ISLAMISTIKA
Najvažnije pitanje koje se danas postavlja ne samo pred
muslimanski svijet i islamske učenjake već i svjetsku zajednicu u cjelini jeste
mir, univerzalni, globalni, trajni i stabilni mir za sve utemeljen na
Bogobojaznosti (taqwā), pravdi (‘adl) i dobročinstvu (birr).
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Uvod
Pod islamskim naslijeđem podrazumijevamo osnovne izvore
islama, Kur'an i Sunnet, i sveukupnu muslimansku tradiciju njihovog praktičnog
i povijesnog življenja i realiziranja te njihovog raskošnog intelektualnog
tumačenja i objašnjavanja od praskozorja islama pa sve do ovog našeg nemirnog i
za muslimane diljem Planete nesretnog doba. Možda je ova generacija muslimanskog
Ummeta najnesretnija generacija u njegovoj historijskoj pojavnosti.
Islamski učenjak palestinskog porijekla, šehid Isma'il Radži
al Faruqi (1921-1986), rahmetullahi alejh, prije trideset i pet godina napisao
je:
”Globalni islamski Ummet je, nesumnjivo,
najnesretniji ummet / zajednica ili narod u savremenom dobu. Uprkos činjenici
da je brojčano najveći, zemljom i resursima najbogatiji, najveći u
zakonodavstvu i jedini koji posjeduje najkorisniju ideologiju, naš ummet je
veoma slab konstituent u međunarodnom poretku. On je fragmentiran u beskrajno
različite države, podijeljen protiv samog sebe u zavadama sa ostalim
zajednicama i narodima na svim njegovim granicama, nesposoban da proizvodi za
svoje potrebe ili potrošnju, ili da se brani od neprijatelja. Iznad svega,
umjesto da je ummah wasat (posrednik između svih ostalih naroda čovječanstva)
(Qur'an, 2:143), kako bi Uzvišeni Allah želio da bude, on je svačiji plijen.
Ukoliko je, na bilo koji način, doprinio historijskoj borbi čovječanstva protiv
bolesti, siromaštva, ignorancije, neprijateljstva, nemoralnosti i bezbožnosti,
u savremenom dobu ta je borba gotovo neznatna (Al Faruqi, 1992:13).”
Šehid Al Faruqi je ove riječ ispisao u predgovoru svoje sjajne
knjige Al-Tawhid: Its Implications for Thought and Life[1] kao njezinu prvu pretpostvaku.
I ostale dvije pretpostavaka ove knjige, ispisane rukom ovog
učenjaka, oslovljavaju nas i dan-danas i navode na brojna pitanja i
razmišljanja u kontekstu sadašnjeg stanja islamskog Ummeta. Naime, drugu pretpostavku Al Faruqi temelji na
kur'anskome ajetu: Zaista Allah ne mijenja jedan narod dok on ne izmijeni sâm
sebe,[2] koji, prema
njegovome mišljenju, objašnjava neuspjehe dojakošnjih pokušaja reformisanja
islamskog Ummeta od strane:
selefija, koji su ”napali ghuluww (ekstremna gledišta)
heteredoksnog, nepravovjernog tesawwufa (misticizma), što je bilo ispravno, i
okrenuli se konfrontiranju ostatku Ummeta i izvan svijeta bez adekvatne
pripreme, što je bila njihova kobna greška”;
”nacionalnih” vlada muslimanskog svijeta (bilo da je riječ
o ustavnim monarhijama, republikama ili diktaturama): ”Kada su imale iskrene
namjere, ove reforme su naglašavale materijalne potrebe Ummeta, ali su
zanemarivale ozbiljne duhovne potrebe”. One su rezultirale a) nacionalizmom
kao ”podlim zapadnjačkim virusom stare bolesti kome se Ummet već ranije
suprotstavljao u svojoj dugoj historiji odbacujući al-shu'ubiyah, tribalizam”,
a muslimani, ”iako nikad nisu razumjeli nacionalizam, postali su njegove
sluge”, i b) modernizacijom koja je propala jer je ”bila, ustvari,
vesternizacija budući da je otuđivala muslimane od njihove prošlosti i pravila
od njih karikaturu zapadnjačkog čovjeka”;
pokreta Ihvanu l-muslimin, koji je ”imao izvanredna
početak, ali nije mogao održati trku… Njegova najozbiljnija tragična krivica
je bila nesposobnost da kristalizira viziju islama kao relevantnu za svaki
momentum ljudskog života, za svaki aspekt moderne ljudske aktivnosti…
Nažalost, veliki muslimanski umovi zanimali su se nečim drugim, nebitnim. Oni
nisu uspjehli da ispune zadatak koji je ostavio El-Benna: elaboriranje principa
islama kao modernih i pouzdanih iskustava”.
Treća pretpostvaka knjige jeste da globalni islamski Ummet
neće ustati ponovo ili biti ummah wasat osim putem – islama (Al Faruqi,
1992:13-15).
Ona nas podjeća na čuvene riječi imam-i Malika (711–795), rahmetullahi
alejhi:
”Preporod (islāh) posljednjeg dijela Ummeta neće biti moguć
bez usvajanja metoda kojim je izvršen islāh ovog ummeta na početku (u vrijeme
Muhammeda, a.s.) (Kandehlevi, 2014:886).”
Najnesretniji ummet
Ove Al Faruqijeve pretpostavke zbilja imaju vizionarske
obrise, duboko su istinite i dalekovidne. Najbolji dokaz za to su proteklih trideset
i pet godina bez Al Faruqija, godina u kojima je islamski Ummet doživio, i još
uvijek doživljava: radikalne promjene, svakovrsne transformacije, bolna
iskustva, agresije izvana i bratoubilačke ratove iznutra, svrgavanja vladajućih
tiranskih režima i instaliranje novih marionetskih vladara i vlada, tzv.
”demokratije” i ”arapska proljeća”, aktualni monstrum zvani ”Islamska
država” (ISIL) i bespoštedna borba protiv njega u kojoj se sudaraju interesi i
ubitačno oružje velikih svjetskih sila, iseljenički valovi i poniženja muslimanskih izbjeglica u predvorjima
Evrope…
Zašto se ovdje pozivamo na Al Faruqijeve dobokoumne
pretpostavake i kakve one imaju veze sa naslovom ovoga rada? Zbog nekoliko
razloga:
prvo, što je njegova prva pretpostavka ne samo dokazana već
i drastično produbljena. Ako je, dakle, islamski Ummet bio najnesretniji ummet
čovječanstva prije trideset i pet godina, danas je on, zacijelo i evidenetno,
još više nesretniji zbog maloprije navedenih iskustava i aktualnih dešavanja;
drugo, nacionalizam kod muslimanskih naroda, zajedno sa modernizacijom/vesternizacijom
u određenim aspektima, doživjeli su i, nažalost, još doživljavaju svoj uspon
uzrokujući brojne probleme Ummetu, iako je učenje islama kristalno jasno u
pogledu i jednoga i drugoga;
treće, Al Faruqijeva konstatacija da su se veliki
muslimanski umovi zanimali nečim nebitnim lekcija je svima onima koji danas
studiraju i promišljaju islam i posvećeni su njegovim vrijednostima: da se
konačno počnu baviti bitnim, gorućim pitanjima i problemima. Ummetu su danas
više nego ikada ranije potrebni umovi koji će se zanimati bitnima stvarima;
četvrto, treću gore navedenu pretpostavku uvijek je potrebno
isticati i aktualizirati: muslimanski ummet je Ummet sredine ili umjerenosti u
svakom pogledu i svim mogućim aspektima. Svako gubljenje sredine ustvari je
gubljenje ravnoteže i zapadanje u radikalne, ekstremne, fanatične i sektaške
oblike ponašanja, djelovanja i mišljenja. Borba protiv ovih oblika ponašanja
izraženih i vidljivih u naše vrijeme predstavlja bavljenje onime što je bitno;
i
peto, kao najvažnija poenta: da bi se realizirale ovdje
koncizno elaborirane pretpostvake, njihov conditio sine qua non jeste mir (selam).
Najvažnije svjetsko pitanje
Prema tome, najvažnije pitanje koje se danas postavlja ne
samo pred muslimanski svijet i islamske učenjake već i svjetsku zajednicu u
cjelini jeste mir, univerzalni, globalni, trajni i stabilni mir za sve
utemeljen na Bogobojaznosti (taqwā), pravdi (‘adl) i dobročinstvu (birr).
Wa ammā minna l-jawm mushkilatu s-salāmi l-‘ālamiyyi allatī
tuwādžihuha l-bašariyyatu džamī'an wa nuwājihuha nahnu dimnan. Fa hal li
l-islāmi fiha ra'yun? wa lahā ‘indahu hallun?
”Pred nama je danas problem svjetskog mira s kojim se
suočava cjelokupno čovječanstvo, a i mi se imlicitno suočavamo s time. Pa ima
li islam mišljenje o tom pitanju? Ima li islam rješenje?” (Qutb, 2006:14)
Ovako je pisao jedan drugi šehid muslimanskog Ummeta iz
prošlog, dvadesetog stoljeća, Sayyid Qutb (1906-1966), u knjizi koju je
posvetio svjetskom miru i islamu, odn. ponudio opširan i detaljan odgovor na
maloprije postavljena pitanja. Qutbova knjiga objavljena je davne 1951. godine.
Iako su ove riječi ispisane prije šest desetljeća, one, isto
tako, zvuče aktualno, kao da su komentar na sadašnje stanje islamskog Ummeta. S
tim da poredak suočavanja danas doživljava značenjsku i stvarnosnu inverziju i
intenzifikaciju: svjetski mir je ekplicitno pitanje muslimanskog Ummeta a
implicitno ostatka svijeta. No, suštinski, eksplicitno je pitanje i jednih i
drugih, tj. svih ljudi na Planeti.
”Čovječanstvo će se suočiti ili s mirom ‘golemoga grobišta
čovječanstva’ ili s mirom koji će proizići iz promišljenog plana”, veli Henry
Kissinger u svojoj knjizi World Order, parafrazirajući i elaborirajući Kantovu
(1724-1804) koncepciju ”za stvaranje trajnog miroljubivog svjetskog poretka”
(Kissinger, 2015:42).
‘Vječni mir”[3]
I drugi zapadnjački filozofi i mislioci bavili su se
pitanjem svjetskog mira i poretka. Na primjer, engleski filozof Thomas Hobbes (1588-1679)
smatrao je da je čovjek sam po sebi nesposoban očuvati mir i poredak. On smatra
da mir može biti postignut jedino ako bude stvoren jaki monopol sile u rukama
jednog suverena. U biti je njegova ideja bila jednostavna: “Ako je čovjek
agresivan po prirodi, mir nije moguć bez ultimativnog autoriteta — Leviathana (Levijatan)
— sposobnog provoditi poredak.” Iz Hobbesovog učenja proizlazi da međunarodni
mir nije moguć ako ne postoji međunarodni autoritet.
Prema već spomenutom Kantu, pak, za uspostavljanje i
održavanje međunarodnog mira nije potreban Leviathan, već treba osnovati široku
federaciju država koje mogu i žele promovirati i izgrađivati mir. Pošao je od
teze da mir među ljudima nije prirodno stanje, već da je to rat.
“Prirodno stanje (status naturalis) među ljudima koji žive
jedni uz druge nije stanje mira, nego, naprotiv, ratno stanje, tj. ono u kome,
istina, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak
stalno prijeti. Mirovno stanje treba dakle uspostaviti. Pritom, kaniti se
neprijateljstva još ne znači dati garanciju za mir; i sve dok jedan susjed ne
da drugome tu garanciju — što je moguće samo u zakonskom stanju — onaj koji je
tražio može s ovim postupati kao s neprijateljem”.
Činjenica da stvarni
međunarodni mir ne postoji, prema Kantu, ne znači da on nije moguć. Za njega je
mir racionalni i moralni imperativ ljudske prirode i očekuje da će čovječanstvo
pronaći dovoljno razloga za uspostavu uvjeta koji će stvoriti republikansku
konstituciju država i mirovnu ligu suverenih i slobodnih država. Taj proces će
biti dug, smatra Kant, ali će s vremenom stvarati vrlo povoljne uvjete za
konačno ostvarenje vječnog mira.
Mir se, prema ovom njemačkom filozofu, neće ostvariti kao
”…dar prirode, nego kao djelo čovjeka”, jer je to povijesni zadatak ljudima
“…koji treba tek stvoriti” (Cvrtila, 1996:55-69).[4]
Kultura mira
Čovječanstvo je danas u prijekoj potrebi da se uči kulturi
mira te da u duboki zaborav potisne kulturu rata i ratovanja koja je, nažalost,
sve učestalija i prisutnija. Ustvari, kulturu rata i ratovanja savremeno
čovječanstvo bi trebalo u potpunosti odbaciti i prezrijeti.
”Kako je moderno ratovanje užasno razarajuće, rat bi sam po
sebi trebao da potpuno prestane postojati kao opcija u rješavanju sukoba. Rat
kao opcija treba biti konačno smatran zastrajelim, baš kao i ropstvo! Loš je
predznak to što je novi svjetski poredak objavljen prilikom jednog širokog
vojnog napada. Posljedične odluke prizivaju sumnju da ono što je novo u novom
svjetskom poretku nije ništa više od starog poretka kojim predsjedava jedan
protivnik, umjesto dva” (Hathout, 2013:118-119).
Ali, kako izgraditi tu kulturu mira? Odakle početi? Gdje je
ključ njezinje izgradnje?
Odgovore koje je ponudio Sayyid Qutb u gore navedenoj
knjizi, As-Salāmu l-‘ālamiyy (Svjetski / univerzalni mir), validni su i
inspirativni i za ovo naše doba koje traga za univerzalnim mirom, koga je sve
manje.
Naime, doprinos islama miru, univerzalnom miru Qutba razmatra
i široko analizira u kontekstu četiri
polja: savjest, porodica, društvo, svjetska zajednica. Posljedično tome, on govori
o:
1) miru savjesti (salāmu d-damīr),
2) miru u kući (salāmu l-bayt),
3) miru u društvu (salāmu l-mudžtami’) i
4) svjetskom mir (salamu l-‘ālam).
Qutbovu glavna teza možemo sumirati na sljedeći način: Islam
svojim učenjem i idejama unosio je i unosi mir u ljudsku savjest, iz koje onda
proističe mir u porodici, društvu i čitavoj ljudskoj zajednici. Drugim
riječima, ako pojedinac u svojoj savjesti i u svome srcu ne izgradi mir i
sklonost i težnju ka miru, ni društvu u cjelini neće pronaći željeni mir.
Ostvarenje svjetskog mira započinje prvo u ljudskim srcima, odakle se dalje
širi.
”Kada islam pokušava ustanoviti sveobuhvatni mir shodno
principu vrhunjenja u realizaciji Allahove Riječi, on ne započinje od
međunarodnog mira jer je to krajnja a ne početna njegova faza; međunarodni mir je
posljednja etapa kojoj prethode druge. Islam, dakle, započinje mir prvo u
svijesti pojedinca, zatim u okrilju porodice, potom u zajednici i, na koncu, na
međunarodnom planu između nacija i naroda” (Qutb, 2006: 35-36).
Evo još nekih Qutbovih teza:
iz harmonije u kosmosu, u zakonu života, u osnovi čovjeka…
izvire narav mira u islamu (23);
mir je trajno pravilo a rat izuzetak koga iziskuje
narušavanje harmonije… (23);
islam suzbija većinu faktora koji izazivaju i potiču ratove
na Zemlji: nacionalni element (al-qawmiyyatu l-‘unsūriyya), ambicije i koristi
(al-matāmi’ wa l-manāfi’), ljubav prema lažnoj slavi i ugledu (hubbu l-amdžādi
z-zā'ifa) (23-24);
jedini zakonski rat u islamu objašnjen je hadisom: ”Ko se
bori da Allahova Riječ bude gornja, on je na Allahovome Putu”; Allahova Riječ
je izraz za Njegovu Volju (24);
islam je došao da bezrezervno uspostavi pravednost na Zemlji
i pravdu između svih ljudi na svim nivoima: društva, zakona, države; onaj ko
odbija pravdu, čini nasilje i nepravdu, on se suprotstvalja Allahovoj Riječi
(26)
mir je pravilo a rat nužnost (as-silmu qā'ida wa l-harbu
darūra) (29);
riječ ”mir” u islamu ima dublje i obuhvatnije značenje od
značenja u kojem se ova riječ koristi u međudržavnim odnosima (35)
ono što odlikuje islamski duh jeste nadmoć moralnog faktora
u međunarodnim odnosima bilo u ratu ili miru (167).
Qutbovu glavnu tezu nije teško dokazati: na teoretskom i
praktičnom/povijesnom nivou.
Vjera mira
Na teoretskom nivou, lahko je dokaziva, odn. samodokaziva teza
da islam teži miru a prezire rat i ratovanje. Od mnoštva indikacija izdvojit
ćemo sljedeće:
jedno od Najljepšijih Božijih imena jeste „Mir“ (Es-Selam): On
je Allah – nema drugog Boga osim Njega! – Vladar, Najčistiji, Selam;[5]
riječi ”selam” i ”silm” (mir) – riječ ”silm“ izvorno
označava potpunu predanost ili pokornost (istislām) i poslušnost (inqiyād)
jednom jedinom Bogu te napuštanje sporenja (tarku l-munāza'āt). Prema tome,
riječ „selam“ ima dva osnovna značenja: življenje u miru, (po)mirenje,
odustajanje od ratovanja i pokornost i poslušnost Uzvišenom Bogu i propisima
Njegove vjere (islama) – sa izvedenim oblicima, spomenute su na više desetina
mjesta u Kur'anu Časnom;
selam (mir) je pozdrav muslimana na ovome svijetu; u brojnim
hadisima se kaže: Afšu s-salām / ”Širite selam, mir!”
Džennet je i „Kuća mira“ (Dāru s-salām), u kome se vjernici
pozdravljaju selamom, mirom; npr.: تَحِيَّتُهُمْ يَوْمَ يَلْقَوْنَهُ سَلَامٌ Njihov
pozdrav na Dan kada Ga sretnu bit će: “Selam”;[6]
musliman ne priželjkuje rat i od Allaha traži da ga od njega
poštedi; u jednom hadisu stoji: ”Ne želite susret s neprijateljem. Tražite od
Allaha da vas toga poštedi…”[7]
musliman je sklon miru kad njegov neprijatelj pokaže
sklonost ka miru; Uzvišeni kaže: Ako oni budu skloni miru, pa i ti mu sklon
budi i osloni se na Allaha. Zaista On sve čuje i zna;[8]
kad završava propisano klanjanje namaza, musliman/ka,
okrećući glavu na desnu i lijevu stranu, šalju pozdrav mira svemu oko sebe i
prihvataju da budu u miru s njim; tako su oni u miru u svom robovanju i u svom
poslovanju (Al-Qaradawi, 2009: 413-421).[9]
Pa može li se, onda, ova vjera – čiji se ime identificira sa
mirom i čiji je princip, konzekventno tome, mir i širenja mirenja među ljudima
– optužiti za bilo kakvo nasilje i s njim povezati?! Evidentno je, dakle, da se
islam, sam po sebi, nikada ne može za takvo šta optužiti!
Mir u praksi
Što se tiče povijesne realizacije mira inpiriranog vjerskim
učenjima islama, mogli bismo redati bezbroj takvih primjera koji otkrivaju kako
su se navedene teoretske postavke u različitim vremenima, mjestima i vladajućim
sistemima praktično aktualizirale i primijenile: od Medinske povelje iz VII.
stoljeća pa sve do modernih vremena.
U tom smislu, a u odnosu na aktualne pojave u muslimanskom
svijetu, bogata islamska povijest zbilja nam je učiteljica života. Ne treba smetnuti
s uma da islam ima 1400 godina iskustva interreligijske povezanosti među
najširim varijacijama etničkih i religijskih entiteta.
Zato ćemo ovdje izdvojiti nekoliko načela koja je potrebno
isticati i ne zaboravljati.
I. Nikada u islamskoj historiji nemuslimani nisu bili
izdvojeni za istragu ili progon. Ustavi koji ih je štitio muslimani su sačinili
inspirisani Božijom Objavom, sa vjerovanjem da ih Bog štiti. Nijedna druga
religija niti društveni sistem nikada na vjerske manjine nisu gledali u boljem svjetlu; nikada ih niko
nije tako integrisao u većinski sistem sa neznatnom obespravljenošću jedne ili
druge strane, nikada ih niko nije tako tretirao bez nanošenja nepravde kao što
je to učinio Islam. Zaista, niko to nije ni mogao učiniti kao Islam. Islam je
bio uspješan u oblasti u kojoj su sve druge religije pale na ispitu zato što
islam ima jedinstvenu teologiju koja priznaje istinitu, jednu i jedinu vjeru od
Boga koju svako ljudsko biće nosi urođenu u sebi, taj primordijalni temelj svih
religija, i, konačno, identičnu u sabijskoj religiji, judaizmu i kršćanstvu.
Evidentno, daleko od koncepta nacionalne države, Islamska
država je svjetski poredak u kome brojne vjerske zajednice, nacionalne ili
transnacionalne, koegsitiraju u miru. To je univerzalna Pax Islamica koja
priznaje legitimnost svake vjerske zajednice i daje joj pravo da svoj život
uredi u skladu sa svojim vlastitim religijskim genijem. To je poredak koji je
superiorniji od Lige naroda i Ujedinjenih nacija zato što, umjesto nacionalnog suvereniteta
kao principa učlanjenja, uzima princip vjerskoga identiteta. Ustav toga poretka
je Božije zakonodavstvo, validno za sve, u kome nijedan muslimanski sud ne može
diskriminirati nikoga, bio on obični muslimanski ili nemuslimanski pojedinac
ili poglavar najveće vjerske zajednice.
II. Sa judaizmom i kršćanstvom, dvjema drugim semitskim
religijama koje su preživjele, Islam je izgradio odnos zajedničkog porijekla,
jednog i istog Boga, jedne i iste tradicije vjerovjesnika i Objave, što je
ravno samoidentifikaciji sa njima.
III. Ovaj identitarni odnos sa judaizmom i kršćanstvom koga
je Islam uspostavio na temelju autoriteta Objave, muslimani su proširili na sve
ostale religije na temelju njihovog zajedničkog porijekla u vjerovanju u Boga
te u neminovnoj religio naturalis urođenoj u svakom ljudskom biću.
IV. Spojivši teoriju sa praksom, Islam je osmislio millet sistem
kao Islamom rukovođenu federaciju vjerskih zajednica u kome je zagarantirana
njihova sloboda, zajedno sa pravima i obavezama koje su jasno naznačene u
islamskom zakonodavstvu i u kome su svaki pojedinac, bio on musliman ili
nemusliman, i svaka zajednica, muslimanska i nemuslimanska, izjednačeni pred
sudom.
V. Više nego skepticizam, sumnja, sekularizam ili
materijalizam, koji tek mogu da tolerišu svjetske religije ne prezirući ih ali
i ne mareći za njih, Islam je utemeljio sebe i svoju interakciju sa drugim
religijama na respektu prema njima i pažnji prema njihovim sljedbenicima.
VI. Ne zapadajući u dogmatizam, Islam je svoj stav postavio
racionalno i kritički uvjeravajući i druge da se može postići sloboda i
odgovornost. On nije razvodnio svoj stav, niti se odrekao ekskluzivizma vjerske
istine; on je zauvijek zadržao svoje poštovanje prema stavovima drugih
religija.
VII. I konačno, Islam je kreirao atmosferu međusobne zavisnosti
i ljubavi među pripadnicima različitih religija i osigurao njihovu kooperaciju
u građenju univerzalne islamske civilizacije, u kojoj su dominantni humanizam,
svjetska afirmacija i pobožnost (Al Faruqi,1998: 91-92).[10]
Umjesto zaključka
Navedena načela sama za sebe govore o doprinosu islama
univerzalnom miru, teoleranciji i koegzisteniciji među ljudima različitih
vjera, nacija i ideja i njihovom svestranom i snažnom promoviranju. Ova načela
su trajno naslijeđe islama kao vjere mira, vjere koja sve ljude uči i poziva
miru. Ona pokazuju da je mir, sveobuhvatni mir krajnji cilj islama u svim
aspektima ljudskoga života: od ličnog do društvenog, državnog i međunarodnog.
Ona su golemi potencijal koji umnogome može pomoći u oblikovanju budućnosti današnjeg
muslimanskog čovječanstva, ali i svih drugih ljudi na Planeti.
Ali, koliko smo mi danas su stanju prenijeti ovo naslijeđe svojim
savremenicima, a posebno mlađim naraštajima? Koliko ono dopire do onih koji
odlučuju o pitanjima mira i rata u muslimanskim zemljama i do onih koji krše
prava i muslimana i nemuslimana? Je li današnja generacija muslimana iznevjerila
ova načela i kako ih iznova vratiti u aktualni islamski diskurs i našu realnost?
Izvori i literatura
Brčić, Marita (2006). ”Izvori liberalnog mišljenja u
filozofiji Immanuela Kanta”, Filozofska istraživanja, god. 26, sv. 4, 783–797.
Cvrtila, Vlatko (1996), ”'Vječni mir’ i novi svjetski
poredak, Polit. misao, Vol. XXXIII, br. 1, 55-69.
Al Faruqi, Isma'il R. (1992). Al-Tawhid: Its Implications
for Thought and Life. Herndon, Virginia, U.S.A.: The International Institute od
Islamic Thought.
Al Faruqi, Isma'il R. (1998), Islam and Other Faiths, ed. Ataullah
Siddiqui. Herndon: Islamic Foundation and international Institute of Islamic Thought.
Al Faruqi, Isma'il R. (2008), Tevhid – njegove implikacije
na mišljenje i život, preveo Džemaludin Latić. Sarajevo: El-Kalem&CNS.
Hathout, Hassan (2013), Čitanje muslimanskog uma, prevela Naida
Hota – Muminović. Sarajevo: Dobra knjiga.
Ihsanoğlu,
Ekmeleddin (2004), A Culture of Peaceful Coexistence. Istanbul: Research Centre
For Islamic History, Art and Culture (IRCICA).
Ihsanoğlu,
Ekmeleddin (2006). Kultura suživota, preveli Džermana Šeta i Enes Karić.
Sarajevo: Connectum.
Kandehlevi, M.M. Zekerijja (2014), Feda'ilu l-e'amal /
Korist od dobrih djela, preveo Džemaludin Latić. Sarajevo: El-Kalem.
El-Karadavi, Jusuf (2013), Džihad – vrste i implikacije,
grupa prevodilaca, Sarajevo: Centar za dijalog – Vesatijja & El-Kalem.
Kissinger, Henry (2015), Svjetski poredak. Zagreb: Školska
knjiga.
Al-Qaradawi, Yusuf (2009), Fiqhu l-džihād. Al-Qāhira:
Maktabatu Wahba.
Qutb, Sayyid (2006), As-Salāmu l-‘ālamiyy wa l-islām. Al-Qāhira:
Dāru sh-shurūq.
Safi, Louay M. (1988), War and Peace in islam, American
Journal of Islamic Social Sciences (AJISS).
Safi, Loay M. (2004), Mir i granice rata (Prevazilaženje
klasične koncepcije džihada), preveo Enes Karić. Sarajevo: Bemust.
(TBT)
[1] Ova izvanredna
Al Faruqijeva knjiga prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Tevhid –
njegove implikacije na mišljenje i život, Sarajevo, 2008.
[2] Qur'ān:
Ar-Ra'd, 11.
[3] Sintagma
”vječni mir” je, zapravo, naslov poznate Kantove filozofske skice o miru pod
naslovom Zum ewigen Frieden. Ein philosophischer Entwurf, 1795.
[4] U tekstu ”'Vječni
mir’ i novi svjetski poredak”, Polit. misao, autor Cvrtila (1996)
razmatra aktualnost Kantovih ideja u posthladnoratovskom periodu kao i elemente
njegova učenja koji su primijenjeni u sistemu kolektivne sigurnosti. Također v. Brčić (2006), ”Izvori liberalnog
mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta”, Filozofska istraživanja, 783–797.
[5] Qur'ān:Al-Hašr,
23.
[6] Qur'ān: Al-Ahzāb,
44.
[7] Muttafaq
alayh.
[8] Qur'ān: Al-Anfal,
61.
[9] Opsežna studija savremenog islamskog učenjaka šejha
Yusufa al-Qaradawija pod naslovom Fiqhu l-džihād, objavljena 2009. god.,
u nešto sažetijom obliku prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Džihad
– vrste i implikacije, Sarajevo, 2013.
ISLAMISTIKA
Najvažnije pitanje koje se danas postavlja ne samo pred
muslimanski svijet i islamske učenjake već i svjetsku zajednicu u cjelini jeste
mir, univerzalni, globalni, trajni i stabilni mir za sve utemeljen na
Bogobojaznosti (taqwā), pravdi (‘adl) i dobročinstvu (birr).
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Uvod
Pod islamskim naslijeđem podrazumijevamo osnovne izvore
islama, Kur'an i Sunnet, i sveukupnu muslimansku tradiciju njihovog praktičnog
i povijesnog življenja i realiziranja te njihovog raskošnog intelektualnog
tumačenja i objašnjavanja od praskozorja islama pa sve do ovog našeg nemirnog i
za muslimane diljem Planete nesretnog doba. Možda je ova generacija muslimanskog
Ummeta najnesretnija generacija u njegovoj historijskoj pojavnosti.
Islamski učenjak palestinskog porijekla, šehid Isma'il Radži
al Faruqi (1921-1986), rahmetullahi alejh, prije trideset i pet godina napisao
je:
”Globalni islamski Ummet je, nesumnjivo,
najnesretniji ummet / zajednica ili narod u savremenom dobu. Uprkos činjenici
da je brojčano najveći, zemljom i resursima najbogatiji, najveći u
zakonodavstvu i jedini koji posjeduje najkorisniju ideologiju, naš ummet je
veoma slab konstituent u međunarodnom poretku. On je fragmentiran u beskrajno
različite države, podijeljen protiv samog sebe u zavadama sa ostalim
zajednicama i narodima na svim njegovim granicama, nesposoban da proizvodi za
svoje potrebe ili potrošnju, ili da se brani od neprijatelja. Iznad svega,
umjesto da je ummah wasat (posrednik između svih ostalih naroda čovječanstva)
(Qur'an, 2:143), kako bi Uzvišeni Allah želio da bude, on je svačiji plijen.
Ukoliko je, na bilo koji način, doprinio historijskoj borbi čovječanstva protiv
bolesti, siromaštva, ignorancije, neprijateljstva, nemoralnosti i bezbožnosti,
u savremenom dobu ta je borba gotovo neznatna (Al Faruqi, 1992:13).”
Šehid Al Faruqi je ove riječ ispisao u predgovoru svoje sjajne
knjige Al-Tawhid: Its Implications for Thought and Life[1] kao njezinu prvu pretpostvaku.
I ostale dvije pretpostavaka ove knjige, ispisane rukom ovog
učenjaka, oslovljavaju nas i dan-danas i navode na brojna pitanja i
razmišljanja u kontekstu sadašnjeg stanja islamskog Ummeta. Naime, drugu pretpostavku Al Faruqi temelji na
kur'anskome ajetu: Zaista Allah ne mijenja jedan narod dok on ne izmijeni sâm
sebe,[2] koji, prema
njegovome mišljenju, objašnjava neuspjehe dojakošnjih pokušaja reformisanja
islamskog Ummeta od strane:
selefija, koji su ”napali ghuluww (ekstremna gledišta)
heteredoksnog, nepravovjernog tesawwufa (misticizma), što je bilo ispravno, i
okrenuli se konfrontiranju ostatku Ummeta i izvan svijeta bez adekvatne
pripreme, što je bila njihova kobna greška”;
”nacionalnih” vlada muslimanskog svijeta (bilo da je riječ
o ustavnim monarhijama, republikama ili diktaturama): ”Kada su imale iskrene
namjere, ove reforme su naglašavale materijalne potrebe Ummeta, ali su
zanemarivale ozbiljne duhovne potrebe”. One su rezultirale a) nacionalizmom
kao ”podlim zapadnjačkim virusom stare bolesti kome se Ummet već ranije
suprotstavljao u svojoj dugoj historiji odbacujući al-shu'ubiyah, tribalizam”,
a muslimani, ”iako nikad nisu razumjeli nacionalizam, postali su njegove
sluge”, i b) modernizacijom koja je propala jer je ”bila, ustvari,
vesternizacija budući da je otuđivala muslimane od njihove prošlosti i pravila
od njih karikaturu zapadnjačkog čovjeka”;
pokreta Ihvanu l-muslimin, koji je ”imao izvanredna
početak, ali nije mogao održati trku… Njegova najozbiljnija tragična krivica
je bila nesposobnost da kristalizira viziju islama kao relevantnu za svaki
momentum ljudskog života, za svaki aspekt moderne ljudske aktivnosti…
Nažalost, veliki muslimanski umovi zanimali su se nečim drugim, nebitnim. Oni
nisu uspjehli da ispune zadatak koji je ostavio El-Benna: elaboriranje principa
islama kao modernih i pouzdanih iskustava”.
Treća pretpostvaka knjige jeste da globalni islamski Ummet
neće ustati ponovo ili biti ummah wasat osim putem – islama (Al Faruqi,
1992:13-15).
Ona nas podjeća na čuvene riječi imam-i Malika (711–795), rahmetullahi
alejhi:
”Preporod (islāh) posljednjeg dijela Ummeta neće biti moguć
bez usvajanja metoda kojim je izvršen islāh ovog ummeta na početku (u vrijeme
Muhammeda, a.s.) (Kandehlevi, 2014:886).”
Najnesretniji ummet
Ove Al Faruqijeve pretpostavke zbilja imaju vizionarske
obrise, duboko su istinite i dalekovidne. Najbolji dokaz za to su proteklih trideset
i pet godina bez Al Faruqija, godina u kojima je islamski Ummet doživio, i još
uvijek doživljava: radikalne promjene, svakovrsne transformacije, bolna
iskustva, agresije izvana i bratoubilačke ratove iznutra, svrgavanja vladajućih
tiranskih režima i instaliranje novih marionetskih vladara i vlada, tzv.
”demokratije” i ”arapska proljeća”, aktualni monstrum zvani ”Islamska
država” (ISIL) i bespoštedna borba protiv njega u kojoj se sudaraju interesi i
ubitačno oružje velikih svjetskih sila, iseljenički valovi i poniženja muslimanskih izbjeglica u predvorjima
Evrope…
Zašto se ovdje pozivamo na Al Faruqijeve dobokoumne
pretpostavake i kakve one imaju veze sa naslovom ovoga rada? Zbog nekoliko
razloga:
prvo, što je njegova prva pretpostavka ne samo dokazana već
i drastično produbljena. Ako je, dakle, islamski Ummet bio najnesretniji ummet
čovječanstva prije trideset i pet godina, danas je on, zacijelo i evidenetno,
još više nesretniji zbog maloprije navedenih iskustava i aktualnih dešavanja;
drugo, nacionalizam kod muslimanskih naroda, zajedno sa modernizacijom/vesternizacijom
u određenim aspektima, doživjeli su i, nažalost, još doživljavaju svoj uspon
uzrokujući brojne probleme Ummetu, iako je učenje islama kristalno jasno u
pogledu i jednoga i drugoga;
treće, Al Faruqijeva konstatacija da su se veliki
muslimanski umovi zanimali nečim nebitnim lekcija je svima onima koji danas
studiraju i promišljaju islam i posvećeni su njegovim vrijednostima: da se
konačno počnu baviti bitnim, gorućim pitanjima i problemima. Ummetu su danas
više nego ikada ranije potrebni umovi koji će se zanimati bitnima stvarima;
četvrto, treću gore navedenu pretpostavku uvijek je potrebno
isticati i aktualizirati: muslimanski ummet je Ummet sredine ili umjerenosti u
svakom pogledu i svim mogućim aspektima. Svako gubljenje sredine ustvari je
gubljenje ravnoteže i zapadanje u radikalne, ekstremne, fanatične i sektaške
oblike ponašanja, djelovanja i mišljenja. Borba protiv ovih oblika ponašanja
izraženih i vidljivih u naše vrijeme predstavlja bavljenje onime što je bitno;
i
peto, kao najvažnija poenta: da bi se realizirale ovdje
koncizno elaborirane pretpostvake, njihov conditio sine qua non jeste mir (selam).
Najvažnije svjetsko pitanje
Prema tome, najvažnije pitanje koje se danas postavlja ne
samo pred muslimanski svijet i islamske učenjake već i svjetsku zajednicu u
cjelini jeste mir, univerzalni, globalni, trajni i stabilni mir za sve
utemeljen na Bogobojaznosti (taqwā), pravdi (‘adl) i dobročinstvu (birr).
Wa ammā minna l-jawm mushkilatu s-salāmi l-‘ālamiyyi allatī
tuwādžihuha l-bašariyyatu džamī'an wa nuwājihuha nahnu dimnan. Fa hal li
l-islāmi fiha ra'yun? wa lahā ‘indahu hallun?
”Pred nama je danas problem svjetskog mira s kojim se
suočava cjelokupno čovječanstvo, a i mi se imlicitno suočavamo s time. Pa ima
li islam mišljenje o tom pitanju? Ima li islam rješenje?” (Qutb, 2006:14)
Ovako je pisao jedan drugi šehid muslimanskog Ummeta iz
prošlog, dvadesetog stoljeća, Sayyid Qutb (1906-1966), u knjizi koju je
posvetio svjetskom miru i islamu, odn. ponudio opširan i detaljan odgovor na
maloprije postavljena pitanja. Qutbova knjiga objavljena je davne 1951. godine.
Iako su ove riječi ispisane prije šest desetljeća, one, isto
tako, zvuče aktualno, kao da su komentar na sadašnje stanje islamskog Ummeta. S
tim da poredak suočavanja danas doživljava značenjsku i stvarnosnu inverziju i
intenzifikaciju: svjetski mir je ekplicitno pitanje muslimanskog Ummeta a
implicitno ostatka svijeta. No, suštinski, eksplicitno je pitanje i jednih i
drugih, tj. svih ljudi na Planeti.
”Čovječanstvo će se suočiti ili s mirom ‘golemoga grobišta
čovječanstva’ ili s mirom koji će proizići iz promišljenog plana”, veli Henry
Kissinger u svojoj knjizi World Order, parafrazirajući i elaborirajući Kantovu
(1724-1804) koncepciju ”za stvaranje trajnog miroljubivog svjetskog poretka”
(Kissinger, 2015:42).
‘Vječni mir”[3]
I drugi zapadnjački filozofi i mislioci bavili su se
pitanjem svjetskog mira i poretka. Na primjer, engleski filozof Thomas Hobbes (1588-1679)
smatrao je da je čovjek sam po sebi nesposoban očuvati mir i poredak. On smatra
da mir može biti postignut jedino ako bude stvoren jaki monopol sile u rukama
jednog suverena. U biti je njegova ideja bila jednostavna: “Ako je čovjek
agresivan po prirodi, mir nije moguć bez ultimativnog autoriteta — Leviathana (Levijatan)
— sposobnog provoditi poredak.” Iz Hobbesovog učenja proizlazi da međunarodni
mir nije moguć ako ne postoji međunarodni autoritet.
Prema već spomenutom Kantu, pak, za uspostavljanje i
održavanje međunarodnog mira nije potreban Leviathan, već treba osnovati široku
federaciju država koje mogu i žele promovirati i izgrađivati mir. Pošao je od
teze da mir među ljudima nije prirodno stanje, već da je to rat.
“Prirodno stanje (status naturalis) među ljudima koji žive
jedni uz druge nije stanje mira, nego, naprotiv, ratno stanje, tj. ono u kome,
istina, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak
stalno prijeti. Mirovno stanje treba dakle uspostaviti. Pritom, kaniti se
neprijateljstva još ne znači dati garanciju za mir; i sve dok jedan susjed ne
da drugome tu garanciju — što je moguće samo u zakonskom stanju — onaj koji je
tražio može s ovim postupati kao s neprijateljem”.
Činjenica da stvarni
međunarodni mir ne postoji, prema Kantu, ne znači da on nije moguć. Za njega je
mir racionalni i moralni imperativ ljudske prirode i očekuje da će čovječanstvo
pronaći dovoljno razloga za uspostavu uvjeta koji će stvoriti republikansku
konstituciju država i mirovnu ligu suverenih i slobodnih država. Taj proces će
biti dug, smatra Kant, ali će s vremenom stvarati vrlo povoljne uvjete za
konačno ostvarenje vječnog mira.
Mir se, prema ovom njemačkom filozofu, neće ostvariti kao
”…dar prirode, nego kao djelo čovjeka”, jer je to povijesni zadatak ljudima
“…koji treba tek stvoriti” (Cvrtila, 1996:55-69).[4]
Kultura mira
Čovječanstvo je danas u prijekoj potrebi da se uči kulturi
mira te da u duboki zaborav potisne kulturu rata i ratovanja koja je, nažalost,
sve učestalija i prisutnija. Ustvari, kulturu rata i ratovanja savremeno
čovječanstvo bi trebalo u potpunosti odbaciti i prezrijeti.
”Kako je moderno ratovanje užasno razarajuće, rat bi sam po
sebi trebao da potpuno prestane postojati kao opcija u rješavanju sukoba. Rat
kao opcija treba biti konačno smatran zastrajelim, baš kao i ropstvo! Loš je
predznak to što je novi svjetski poredak objavljen prilikom jednog širokog
vojnog napada. Posljedične odluke prizivaju sumnju da ono što je novo u novom
svjetskom poretku nije ništa više od starog poretka kojim predsjedava jedan
protivnik, umjesto dva” (Hathout, 2013:118-119).
Ali, kako izgraditi tu kulturu mira? Odakle početi? Gdje je
ključ njezinje izgradnje?
Odgovore koje je ponudio Sayyid Qutb u gore navedenoj
knjizi, As-Salāmu l-‘ālamiyy (Svjetski / univerzalni mir), validni su i
inspirativni i za ovo naše doba koje traga za univerzalnim mirom, koga je sve
manje.
Naime, doprinos islama miru, univerzalnom miru Qutba razmatra
i široko analizira u kontekstu četiri
polja: savjest, porodica, društvo, svjetska zajednica. Posljedično tome, on govori
o:
1) miru savjesti (salāmu d-damīr),
2) miru u kući (salāmu l-bayt),
3) miru u društvu (salāmu l-mudžtami’) i
4) svjetskom mir (salamu l-‘ālam).
Qutbovu glavna teza možemo sumirati na sljedeći način: Islam
svojim učenjem i idejama unosio je i unosi mir u ljudsku savjest, iz koje onda
proističe mir u porodici, društvu i čitavoj ljudskoj zajednici. Drugim
riječima, ako pojedinac u svojoj savjesti i u svome srcu ne izgradi mir i
sklonost i težnju ka miru, ni društvu u cjelini neće pronaći željeni mir.
Ostvarenje svjetskog mira započinje prvo u ljudskim srcima, odakle se dalje
širi.
”Kada islam pokušava ustanoviti sveobuhvatni mir shodno
principu vrhunjenja u realizaciji Allahove Riječi, on ne započinje od
međunarodnog mira jer je to krajnja a ne početna njegova faza; međunarodni mir je
posljednja etapa kojoj prethode druge. Islam, dakle, započinje mir prvo u
svijesti pojedinca, zatim u okrilju porodice, potom u zajednici i, na koncu, na
međunarodnom planu između nacija i naroda” (Qutb, 2006: 35-36).
Evo još nekih Qutbovih teza:
iz harmonije u kosmosu, u zakonu života, u osnovi čovjeka…
izvire narav mira u islamu (23);
mir je trajno pravilo a rat izuzetak koga iziskuje
narušavanje harmonije… (23);
islam suzbija većinu faktora koji izazivaju i potiču ratove
na Zemlji: nacionalni element (al-qawmiyyatu l-‘unsūriyya), ambicije i koristi
(al-matāmi’ wa l-manāfi’), ljubav prema lažnoj slavi i ugledu (hubbu l-amdžādi
z-zā'ifa) (23-24);
jedini zakonski rat u islamu objašnjen je hadisom: ”Ko se
bori da Allahova Riječ bude gornja, on je na Allahovome Putu”; Allahova Riječ
je izraz za Njegovu Volju (24);
islam je došao da bezrezervno uspostavi pravednost na Zemlji
i pravdu između svih ljudi na svim nivoima: društva, zakona, države; onaj ko
odbija pravdu, čini nasilje i nepravdu, on se suprotstvalja Allahovoj Riječi
(26)
mir je pravilo a rat nužnost (as-silmu qā'ida wa l-harbu
darūra) (29);
riječ ”mir” u islamu ima dublje i obuhvatnije značenje od
značenja u kojem se ova riječ koristi u međudržavnim odnosima (35)
ono što odlikuje islamski duh jeste nadmoć moralnog faktora
u međunarodnim odnosima bilo u ratu ili miru (167).
Qutbovu glavnu tezu nije teško dokazati: na teoretskom i
praktičnom/povijesnom nivou.
Vjera mira
Na teoretskom nivou, lahko je dokaziva, odn. samodokaziva teza
da islam teži miru a prezire rat i ratovanje. Od mnoštva indikacija izdvojit
ćemo sljedeće:
jedno od Najljepšijih Božijih imena jeste „Mir“ (Es-Selam): On
je Allah – nema drugog Boga osim Njega! – Vladar, Najčistiji, Selam;[5]
riječi ”selam” i ”silm” (mir) – riječ ”silm“ izvorno
označava potpunu predanost ili pokornost (istislām) i poslušnost (inqiyād)
jednom jedinom Bogu te napuštanje sporenja (tarku l-munāza'āt). Prema tome,
riječ „selam“ ima dva osnovna značenja: življenje u miru, (po)mirenje,
odustajanje od ratovanja i pokornost i poslušnost Uzvišenom Bogu i propisima
Njegove vjere (islama) – sa izvedenim oblicima, spomenute su na više desetina
mjesta u Kur'anu Časnom;
selam (mir) je pozdrav muslimana na ovome svijetu; u brojnim
hadisima se kaže: Afšu s-salām / ”Širite selam, mir!”
Džennet je i „Kuća mira“ (Dāru s-salām), u kome se vjernici
pozdravljaju selamom, mirom; npr.: تَحِيَّتُهُمْ يَوْمَ يَلْقَوْنَهُ سَلَامٌ Njihov
pozdrav na Dan kada Ga sretnu bit će: “Selam”;[6]
musliman ne priželjkuje rat i od Allaha traži da ga od njega
poštedi; u jednom hadisu stoji: ”Ne želite susret s neprijateljem. Tražite od
Allaha da vas toga poštedi…”[7]
musliman je sklon miru kad njegov neprijatelj pokaže
sklonost ka miru; Uzvišeni kaže: Ako oni budu skloni miru, pa i ti mu sklon
budi i osloni se na Allaha. Zaista On sve čuje i zna;[8]
kad završava propisano klanjanje namaza, musliman/ka,
okrećući glavu na desnu i lijevu stranu, šalju pozdrav mira svemu oko sebe i
prihvataju da budu u miru s njim; tako su oni u miru u svom robovanju i u svom
poslovanju (Al-Qaradawi, 2009: 413-421).[9]
Pa može li se, onda, ova vjera – čiji se ime identificira sa
mirom i čiji je princip, konzekventno tome, mir i širenja mirenja među ljudima
– optužiti za bilo kakvo nasilje i s njim povezati?! Evidentno je, dakle, da se
islam, sam po sebi, nikada ne može za takvo šta optužiti!
Mir u praksi
Što se tiče povijesne realizacije mira inpiriranog vjerskim
učenjima islama, mogli bismo redati bezbroj takvih primjera koji otkrivaju kako
su se navedene teoretske postavke u različitim vremenima, mjestima i vladajućim
sistemima praktično aktualizirale i primijenile: od Medinske povelje iz VII.
stoljeća pa sve do modernih vremena.
U tom smislu, a u odnosu na aktualne pojave u muslimanskom
svijetu, bogata islamska povijest zbilja nam je učiteljica života. Ne treba smetnuti
s uma da islam ima 1400 godina iskustva interreligijske povezanosti među
najširim varijacijama etničkih i religijskih entiteta.
Zato ćemo ovdje izdvojiti nekoliko načela koja je potrebno
isticati i ne zaboravljati.
I. Nikada u islamskoj historiji nemuslimani nisu bili
izdvojeni za istragu ili progon. Ustavi koji ih je štitio muslimani su sačinili
inspirisani Božijom Objavom, sa vjerovanjem da ih Bog štiti. Nijedna druga
religija niti društveni sistem nikada na vjerske manjine nisu gledali u boljem svjetlu; nikada ih niko
nije tako integrisao u većinski sistem sa neznatnom obespravljenošću jedne ili
druge strane, nikada ih niko nije tako tretirao bez nanošenja nepravde kao što
je to učinio Islam. Zaista, niko to nije ni mogao učiniti kao Islam. Islam je
bio uspješan u oblasti u kojoj su sve druge religije pale na ispitu zato što
islam ima jedinstvenu teologiju koja priznaje istinitu, jednu i jedinu vjeru od
Boga koju svako ljudsko biće nosi urođenu u sebi, taj primordijalni temelj svih
religija, i, konačno, identičnu u sabijskoj religiji, judaizmu i kršćanstvu.
Evidentno, daleko od koncepta nacionalne države, Islamska
država je svjetski poredak u kome brojne vjerske zajednice, nacionalne ili
transnacionalne, koegsitiraju u miru. To je univerzalna Pax Islamica koja
priznaje legitimnost svake vjerske zajednice i daje joj pravo da svoj život
uredi u skladu sa svojim vlastitim religijskim genijem. To je poredak koji je
superiorniji od Lige naroda i Ujedinjenih nacija zato što, umjesto nacionalnog suvereniteta
kao principa učlanjenja, uzima princip vjerskoga identiteta. Ustav toga poretka
je Božije zakonodavstvo, validno za sve, u kome nijedan muslimanski sud ne može
diskriminirati nikoga, bio on obični muslimanski ili nemuslimanski pojedinac
ili poglavar najveće vjerske zajednice.
II. Sa judaizmom i kršćanstvom, dvjema drugim semitskim
religijama koje su preživjele, Islam je izgradio odnos zajedničkog porijekla,
jednog i istog Boga, jedne i iste tradicije vjerovjesnika i Objave, što je
ravno samoidentifikaciji sa njima.
III. Ovaj identitarni odnos sa judaizmom i kršćanstvom koga
je Islam uspostavio na temelju autoriteta Objave, muslimani su proširili na sve
ostale religije na temelju njihovog zajedničkog porijekla u vjerovanju u Boga
te u neminovnoj religio naturalis urođenoj u svakom ljudskom biću.
IV. Spojivši teoriju sa praksom, Islam je osmislio millet sistem
kao Islamom rukovođenu federaciju vjerskih zajednica u kome je zagarantirana
njihova sloboda, zajedno sa pravima i obavezama koje su jasno naznačene u
islamskom zakonodavstvu i u kome su svaki pojedinac, bio on musliman ili
nemusliman, i svaka zajednica, muslimanska i nemuslimanska, izjednačeni pred
sudom.
V. Više nego skepticizam, sumnja, sekularizam ili
materijalizam, koji tek mogu da tolerišu svjetske religije ne prezirući ih ali
i ne mareći za njih, Islam je utemeljio sebe i svoju interakciju sa drugim
religijama na respektu prema njima i pažnji prema njihovim sljedbenicima.
VI. Ne zapadajući u dogmatizam, Islam je svoj stav postavio
racionalno i kritički uvjeravajući i druge da se može postići sloboda i
odgovornost. On nije razvodnio svoj stav, niti se odrekao ekskluzivizma vjerske
istine; on je zauvijek zadržao svoje poštovanje prema stavovima drugih
religija.
VII. I konačno, Islam je kreirao atmosferu međusobne zavisnosti
i ljubavi među pripadnicima različitih religija i osigurao njihovu kooperaciju
u građenju univerzalne islamske civilizacije, u kojoj su dominantni humanizam,
svjetska afirmacija i pobožnost (Al Faruqi,1998: 91-92).[10]
Umjesto zaključka
Navedena načela sama za sebe govore o doprinosu islama
univerzalnom miru, teoleranciji i koegzisteniciji među ljudima različitih
vjera, nacija i ideja i njihovom svestranom i snažnom promoviranju. Ova načela
su trajno naslijeđe islama kao vjere mira, vjere koja sve ljude uči i poziva
miru. Ona pokazuju da je mir, sveobuhvatni mir krajnji cilj islama u svim
aspektima ljudskoga života: od ličnog do društvenog, državnog i međunarodnog.
Ona su golemi potencijal koji umnogome može pomoći u oblikovanju budućnosti današnjeg
muslimanskog čovječanstva, ali i svih drugih ljudi na Planeti.
Ali, koliko smo mi danas su stanju prenijeti ovo naslijeđe svojim
savremenicima, a posebno mlađim naraštajima? Koliko ono dopire do onih koji
odlučuju o pitanjima mira i rata u muslimanskim zemljama i do onih koji krše
prava i muslimana i nemuslimana? Je li današnja generacija muslimana iznevjerila
ova načela i kako ih iznova vratiti u aktualni islamski diskurs i našu realnost?
Izvori i literatura
Brčić, Marita (2006). ”Izvori liberalnog mišljenja u
filozofiji Immanuela Kanta”, Filozofska istraživanja, god. 26, sv. 4, 783–797.
Cvrtila, Vlatko (1996), ”'Vječni mir’ i novi svjetski
poredak, Polit. misao, Vol. XXXIII, br. 1, 55-69.
Al Faruqi, Isma'il R. (1992). Al-Tawhid: Its Implications
for Thought and Life. Herndon, Virginia, U.S.A.: The International Institute od
Islamic Thought.
Al Faruqi, Isma'il R. (1998), Islam and Other Faiths, ed. Ataullah
Siddiqui. Herndon: Islamic Foundation and international Institute of Islamic Thought.
Al Faruqi, Isma'il R. (2008), Tevhid – njegove implikacije
na mišljenje i život, preveo Džemaludin Latić. Sarajevo: El-Kalem&CNS.
Hathout, Hassan (2013), Čitanje muslimanskog uma, prevela Naida
Hota – Muminović. Sarajevo: Dobra knjiga.
Ihsanoğlu,
Ekmeleddin (2004), A Culture of Peaceful Coexistence. Istanbul: Research Centre
For Islamic History, Art and Culture (IRCICA).
Ihsanoğlu,
Ekmeleddin (2006). Kultura suživota, preveli Džermana Šeta i Enes Karić.
Sarajevo: Connectum.
Kandehlevi, M.M. Zekerijja (2014), Feda'ilu l-e'amal /
Korist od dobrih djela, preveo Džemaludin Latić. Sarajevo: El-Kalem.
El-Karadavi, Jusuf (2013), Džihad – vrste i implikacije,
grupa prevodilaca, Sarajevo: Centar za dijalog – Vesatijja & El-Kalem.
Kissinger, Henry (2015), Svjetski poredak. Zagreb: Školska
knjiga.
Al-Qaradawi, Yusuf (2009), Fiqhu l-džihād. Al-Qāhira:
Maktabatu Wahba.
Qutb, Sayyid (2006), As-Salāmu l-‘ālamiyy wa l-islām. Al-Qāhira:
Dāru sh-shurūq.
Safi, Louay M. (1988), War and Peace in islam, American
Journal of Islamic Social Sciences (AJISS).
Safi, Loay M. (2004), Mir i granice rata (Prevazilaženje
klasične koncepcije džihada), preveo Enes Karić. Sarajevo: Bemust.
(TBT)
[1] Ova izvanredna
Al Faruqijeva knjiga prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Tevhid –
njegove implikacije na mišljenje i život, Sarajevo, 2008.
[2] Qur'ān:
Ar-Ra'd, 11.
[3] Sintagma
”vječni mir” je, zapravo, naslov poznate Kantove filozofske skice o miru pod
naslovom Zum ewigen Frieden. Ein philosophischer Entwurf, 1795.
[4] U tekstu ”'Vječni
mir’ i novi svjetski poredak”, Polit. misao, autor Cvrtila (1996)
razmatra aktualnost Kantovih ideja u posthladnoratovskom periodu kao i elemente
njegova učenja koji su primijenjeni u sistemu kolektivne sigurnosti. Također v. Brčić (2006), ”Izvori liberalnog
mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta”, Filozofska istraživanja, 783–797.
[5] Qur'ān:Al-Hašr,
23.
[6] Qur'ān: Al-Ahzāb,
44.
[7] Muttafaq
alayh.
[8] Qur'ān: Al-Anfal,
61.
[9] Opsežna studija savremenog islamskog učenjaka šejha
Yusufa al-Qaradawija pod naslovom Fiqhu l-džihād, objavljena 2009. god.,
u nešto sažetijom obliku prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Džihad
– vrste i implikacije, Sarajevo, 2013.