KULTURA
Moja muzika traži publiku. Tamo gdje je
nađe, nađe. Nije moja muzika služila politici u vrijeme kad je to bilo teško
izbjeći, a kamoli danas. Taman posla da se ja petljam s politikom bilo kako.
Kao i u našem ratu, ti ne možeš ništa reći, da ne bi nekog povrijedio, dok
ljudi ginu. Ja tamo nemam neprijatelja, kao ni u našem ratu. Ja volim i
Ukrajinu i Rusiju, i održao sam mnogo koncerata i u Ukrajini i u Rusiji
FOTO: (public)
Goran Bregović odlukom organizatora neće
učestvovati na festivalu u Poljskoj, jer je prethodno gostovao na Krimu. To je
bio povod za razgovor sa čuvenim muzičarem koji se citira ovih dana u regionu.
On je za Večernji list govorio o ukrajinskoj krizi uspoređujući je sa ratom
koji je doveo do cijepanja Jugoslavije kao i zašto ni tada, a ni sad njegova muzika ne služi politici.
“Najgore bi bilo sad krenuti i
objašnjavati… Moja muzika traži publiku. Tamo gdje je nađe, nađe. Nije moja
muzika služila politici u vrijeme kad je to bilo teško izbjeći, a kamoli danas.
Taman posla da se ja petljam s politikom bilo kako. Kao i u našem ratu, ti ne
možeš ništa reći, da ne bi nekog povrijedio, dok ljudi ginu. Ja tamo nemam
neprijatelja, kao ni u našem ratu. Ja volim i Ukrajinu i Rusiju, i održao sam
mnogo koncerata i u Ukrajini i u Rusiji. Svirao sam u Ukrajini koncert kad je
pobijedila narandžasta revolucija, na tom istom trgu Majdanu. Tako da ja zaista
nemam tamo neprijatelja. Ali, žao mi je jer mi je bilo drago da budem ambasador
tog (Live Festival) Oswiecima. Prošle godine je bio, mislim, Sting, pretprošle
godine je bio Clapton. Znaš, ja sam iz male kulture i ovo što se meni događa je
čudo kakvo se nikad nije dogodilo našoj kulturi, da kompozitor s Balkana ima
pristup cijelom svijetu. Prvi put meni se to događa. Tako da mi je žao kad
izgubim priliku da nastupim. Ali, odmah su mi zakazali neki koncert u Varšavi
na jesen”, rekao je Bregović za Večernji koji ga opisuje kao čovjeka staračkih
godina i dječačkog osmjeha.
Podsjeća li i vas taj sukob u Ukrajini na
rat u bivšoj Jugoslaviji?
Uvijek se sjetim kako mi zapravo ništa ne
znamo i kako ćemo saznati šta je iza toga kad to više ne bude važno. Sjećate
se, mi smo odrasli s onim “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Ljudi su
izašli na beogradske ulice 1941. i sutradan su bili bombardovani i poginulo je,
koliko, 2 miliona. Nakon tih “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Da bi
prije nekoliko godina otvorili arhive britanske službe i ustanovilo se da je
taj slogan izmislila britanska tajna služba. Toliko će ljudi stradati, toliko
izgubiti kuće i živote, a ko zna, saznat će se kad to više ne bude važno, kao
što nam sad nije važno ko je izmislio “bolje rat nego pakt”
Kad tako postavite stvari, nije li to put u
relativiziranje svega?
Možda kad si mlad, onda imaš neku
temperaturu za brzo zagrijvanje. U mojim godinama nekako ipak nastojiš da malo
razmisliš prije nego što se zaletiš ili kažeš nešto. Ali, zaista, ja ne mogu da
nađem neprijatelje. Kao u našem ratu, u koga da pucam? Moj je otac iz Zagorja,
katolik, Hrvat. Moja majka je Srpkinja iz Virovitice. Moja žena je muslimanka.
U koga da uperim pušku? Tako i u tom ratu. Ja nemam koga da mrzim, ni Ukrajince
ni Ruse, to mi je nemoguće. To su nama bliske kulture. Sve što je tamo meni je
blisko. Od Kijeva do Moskve, i dalje. Ja sam svirao u gradovima koje ne možete
zamisliti. Svirao sam sigurno u 7-8 gradova u Ukrajini, a u Rusiji i u takvim
gradovima kao što su Omsk, Tomsk, Krasnojarsk, Novosibirsk… To su zemlje koje
se lako vole jer su ljudi slični našim
Vratimo se na nešto što ste maloprije
rekli. U životu ste dobili jednu izvanrednu priliku kakvu niko s Balkana nije
dobio, da tu kulturu kroz muziku predstavite doslovno cijelom svijetu.
Vjerujete li da je taj uspjeh bio zadat ili splet sretnih okolnosti?
Ipak sam ja nekako sretno dijete. Uvijek
sam bio. Uvijek su se okolnosti poklapale tako da je ispadalo da sam ja pametan
i smišljam dobro stvari. Najbolja stvar koja mi se dogodila u životu je to što
sam imao priliku da dva puta budem debitant. Svaka je rutina, čak i ona
najljepša, rutina. Najljudskije se osjećaš kad radiš od početka i kad si
debitant. Mislim, da nije bilo rata, ja bih već bio na Braču, tamo bih kupio
kuću i vježbao ribolov. Već mi je bilo dosta. Bilo mi je zaista dosta i bio sam
spreman to da uradim. Bilo mi je teško da svakih par godina igram ponovno tu
ulogu ljepuškastog gitariste iz Bijelog dugmeta. To mi je postalo teško.
Ima jedan film u kome čovjek razmišlja šta
je doživio i kaže “ovaj život je bio toliko blizu trenutku… da se nikad ne
dogodi”. Dakle, i kod vas je bilo takvih trenutaka u kojima je malo nedostajalo
da sve ode potpuno drugim tokom?
Malo je nedostajalo i da ne budem muzičar.
Ja sam već bio na četvrtoj godini fakulteta, nedostajalo mi je još pola godine
da diplomiram i počeo bih da predajem marksizam u srednjoj školi. Jer sam
studirao filozofiju. Nekim slučajem sam izdao prvu ploču i izbjegao tu sudbinu.
Kad pogledate karijere nekih od ljudi koji
su bili značajni u to doba, recimo Branimir Džoni Štulić, koji se povukao u
jedan potpuno drugi život u Holandiji… Mnogi ljudi žale zbog toga.
Uključujući i mene.
Čujete li se ponekad s njim?
Nažalost, ne. Tokom rata smo se vidjeli u
Beogradu, igrali smo fudbal zajedno, kad je on radio na knjizi, ali poslije ga
nisam video. Ja nekako mislim da, kad sviram u Holandiji, on mene iz zadnjeg
reda ipak dođe da pogleda, ali da neće da se javi… To je šteta jer je nekako on
ipak bio referenca. A bitno je da ima neko po kome se stvari mjere.
Bio je jedan dokumentarac o njemu, u kojem
je jedan od svjedoka tog vremena rekao kako je Štulić tada, na vrhuncu svoje
rock ‘n’ roll slave, maštao o tome da osnuje bend koji bi okupljao svu
balkansku muziku, folklor, da obuče bijelo odijelo i stane na pozornicu… Baš
slika koju ste vi kasnije utjelovili.
(Smije se)
Mislite li da je zaista imao takvu ideju,
istu kao i vi?
Pa on je, za razliku od mene, imao
drugačiju biografiju. On je imao brzi uspeh. Ja sam imao dugu biografiju. Ja
sam svirao u striptiz-baru sa 17 godina. Prvi novac sam zaradio sa 17 godina i
vidio toliko golih žena koliko drugi neće vidjeti u životu. Ja sam ipak
profesionalni muzičar, profesionalni kompozitor. On je uvijek imao taj
amaterski dodir, koji je bio zavodljiv, ali zbog toga su stvari išle tako
gore-dole. Nije imao tu konstantu koju ima neko kome je to zanimanje. Meni je
to bilo zanimanje od sedamnaeste.
Kako danas izgleda vaš život, u jednom
trenutku ste se preselili nazad u Sarajevo… Potpuno ili samo djelimično?
Preseljen sam u Sarajevo. Samo, meni je
malo teško da organizujem rad. To mi u Parizu nije nikad pošlo za rukom, da
radim. Pokušao sam, ali nije mi išlo. Ne mogu da radim sâm. Ja sam iz
rock’n’rolla i moram biti okružen, mora uvijek biti neka komuna oko mene da bi
se napravila neka muzika. U Francuskoj mi to nije pošlo za rukom. Ali u
Beogradu mi je to išlo dobro. I ide mi dobro. U Sarajevu bi isto moglo. Moglo
bi se raditi. Ali zasad sam između Beograda i Sarajeva. Ali, u Sarajevu plaćam
porez, tako da to znači da sam u Sarajevu.
Kako je lično izgledao taj povratak u
Sarajevo? Nedavno smo vidjeli prvi dolazak Neleta Karajlića u Sarajevo nakon
rata, što nije baš dobro ispalo…
Ja nisam imao takvo iskustvo. Ja sam možda
od svih njih najveći Sarajlija. Ja sam zbilja takav da, kako bih rekao, i kad
me liječiš, još uvijek ostajem neizliječen Sarajlija. I nekako mi nedostaje kad
nisam dugo u Sarajevu. To je teško objašnjivo, zašto nekome ko živi u Parizu
dođe nekako toplo oko srca kad dođe u Sarajevo. Ima stvari koje čovjek ne može
da objasni razumom. Nešto čovjeku igra u stomaku, neobjašnjivo. Kad dođe na to
mesto gdje se rodi i gdje je odrastao. Ne znam je li to s drugim gradovima
tako. Ali Sarajevo ima to neko ljepilo koje nas lijepi. I čak i kad imaš
negativan odnos prema njemu, ti vidiš da tu ima neki višak strasti koji vam
govori da to nije obično mjesto iz kojeg samo tako odemo.
U Sarajevu ste osnovali fondaciju Gorica s
ciljem školovanja romske djece. Kako to ide?
Imao
sam fondaciju koja je krenula nekako pogrešno. Htio sam u Sarajevu da uradim
nešto što zapravo nije za Sarajevo. Zapravo, sarajevski Romi ne sviraju. Nisu
nikad svirali. Sarajevski Romi su se bavili metalom. Za razliku od Roma u
Srbiji. Tako da je to na pogrešnom mjestu bilo. Cio jedan tim ljudi cijelu je
godinu odgovarao na te upite, ali imali smo samo 3 ili 4 upita, koji su bili
više upiti za pomoć nego za obrazovanje. Ideja je bila da se pomognu Romi koji
su talentovani za muziku. Ali nekako ništa od toga.
(TBT, Nedeljnik)
