njihovog tečnog prostora zasigurno izazvala ogroman strah, te su ga branili
kako su znali i umjeli, već na komodske zmajeve. Bilo da je riječ o frojdovskom
prijenosu osjećanja na ta zastrašujuća stvorenja, ili bilo šta drugo, tek
jedino njih smatram odgovornim za vještičju rabotu s mojom kožom, koju mi je
priredila morska voda toga vrelog raja.
/Florensko More, avgust 2016. /
(TBT, Nedeljnik)