Nova italijanska premijerka Giorgia Meloni posjetila je prošlog mjeseca Alžir kako bi učvrstila bilateralne odnose, što je označilo njeno prvo putovanje u Sjevernu Afriku od kada je prošle godine preuzela dužnost. Putovanje naglašava važnost Alžira u očima Italije.
Meloni se sastala sa predsjednikom Alžira Abdelmadjidom Tebbouneom, a dvije zemlje potpisale su sporazume u oblasti energetike, svemirskih aktivnosti i ekonomske saradnje. Ipak, iako su ovi dogovori izuzetno važni, ključna vrijednost ove posjete vezana je za geopolitiku, a Alžir se smatra osnovnim elementom u italijanskoj strategiji za širu mediteransku regiju.
Sve veći interes Rima za Alžir nije ni privremen ni povezan s određenom političkom strankom. Umjesto toga, to je dio sistemske geopolitičke vizije, podijeljene u cijelom talijanskom političkom spektru i institucionalnoj strukturi. U tom pogledu, Alžir je stub regionalne stabilnosti i ključni akter u mediteranskom regionu, primarnom geostrateškom području Italije.
Iako su rusko-ukrajinski rat i potreba Italije da smanji svoju ovisnost o ruskim energentima možda ubrzali ovaj trend, geopolitička dinamika je već bila na djelu. Iako je energetika veoma relevantan dosije, interes Italije nije ograničen samo na ovaj sektor, jer njen odnos sa Alžirom ide ka sveobuhvatnom strateškom partnerstvu.
Italija vidi Alžir kao ključnog aktera u regijama Magreba i Sahela – onog čiji utjecaj može koristiti brojnim drugim zemljama koje se smatraju ključnim za geopolitičke proračune Rima, kao što su Libija i Tunis. U Libiji, Italija i Alžir su posvećeni očuvanju svog jedinstva, podržavanju vlade koju podržavaju UN i sprečavanju da zapad zemlje padne u haos.
U Tunisu, sigurnost i ekonomska saradnja Alžira pomogle su mu da prebrodi godine krize, a Alžir je i dalje među jedinim zemljama s bilo kakvim kapacitetom da utJEče na predsjednika Kaisa Saieda.
Promjenjivi pristup?
Alžir se također smatra stabilizatorom u Sahelu. Njegova ekspertiza u borbi protiv terorizma, kao i poznavanje regionalnih zemalja i lidera, stavlja Alžir u jedinstvenu poziciju. Iako je istorijski bila nesklona vojnoj intervenciji na ovom prostoru, intervenisala je diplomatski, kao što je pokazalo Alžirski sporazum u Maliju iz 2015.
Ali postoje neki signali da se ovaj pristup može promijeniti. Novi ustav jasno kaže da predsjednik može poslati “vojne jedinice u inostranstvo” nakon što dobije odobrenje dvije trećine parlamenta, a alžirske trupe mogu učestvovati u mirovnim misijama u inostranstvu. Štaviše, nedavno povećanje vojne potrošnje ukazuje na to da Alžir ima za cilj jačanje svojih kapaciteta i vjerovatno je spreman preuzeti više odgovornosti.
Sve veći fokus Italije na Alžir također bi mogao pomoći stabilnosti odnosa Alžira i EU, zajedno s transatlantskim interesima. Alžir se Historijski plašio stranog mešanja; kada se Maroko 2020. pridružio takozvanom Abrahamovom sporazumu, prateće geopolitičke promjene izvršile su pritisak na alžirske elite i stvorile zabrinutost. Iako bi izraelski sporazumi o normalizaciji mogli imati pozitivne diplomatske ishode, oni su maknuli Palestince sa strane – situacija oko koje je Tebboune bio vrlo kritičan.
Jačanjem veza s Alžirom, Italija tako služi ne samo vlastitim interesima, već i potencijalno interesima EU i SAD. Kao što pokazuju nedavni sporovi Alžira sa Španijom (koja je nedavno okončala pet decenija neutralnosti po pitanju Zapadne Sahare) i Francuskom (gde su odnosi proganjani njihovom kolonijalnom prošlošću), i činjenica da Maroko sada uživa još veću važnost u očima Amerikanci nakon pridruživanja Abrahamskom sporazumu, postoji rizik od slanja poruke Alžiru da je sve više izoliran.
U slučaju Francuske, čini se da obje strane pokušavaju da poprave veze, što je ovog mjeseca pokazala prva posjeta alžirskog vojnog komandanta Parizu u 17 godina – ali situacija je i dalje komplikovana.
Rizična percepcija
Percepcija rastuće izolacije predstavljala bi rizik da bi Alžir pokušao da produbi svoje odnose sa akterima kao što su Rusija, Kina i Iran. Odnosi između Alžira i Moskve već su višestruki i nijansirani. Iako dijele značajne istorijske veze, to ne znači da su njihovi programi uvijek usklađeni.
Rusija i Alžir imaju duboke veze u sektoru odbrane zbog naslijeđa Hladnog rata – što ovaj odnos čini donekle sličnim onom koji Indija ima s Rusijom – dok su zapadne nacije istorijski bile manje spremne da prodaju oružje Alžiru.
Treba imati na umu da Alžir vidi vanjske zemlje kao potencijalne partnere, ali je i dalje mnogo oprezniji kada ih smatra prijateljima ili saveznicima. Ovaj pristup važi i za Moskvu. Alžir je otvoren za saradnju sa onim ko poštuje njegov suverenitet i nezavisnost i odbija strano mešanje. Ideja da se Alžir povinuje ruskom pritisku – kao što je sugerirala Španija usred njihovog nedavnog bilateralnog spora – jednostavno je pogrešna.
Dakle, Italija ima misiju ne samo za sebe, već i za Evropu i transatlantsko partnerstvo: izbjegavanje percepcije izolacije unutar Alžira, što bi je moglo potaknuti na produbljivanje veza sa suparničkim zemljama. Ova delikatna misija zahtijeva da se odnos s Alžirom posmatra ne samo kroz energetsku i migracijsku sočivu, već kao sveobuhvatnije partnerstvo koje uključuje druge sektore, posebno odbranu.
Upravo to radi Italija, a njen odnos sa Alžirom sada postaje ključan – ne samo za same dvije zemlje, već i za širi region i svijet.
(TBT, Mediji)