Marokanski bajkoviti plasman u polufinale Svjetskog prvenstva iznenadila je i naelektrizirala publiku od Rabata do Reykjavika. U subotu su Lavovi sa Atlasa ispisali povijest postavši prva afrička ili arapska momčad koja je uspjela ući u posljednja četiri prvenstva, s nevjerojatnom pobjedom od 1-0 nad Portugalom.
Nije prošlo nezapaženo na društvenim mrežama da su njihove dvije pobjede u nokaut fazi, protiv Španije i Portugala, slučajno bile protiv nacija s kojima Maroko dijeli dugu povijest sukoba. Stoljeća napetosti sa Španijom počinju sa islamskim osvajanjem Andaluzije a završavaju španskim kolonijalizmom u 20. stoljeću u Sjevernoj Africi.
U Portugalu je islamsko osvajanje njegovog iberskog susjeda započelo burne odnose, koji su u jednom trenutku uključivali tri kralja koji su umrli tokom iste bitke.
Zemlje su možda udaljene 1800 km jedna od druge, ali dijele povijest od jednog milenija koja uključuje gusare sa sjedištem u Maroku koji trguju francuskim robljem, evropska osvajanja u 20. stoljeću ispunjena brutalnim bitkama i pobunama te bliske trgovinske odnose u nekoliko sektora u današnje vrijeme.
Uoči utakmice Maroko protiv Francuske u srijedu, evo što trebate znati o povijesti odnosa između dviju zemalja.
Islamsko osvajanje i berberski gusari
Nakon što je Francuska potvrđena kao suparnik Maroka u polufinalu, društveni mediji zasjali su šalama u kojima se uspoređivalo putovanje momčadi sa srednjovjekovnim islamskim osvajanjem Španije i Portugala.
“Osvojili smo Pirinejski poluotok i spremni smo se boriti protiv Francuske”, tweetao je jedan korisnik, uspoređujući Maroko 732. i 2022. godine.
Drugi su objavili karte regije u ranom osmom stoljeću, s Francuskom spremnom za invaziju.
Godine 711. n. e., muslimanske snage pokrenule su invaziju na Evropu s marokanskih obala, predvođene Tariqom ibn Ziyadom, Amazighom preobraćenim na islam koji je vladao Tangerom. Za nekoliko godina većina današnje Španije i Portugala pala je pod islamsku vlast.
Pod zapovjedništvom dinastije Umayyad, arapske i amaziške snage marširale su sjevernije, osiguravajući kontrolu nad Septimanijom, područjem koje otprilike odgovara regiji Languedoc-Roussillon u južnoj Francuskoj.
Napali su i istočnu Francusku, zauzevši Lyon i Autun. Tek nakon odlučujućeg poraza franačkih snaga u bitci kod Toursa 732. godine, muslimani su potisnuti nazad. Do 759. Franci su ponovno zauzeli veći dio današnje Francuske.”
Muslimanske snage vratit će se u regiju u 10. stoljeću kako bi izgradile tvrđavu u Provansi, blizu Saint-Tropeza, a carstva Almoravida i Almohada sa sjedištem u Maroku kasnije će zaprijetiti francuskim granicama nakon što su preuzeli Iberiju pod muslimanskom kontrolom.
Nekoliko stoljeća nakon toga Francuska je održavala trgovačke veze s Marokom, rijetkom nezavisnom muslimanskom državom u sjevernoj Africi koja nije došla pod izravnu vlast Osmanskog carstva.
Glavna sporna točka za njih bili su Barbary corsairs: gusari (od kojih su mnogi bili muslimanske izbjeglice koje su bježale iz Španije nakon rekonkviste) koji su djelovali u sjevernoj Africi i koji su napadali europske brodove, dijelom kao osveta za protjerivanje iberskih muslimana.
Nekoliko njihovih operacija pokrenuto je iz Salea i Rabata u Maroku, a uključivalo je napade na obalne evropske gradove, uključujući Francusku, kako bi uhvatili robove za prodaju na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi.
Godine 1629. francuski admiral Isaac de Razilly bombardirao je Sale, uništivši tri broda corsair, a potom je osigurao oslobađanje francuskih robova iz Maroka.
Dvije godine kasnije, potpisan je Francusko-marokanski sporazum iz 1631., koji je francuskim podanicima dao povlaštena prava u Magrebu.
Francuska preuzima kontrolu
Napetosti s barbarskim gusarima nastavile su se sredinom 18. stoljeća, uz daljnja francuska bombardiranja Salea i Rabata 1765. godine. Kasnije je Francuska pokrenula svoj prvi neuspjeli pokušaj invazije marokanskog teritorija s ekspedicijom Larache, što je rezultiralo s između 200 i 300 mrtvih.
Nakon kratkog razdoblja mira, Francusko-marokanski rat izbio je 1844. nakon podrške Maroka otporu Alžira protiv francuske invazije na susjeda.
Francuski napadi na Tangier i Essaouiru, te u bitci kod Islyja na alžirskoj granici, prisilili su Marokance da demarkiraju granicu i prekinu svoje savezništvo s alžirskim vođom otpora Emirom Abdelkaderom.
Veliko evropsko žarište i uvod u Prvi svjetski rat, koji je postao poznat kao Prva marokanska kriza, dogodio se 1905. godine kada je Njemačka ušla u spor s Francuskom i Britanijom oko toga tko bi trebao kontrolirati sjevernoafričku državu.
Kaiser Wilhelm II stigao je u Tanger i izrazio svoju podršku nezavisnom Maroku. Kriza je razriješena 1906. godine nakon što je ugovorom u Algericasu Francuskoj dodijeljen kontrolni udio u zemlji, uz jamstva trgovine za sve ostale nacije.
Godinu dana kasnije, smrt francuskog liječnika Emilea Mauchampa u Marakešu iskorištena je kao povod za početak vojnog osvajanja Maroka u punoj mjeri. Veliki javni dug potonjeg također se smatrao ključnim pokretačem francuske kolonizacije.
Druga marokanska kriza izbit će između evropskih sila 1911. kada su francuske trupe prodrle u Maroko, kršeći sporazum iz Algericasa, na što je Njemačka odgovorila slanjem vlastitog ratnog broda u Agadir.
Ugovorom iz Feza 1912. godine Maroko je službeno postao francuski protektorat, a dijelovi zemlje su predani Španiji. Za razliku od Alžira, koji je postao dio Francuske, Maroko formalno nije bio kolonija, već protektorat – sultan je i dalje bio šef države.
Ali evropski kolonisti brzo su preuzeli velike dijelove marokanske poljoprivrede: trećina obrađene zemlje u Maroku prešla je u ruke Evropljana, unatoč činjenici da nikada nisu činili više od sedmine stanovništva.
Francuzi su također preuzeli kontrolu nad državnom policijom, oporezivanjem ključnih marokanskih luka i prirodnim resursima, uključujući iskopavanje fosfata u pokrajini Khouribja.
Oko 40 000 Marokanaca poslano je na ratište tokom Prvog svjetskog rata, boreći se u svim glavnim bitkama sukoba.
Brutalna borba za nezavisnost Maroka
Francuska se suočila s lokalnim otporom od samog početka svoje invazije, s hiljadama ubijenih Marokanaca boreći se za nezavisnost. Godine 1912. francuski zapovjednici nasilno su se obračunali s marokanskim vojnicima koji su se pobunili u Fezu, što je dovelo do 800 mrtvih. Pripadnici plemena Amazigh kasnije su opsjeli grad i poraženi su u obračunu koji je uzrokovao daljnjih 600 ubijenih.
Francuska je vodila rat protiv niza regija koje su odbile prikloniti se evropskim vladarima, posebice protiv Zaijanaca i Riffianaca. Zaian rat, koji je vodila populacija Amazigha u regiji Khenifra, trajao je od 1914. do 1921. Bitka kod El Herrija bila je značajna rana pobjeda za Zaians, koju je vodio Mouha ou Hammou Zayani, s više od 600 poginulih vojnika na strani Francuske. Pleme je na kraju bilo prisiljeno pokoriti se francuskoj vlasti 1921.
Rifski rat, koji je započeo 1921., u početku se vodio između boraca Amaziga u planinskoj regiji Rif i španskih kolonijalnih snaga. Nakon što su Riffi slomili špansku vojsku u bitci kod Annuala, u jednom od najgorih poraza u povijesti moderne španjolske vojske, Francuska se pridružila ratu 1925. i okončala kratkotrajnu republiku Rif.
Otprilike tada je pokrenut marokanski nacionalistički pokret. Početkom 1930-ih protestirali su protiv dekreta koji je izdao sultan kojim bi zajednice Amaziga podvrgnule običajnom, a ne islamskom zakonu.
Pred kraj Drugog svjetskog rata, Marokanci su počeli vjerovati u mogućnost nezavisnosti, osobito nakon što joj je američki predsjednik Franklin D Roosevelt izrazio podršku tokom konferencije u Casablanci 1943. godine. Stranka Istiqal osnovana je 1943. kako bi promovirala nezavisnost od francuske okupacije.
Sultan Mohammed V. objavio je svoju podršku nezavisnosti, a uoči govora koji je trebao održati u Tangeru 1947. francuske su vlasti pokušale omesti njegovo putovanje ubijanjem stotina civila u Casablanci tijekom brutalnog masakra u stambenoj četvrti.
Stotinu Marokanaca dodatno su ubile francuske snage u istom gradu nakon antikolonijalnog ustanka u decembru 1952. Sultan koji se zalagao za nezavisnost bio je prisiljen otići u egzil na Madagaskar 1954., a postavljanje njegova rođaka Muhammada Ben Aarafe izazvalo je daljnje proteste nacionalista.
Nakon eskalacije nasilja između kolonijalnih snaga i marokanskih nacionalista, Mohammed V. vratio se iz egzila u novembru 1955. i Maroko je proglašen nezavisnim.
Od neprijatelja do partnera
Nakon sticanja nezavisnosti, kralj Hassan II., sin Mohammeda V., započeo je proces marokanizacije, predajući imovinu u stranom vlasništvu, osobito u vlasništvu Francuske, marokanskim vlasnicima.
Neki su istraživači tvrdili da je marokanizacija slična “protektoratu verzije 2.0”, u kojem je članovima državne elite predana kontrola nad gospodarstvom. Maroko i Francuska uglavnom su održavali prijateljske veze u desetljećima nakon nezavisnosti.
Francuska je, uz još jednog bivšeg okupatora Španiju, najveći trgovački partner Maroka. Oni su lani činili 21, odnosno 22 posto njezina izvoza. Francuzi su najveći izravni strani ulagači u sjevernoafričku zemlju, s više od četiri puta većim priljevima od UAE, drugog najvećeg ulagača.
Zapravo, Maroko je vodeća destinacija za francuska ulaganja u Africi. Velika većina velikih francuskih firmi ima podružnice u Maroku, uključujući 33 od 40 kompanija uvrštenih na francuski burzovni indeks CAC 40.
Još jedno ključno područje kontinuiranog savezništva je obrazovanje: škole koje vode Francuzi uvelike su prisutne u Maroku, a većina pripadnika srednje i više klase i dalje šalje svoju djecu u francuske škole.
Prema Organizaciji Internationale de la Francophonie, oko 33 posto Marokanaca govori francuski, a jezik je i dalje ukorijenjen u mnogim aspektima života, uključujući vladu i medije. Prošle je godine pokrenuta kampanja kojom se traži da engleski zamijeni francuski kao službeni strani jezik u zemlji kako bi se proširili horizonti mladih ljudi.
Vjeruje se da u Francuskoj živi više od 1,5 miliona ljudi marokanskog porijekla, što predstavlja najveću marokansku dijasporu na svijetu. Od toga, 750.000 su državljani Maroka – druga najveća imigrantska skupina izvan EU u Francuskoj iza Alžiraca.
Nekoliko zvijezda marokanske nogometne reprezentacije rođeni su Francuzi, uključujući napadača Sofianea Boufala i glavnog trenera Walida Regraguija. Unatoč desetljećima bliskih veza, odnosi su se nešto pogoršali prošle godine nakon što je Francuska uskratila ulazne vize marokanskim migrantima u nekoliko sektora. Tenzije su koincidirale s poboljšanjem francuskih odnosa s Alžirom, s kojim se Maroko ne slaže oko sudbine sporne Zapadne Sahare.
(TBT, MEE)
