KOLUMNA
Reći da učinak eurozone
nije dobar od krize 2008. predstavlja ublažavanje pravog stanja stvari. Učinak
njenih država članica je mnogo gori od učinka zemalja EU koje nisu u eurozoni i
Sjedinjenih Država, koje su bile epicentar krize
Piše: Joseph
Stiglitz, thebosnitimes.ba
Zemlje eurozone s
najgorim učinkom su pogođene depresijom ili dubokom recesijom; njihovo stanje –
pomislite na Grčku – na mnogo načina je gore od onoga što su pretrpjele
ekonomije za vrijeme Velike depresije 1930-ih. Članice eurozone s najboljim
učinkom, kao što je Njemačka, izgledaju dobro, ali samo kada se vrši
upoređivanje; a njihov model rasta je djelimično zasnovan na politici
“prosjak susjeda svog”, te se uspjeh ostvaruje na račun bivših
“partnera”.
Za ovakvo stanje
stvari su iznijete četiri vrste objašnjenja. Njemačka voli da krivi žrtvu,
ukazujući na rasipništvo Grčke i dug i deficit drugih zemalja. Ali to stvara
konfuziju – Španija i Irska su prije krize eura imale suficit i niske odnose
duga prema BDP-u. Dakle, kriza je uzrokovala deficite i dugove, a ne obrnuto.
Fetišizam
deficita je nesumnjivo dio problema Evrope. I Finska ima probleme da se prilagodi
višestrukim šokovima s kojima se suočava, budući da je njen BDP 2015. bio za
oko 5,5 odsto niži u odnosu na najviši 2008.
Ostali kritičari
po modelu “okrivi žrtvu” navode sistem socijalne zaštite i prekomjerne
zaštite tržišta rada kao uzrok poboljevanja eurozone. Ipak, neke evropske
zemlje s najboljim učinkom, kao što su Švedska i Norveška, imaju najjači sistem
socijalne zaštite i zaštite tržišta rada.
Mnoge zemlje koje
sada imaju loš učinak ostvarile su veoma dobre rezultate – iznad evropskog prosjeka
– prije uvođenja eura. Njihov pad nije bio rezultat neke iznenadne promjene
njihovog zakona o radu ili epidemije ljenosti u kriznim zemljama. Ono što se
promijenilo jeste valutni aranžman.
Drugi tip
objašnjenja ekvivalent je želji da Evropa ima bolje lidere, muškarce i žene
koji bolje razumiju ekonomiju i sprovode bolju politiku. Manjkava politika – ne
samo mjere štednje, već i pogrešne takozvane strukturalne reforme, koje su
produbile nejednakost i samim tim oslabile sveukupnu potražnju i potencijalni
rast – nesumnjivo pogoršavaju stvari.
Ali eurozona je
predstavljala politički aranžman u kojem je bilo neminovno da će glas Njemačke
biti snažan. Svi koji su imali posla s njemačkim poslanicima u posljednjih
trideset godina trebalo je unaprijed da znaju šta je najvjerovatniji rezultat.
Najvažnije, s obzirom na raspoloživo oruđe, čak ni najbriljantniji ekonomski
mag nije mogao da učini da eurozona prosperira.
Treći paket
razloga za loš učinak eurozone jeste šira kritika desnice na račun EU, koja je
skoncentrisana na sklonost eurokrata ka odredbama koje guše i osujećuju
inovaciju. I tom kritikom je promašena suština. Te eurokrate, kao i zakoni o
radu i sistem socijalne zaštite, se nisu iznenada promijenile 1999. sa
stvaranjem fiksnog deviznog sistema, ili 2008. s početkom krize. Ono što je
važno jeste životni standard, kvalitet života. Svi koji negiraju koliko mi na
Zapadu bolje živimo s našim zagušljivo čistim vazduhom i vodom treba da posjete
Peking.
To ostavlja
četvrto objašnjenje – više treba kriviti euro nego politiku i strukture
pojedinačnih zemalja. Euro je manjkav od rođenja. Čak ni najbolji politički
odlučioci koje je svijet vidio nisu mogli da ga učine funkcionalnim. Struktura
eurozone je nametnula vrstu rigidnosti koja se dovodi u vezu sa zlatnim
standardom. Jedinstvena valuta je njenim članicama oduzela najvažnije mehanizme
prilagođavanja, a to je devizni kurs i eurozona je ograničila monetarnu i
fiskalnu politiku.
Kao reakcija na
asimetrične šokove i odstupanja u produktivnosti, morale bi da postoje
korekcije u realnom deviznom kursu (prilagođenom inflaciji), što znači da bi cijene
na periferiji eurozone morale da padnu u odnosu na Njemačku i sjevernu Evropu.
Ali, pošto je Njemačka postojana kada je riječ o inflaciji – njene cijene
stagniraju – korekcija se mogla postići samo pomoću nagle deflacije negdje drugdje.
Kao što se moglo očekivati, to je značilo bolnu stopu nezaposlenosti i
slabljenje sindikata; najslabije zemlje eurozone, a posebno radnici u njima ponijeli
su najteži dio tereta korigovanja. Tako je plan da se podstakne konvergencija
među zemljama eurozone jadno propao, pri čemu se produbljuje nejednakost između
i u okviru zemalja.
Ovaj sistem ne
može i neće funkcionisati na duge staze – demokratska politika garantuje
njegovu propast. Euro može da se učini funkcionalnim samo promjenom pravila i
institucija eurozone. To će iziskivati sedam promjena – napuštanje kriterijuma
konvergencije, što iziskuje da deficit bude manji od tri odsto BDP-a; zamjenu mjera
štednje strategijom rasta uz podršku fonda solidarnosti za stabilizaciju;
rastavljanje sistema koji je podložan krizi, zbog čega zemlje moraju da
pozajmljuju u valuti koja nije pod njihovom kontrolom i umjesto u njega da se
uzdaju u euroobveznice ili sličan mehanizam; bolju podjelu tereta za vrijeme
korigovanja, pri čemu zemlje sa suficitom tekućeg računa treba da se obavežu da
podignu plate i povećaju fiskalnu potrošnju i samim tim obezbijede da njihove cijene
rastu brže nego u zemljama sa deficitima tekućeg računa; promjenu ovlašćenja
Evropske centralne banke koja se usredsređuje samo na inflaciju za razliku od
Federalnih rezervi SAD, koje uzimaju u obzir zaposlenost, rast, kao i
stabilnost; uspostavljanje zajedničkog osiguranja depozita, što bi spriječilo
da novac odlazi iz zemalja s lošim učinkom, i ostalih elemenata
“bankarskog saveza”; podsticanje, a ne zabranjivanje industrijske
politike čiji je cilj obezbjeđivanje garancija da oni koji zaostaju u eurozoni
mogu da utiču na njene lidere.
Iz ekonomske
perspektive ove promjene su male; ali današnjem rukovodstvu eurozone će možda nedostajati
politička volja da ih sprovede. To ne mijenja osnovnu činjenicu da je aktuelno
stanje stvari na pola puta neodrživo. Sistem čiji je cilj da promoviše
prosperitet i dalju integraciju ima upravo suprotan efekat. Prijateljski razvod
bi bio bolji od trenutne mrtve tačke.
Naravno, svaki
razvod košta; ali funkcionisati bez plana koštalo bi još više. Kao što smo već vidjeli
ovog ljeta u Ujedinjenom Kraljevstvu, ako evropski lideri ne mogu ili neće da
donesu teške odluke, umjesto njih će odluke donijeti evropski birači, a lideri
možda neće biti zadovoljni rezultatima.
/Autor je
dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Profesor je na Univerzitetu Kolumbija i
glavni ekonomista na Institutu Ruzvelt/
(TBT, Project
Syndicate)