U subotu 14. januara 2023. godine, princ Mukarram Jah, titularni nizam iz Hyderabada, preminuo je u Istanbulu u 89. godini. Pripadajući dinastiji koja je nekada vladala kneževskom državom veličine Italije u južnoj Indiji, Jah je također bio unuk Abdulmecida II, posljednjeg osmanskog halife i posljednje osobe koja je ikada imala tu titulu, prije skoro jednog stoljeća.
Malo je ljudi, posebno izvan indijskog potkontinenta, svjesno da je Jahu, obrazovanog iz Harrowa i Cambridgea, Abdulmedicid nominirao za halifu, titulu koja je određena nasljednicima Poslanika Muhameda.
Sada kada je Mukarram Jah umro, njegov nasljednik, princ Azmet Jah, ima pravo na titulu koju je prvi dobio Poslanikov bliski pratilac (ashab) Abu Bekr i koja je tradicionalno podrazumijevala političko i duhovno vodstvo muslimanske zajednice. Ono što slijedi je malo poznata priča o tome kako potomci indijske kneževske porodice imaju pravo na jednu od najcjenjenijih institucija sunitskog islama.
Sljedeće godine navršava se sto godina otkako je nova Republika Turska ukinula hilafet. Bio je to trenutak od globalnog značaja: hilafet je postojao 1.300 godina nakon smrti Posanika Muhameda i lojalno mu je bilo desetina miliona muslimana širom svijeta. Titula nikada nije bila neosporna, ali kraj hilafeta 1924. ostavio je muslimanski svijet, veći dio pod evropskom kolonijalnom vlašću, bez autoritativnog vjerskog vođe.
Taj potez bio je dio projekta izgradnje nacije koji provodi novoformirana sekularna vlada Turske. U novembru 1922. godine njena Velika narodna skupština ukinula je Osmanski sultanat, smijenivši sultana Mehmeta VI. Abdulmecid, talentirani slikar-muzičar-princ koji nikada nije bio uključen u vođenje carstva, postavljen je kao marioneta i postao halifa Abdulmecid II, čak i kada se razvijala kampanja za ukidanje hilafeta.
Indijska veza
U Indiji je Pokret hilafeta podigao halabuku u znak podrške Abdulmecidu, što je zabrinulo britanske vlasti koje se protive bilo kojoj pan-islamskoj instituciji koja bi mogla nadmašiti države i carstva.
Kolonijalne zvaničnike zabrinjavala je činjenica da je hilafetski pokret postao masovna mobilizacija Indijaca preko vjerskih podjela. Mahatma Gandhi i drugi istaknuti antikolonijalisti iskoristili su momenat i podržali su pokret kao čin hindusko-muslimanskog jedinstva protiv Britanije. Njen vođa je bio Mawlana Shaukat Ali, bivši anglicizirani državni službenik koji se transformirao u vodeću ličnost u borbi za slobodu.
U novembru 1923. godine vođe pokreta poslale su pismo Ismet-paši, premijeru Turske, pozivajući ga da hilafetu da dužnu važnost kao ključnoj tački solidarnosti za muslimane svijeta. Turska vlada je osudila pokušaj strane intervencije i iskoristila je Pokret hilafeta, kao i tvrdnje o pro-osmanskoj monarhističkoj zavjeri u Turskoj, kao izgovor za ukidanje hilafeta u martu 1924. Osmanska kraljevska porodica prebačena je na Orijent ekspres i završila u Švicarskoj, gde je živela u “apsolutnoj bijedi”, navodi Društvo Crvenog polumeseca. Daily Mail je objavio da “bivši halifa svoje dane provodi u molitvi, slikanju i komponiranju muzike”. Novčana pomoć stigla je s neočekivanog mjesta, Hyderabada, indijske kneževske države pod britanskim protektoratom kojom upravlja muslimanska dinastija Asaf Jah.
Vladar Hyderabada, sedmi nizam, bio je Osman Ali Khan, najbogatiji čovjek na svijetu, koji je zapošljavao 12.000 dvorskih sluga, iskoristio dijamant vrijedan 50 miliona funti kao uteg za papir i osnovao vlastitu destileriju viskija. Pod budnim okom Britanske imperije, Hyderabad je postojao kao gotovo nevjerovatan relikt prošlog vremena, posljednji trag mogulske prošlosti. Tamošnja ekstravagancija elitnog života bila je legendarna. Hajderabadske palate bile su natopljene raskošom i staromodnom indoislamskom veličinom.
Nizam, i sam talentirani pjesnik, nabavio je veličanstvene mogulske minijature i starinske iluminirane kopije Kur'ana. Majstori Qawwali posjećivali su kraljevski dvor, izvodeći mistične poezije uz ritam bubnjeva i grguranje nargila. Nizam je bio domaćin velikih večera na kojima su „muškarci bili elegantni u crnim šervanijima ili prelijepi u zlatnom brokatu, dame su nosile sarije od safira, boje plamena ili zvjezdano plave… , tanjiri su bili prekriveni perzijskim pilausom, mogulskim ćevapima, indijskim karijem, francuskim salatama – jela za svačiji ukus”, piše jedan britanski horničar.
Na baštenskim zabavama gudački orkestar od 60 članova svirao je valcere i fokstrote. Nizam je imao i svoj džez bend, koji je predvodio u izvođenju svoje omiljene pjesme I’m Forever Blowing Bubbles.
Njegova vladavina je imala relativno dobro upravljanje (u poređenju sa Britanskom Indijom), a nizam je bio izuzetno popularan među svojim uglavnom hinduističkim podanicima. Finansirao je hinduističke festivale i sve vrste džamija, sufijskih svetilišta, hramova, crkava i gurdvara. „Muslimani i hindusi su moja dva oka“, izjavio je. Nizam se osjećao krivim što nije podržao Osmansko carstvo prije njegovog raspada i želio je pomoći bivšem halifi. Predložio je da Abdulmecidu i njegovom domaćinstvu daje 300 funti mjesečno.
Osmansko-Azam Jah unija
Tokom svog izgnanstva, Abdulmecid i ostatak osmanlijskog klana završili su u vili iz 19. stoljeća na francuskoj rivijeri. Bivši halifa često je viđen na plaži, “obučen samo u kupaće gaće i sa velikim suncobranom”.
U međuvremenu, Mawlana Shaukat Ali, koji je predvodio Pokret hilafeta, radio je s Marmaduke Pickthallom, engleskim poznavaocem islama, kojeg je nizam angažirao da prevede Kur'an na engleski i na drugim ambicioznim projektima. Predložili su da se nizamov sin, Azam Jah, oženi kćerkom bivšeg halife, princezom Durrushehvar, a mlađi sin nizama, Moazzam Jah, oženi njenom rođakom Niloufer.
Nizam i Abdulmecid su pristali na plan, i krajem 1931. Azam i Moazzam Jah stigli su u Negresco, luksuzni hotel u francuskom gradu Nici, rezervirajući dva cijela sprata za svoju pratnju.
Vjenčanja su održana u obližnjoj Palais Carabacel, a Nizam je poslao Abdulmecidu poruku u kojoj je naveo da je “stvoren savez između dvije drevne i historijske dinastije koji, nadamo se, ima izglede za svijetlu budućnost”. Kolonijalne vlasti su bile uznemirene: Terence Keyes, koji je imao ulogu britanskog rezidenta u Hyderabadu, pisao je vicekralju o “otvorenom oživljavanju plana” za dovođenje hilafeta u Hyderabad. Turska ambasada u Britaniji osudila je “intrigu hilafeta” koju je videla u brakovima. Mawlana Shaukat Ali, čiji je plan uspio, otišao je u Palestinu tog decembra kako bi prisustvovao Svjetskom islamskom kongresu, koji je organizirao sa velikim muftijom jerusalimskim. Ali je imao za cilj da mobilizira podršku za ono što su britanski špijuni izvjestili da je njegov “plan za panislamsku federaciju”.
Sastanak je bio neuspješan, a mnogi prisutni su se protivili osmanskom zahtjevu za muslimansko vodstvo. Štaviše, nije bilo muslimanske moći koja je bila dovoljno jaka da izazove kolonijalne planove.
Nedavno vjenčani parovi su se u međuvremenu udomaćivali u svojim novim životima. Princeza Durrushehvar nastanila se u Bella Visti, indoevropskoj palati u Hyderabadu, naučila je tečno govoriti urdu, patronizirala bolnice i osnovala koledž za djevojčice.
Njena rođaka Niloufer, koja se takođe bavila dobrotvornim akcijama, postala je modna ikona, poznata po spajanju evropskih i indijskih stilova u svom odjevanju. Dvije mlade žene bile su poznate ličnosti, krale su šou na zabavama koje je posjećivala glamurozna elita Hyderabada.
Onda je krajem 1933. došao trenutak koji su svi čekali: princeza Durrushehvar je rodila sina, princa Mukarram Jaha. Nizam je odabrao bebu za svog naslednika, zaobilazeći svog sina, koji nije bio zainteresiran za tu ulogu.
Pretendent na hilafet
Princ Mukarram Jah je bio pozicioniran da postane vođa svjetskih muslimana. Historičar John Zubrzicki piše u Posljednjem nizamu da su britanski zvaničnici bili šokirani kada su u Abdulmecidovom testamentu (konačni osmanski halifa umro u Parizu 1944.) otkrili da je imenovao Jaha – svog unuka – da bude njegov nasljednik i slijedeći pretendent na hilafet .
Ali to se, naravno, nikada ne bi dogodilo. Hyderabad je bio pod kolonijalnim patronatom, a tranziciju Indije ka nezavisnosti oblikovali su demokratski političari, a ne prinčevi.
Mozak osmanskog saveza s Hyderabadom, Mawlana Shaukat Ali, nastavio je biti glavni igrač u indijskoj politici. Godine 1936. pridružio se Muslimanskoj ligi i postao blizak saveznik Muhameda Ali Jinnaha, harizamtičnog advokata-političara koji se predstavljao kao vođa indijskih muslimana. Godine 1940. Muslimanska liga je objavila svoju podršku nezavisnoj muslimanskoj državi: Pakistanu.
Pokušaji da se osigura kompromis – indijska federacija s autonomijom za provincije s muslimanskom većinom – su propali do1947. godine. Dok su se Britanci pripremali za odlazak s podjelom na horizontu, među elitom Hyderabada žurke su bjesnile, veličanstvenije i bujnije nego ikad, kao prkosni konačni procvat stare indo-islamske kulture. Nizam je želio da Hyderabad bude suveren i autonoman, predviđajući da će njegov nasljednik Mukarram Jah biti veliki i moćni vođa, halifa svjetskih muslimana.
Ali nova vlada nezavisne Indije odbila je prihvatiti da nizam kontrolira džinovsku državu usred indijske teritorije. Jinnah, koji je vodio novostvoreni Pakistan, imao je težak odnos sa nizamom. Godine 1946. njihov sastanak u Hyderabadu na kojem se raspravljalo o budućnosti države je nesretno propao kada je Jinnah ušetao na sastanak pušeći cigaru, prije nego što je nehajno sjeo ispred nizama raširenih nogu. „Znaš li ko sam ja?“ povikao je nizam, tjerajući Jinnaha da odmah baci cigaru.
Uprkos tome, u mjesecu prije podjele, Jinnah je savjetovao nizama da se ne pokorava zahtjevima Indije i hiperbolično upozorio britanskog vicekralja da bi ako indijska vlada „pokuša izvršitri bilo kakav pritisak na Hyderabad, svaki musliman u cijeloj Indiji, svih stotinu miliona muslimana, ustali kao jedan čovjek da brane najstariju muslimansku dinastiju u Indiji”. Ovo držanje ohrabrilo je vladu Hyderabada.
Ali do jeseni 1948. indijska vojska je opkolila Hyderabad. Jinnah je umro 11. septembra, izazvavši haos u Pakistanu i onemogućivši bilo kakvu vojnu intervenciju u ime Hyderabada. Manje od dva dana kasnije indijska vojska je izvršila invaziju na državu; inkorporiran je u Indiju i sada se zove Telangana, a njegov glavni grad je grad Hyderabad.
Ishod je bio poražavajući. Nezavisni izvještaji govore da je najmanje desetine hiljada muslimana poginulo u invaziji, a oficiri indijske vojske optuženi su za ratne zločine. Premijer Jawaharlal Nehru bio je zaprepašten kada je čuo da je toliko muslimana ubijeno. Hajderabad više nikada neće biti isti.
Život nakon nezavisnosti
Što se tiče princeze Durrushehvar, ona je živjela u Londonu do svoje smrti 2006. godine u dobi od 92 godine. Njen sin Mukarram Jah, nizamov nasljednik, pohađao je Harrow, a zatim Cambridge, kao i njegov otac. Sredinom 1950-ih, dok je bio student, on i njegova majka naletjeli su na Erla Mountbatena, koji je bio posljednji vicekralj Indije, na jednoj svečanosti. Sve što je grof uspio reći princezi Durrushehvar bilo je „Izvinite, gospođo“.
Kada je nizam umro 1967. i Mukarram Jah ga je naslijedio, nije bio u poziciji da usvoji titulu halife. Novi nizam nije imao moć i pravno sporno naslijeđe koje su polagale hiljade ljudi. Indijska vlada je 1974. godine derogirala njegovu titulu i podvrgla ga novim porezima i zemljišnim aktima. Na kraju je većina imovine dinastije rasprodata.
Ovo je predstavljalo gubitak privilegija za bogatu elitu. Ali to je značilo i urušavanje posljednjeg traga sofisticirane i tolerantne indo-islamske kulture čiji pogled na svijet i ljepota nisu bili važni samo za malo plemstvo već i za cijeli narod.
Kao titularni nizam, Mukarram Jah je prkosio svim očekivanjima preselivši se na farmu ovaca u Australiji 1973. godine, gdje je uživao u vožnji buldožera. Na kraju se nastanio u malom stanu u Istanbulu, nekadašnjem srcu Otomanskog carstva, gdje je umro ovog mjeseca. Ali nizam je uvijek održavao veze s Hyderabadom kroz svoje dobrotvorne inicijative, a u Hyderabadu je i sahranjen.
Njegov najstariji sin, princ Azmat Jah, britanski je reditelj koji je radio sa holivudskim rediteljima, uključujući Stevena Spielberga i Richarda Attenborougha.
On će naslijediti svog oca kao sljedeći titularni nizam Hyderabada. Međutim, ono o čemu većina ljudi nema pojma je da Jah također ima jake zahtjeve za titulu halife, što je rezultat tog izvanrednog saveza uspostavljenog između Osmanlija i jedne od najbogatijih muslimanskih porodica na svijetu prije skoro jednog stoljeća.
(TBT, MEE)
