KOLUMNA
Evropa je pod
pritiskom. Integracija tražilaca azila i drugih migranata – samo u Njemačku
2015. godine došlo ih je 1,1 milion – u evropsko društvo predstavlja glavni
izazov, iskompliciran naglim porastom krivičnih djela koja su učinile
pridošlice
Piše: Brahma Chellaney, thebosniatimes.ba
Da stvar bude
gora, mnogi evropski muslimani postali su radikalizirani, pa neki idu u Irak i
Siriju da se bore pod barjakom takozvane Islamske države, dok drugi izvode
terorističke napade kod kuće. Kada se tome doda često zapaljiva nativistička
retorika populističkih političkih lidera, dominantni narativ u Evropi sve više
počinje da karakteriše rastuća nesigurnost.
Mnoge evropske
zemlje idu kao jačanju unutrašnje sigurnosti. Ali njihov pristup je u najboljem
slučaju nepotpun.
Njemačka i drugi
su uveli nove mjere, uključujući povećanje broja policijskog osoblja, ubrzanu
deportaciju migranata koji su učinili krivična djela i ovlaštenja da se
njemačko državljanstvo oduzme onima koji se pridruže stranim
“terorističkim grupama”. Među drugim koracima su pojačan nadzor
javnih mjesta i stvaranje novih jedinica usmjerenih na identifikaciju mogućih
terorista na osnovu njihovih aktivnosti na internetu.
Pritisak da
povrate povjerenje javnosti natjerao je Belgiju, Bugarsku, Francusku i
Holandiju, kao i švicarski region Ticino i talijansku Lombardiju, da zabrane
burku (prekrivač za cijelo tijelo koje nose ultrakonzervativne muslimanske
žene) i drugu odjeću koja prekriva lice, na svim javnim mjestima. Nekoliko
francuskih priobalnih gradova također je zabranilo burkini, kupaće odijelo za
cijelo tijelo koje neke muslimanske žene nose na plaži.
Čak je i Njemačka,
čiji se ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière u početku protivio
takvoj zabrani, podlegla pritiscima koalicionih partnera kancelarke Angele
Merkel i predložila zabranu nošenja odjeće koja prekriva lice na mjestima na
kojima se zahtjeva identifikacija. Takva odjeća, kaže logika, nije pogodna za
integraciju.
Međutim, nikakve
unutrašnje mere sigurnosti, a pogotovo zahtjevi u vezi sa odijevanjem, ne mogu
jamčiti sigurnost Evrope. Da bi pronašli realno rješenje, evropski lideri se
moraju posvetiti korijenima sigurnosnih izazova sa kojima se suočavaju.
Problem nije u
islamu, kako mnogi populisti tvrde (i kako zabrane burke i burkinija sugerišu).
Muslimani su dugo bili dio evropskog društva, 1990. su činili četiri posto
ukupnog stanovništva Evrope, a 2010. šest posto. I prethodni talasi imigracija
iz muslimanskih zemalja nisu donijeli val terorističkih aktivnosti unutar
granica Evrope. Na primjer, počev od šezdesetih godina prošlog vijeka se
otprilike tri miliona migranata iz Turske naselilo u Njemačkoj odgovarajući na
potražnju za radnom snagom tadašnjeg ekonomskog čuda, a da pritom nisu
predstavljali nikakvu prijetnju unutrašnjoj sigurnosti.
Danas prijetnja
dolazi od radikalnog islamizma – fundamentalističke vizije društva preuređenog
u skladu sa šerijatskim zakonom. Osim što trpe neopisivu patnju i nasilje,
mnoge današnje izbjeglice, iz ratom razorenih zemalja poput Iraka i Sirije,
upile su radikalnu islamističku ideologiju i posebno pozive na džihad. Neki
mogu biti borci Islamske države koji su se prerušili u tražioce azila kako bi u
Evropi izvodili terorističke napade. Obavještajni zvaničnici Sjedinjenih Država
su više puta upozoravali na tu mogućnost.
Čak i na većinu tražilaca
azila, koji iskreno traže sigurnost, nasilje i islamistička retorika kojoj su
bili izloženi mogli su imati snažan psihološki efekat. Pošto su dugo živjeli u
konfliktnoj zoni, asimiliranje u mirno društvo upravljano vladavinom prava
zahtjeva od novopridošlih da razviju novi mentalitet koji bi im omogućio da na
iskušenja odgovaraju ne posežući za kriminalom.
Mnoge izbjeglice
imaju duboke psihološke ožiljke. Istraživanja pokazuju da više od 50 posto
muškaraca i žena koji su bili u konfliktnim područjima prolaze bar dijelom kroz
posttraumatski stresni poremećaj koji je u vezi sa povećanim rizikom nasilja.
Mnogima u Evropi
ovi faktori ukazuju da je za održavanje Evrope sigurnom ključno kontrolisanje
toka izbjeglica, uključujući poboljšanje procedure provjere (te procedure su
često bile nepotpune zahvaljujući velikom broju izbjeglica koje dolaze). Ima i
zalaganja za zadržavanje izbjeglica na Bliskom istoku, mada je ključni
mehanizam za to – dogovor Evropske unije sa Turskom – sada pod znakom pitanja
zahvaljujući političkoj nestabilnosti poslije propalog puča protiv vlade predsjednika
R. T. Erdogana prošlog mjeseca.
Ali čak ni
izgradnja Tvrđave Evrope neće ukloniti terorističku prijetnju. Najzad, neke
napade, uključujući one u Briselu i Parizu, izveli su evropski građani
muslimani koji su se radikalizovali u sopstvenim spavaćim sobama. Prema Robertu
Marku Wainwrightu, šefu Europola, nekih 5.000 evropskih džihadista bilo je u
Siriji i Iraku, a “nekoliko stotina” verovatno planira dalje napade u
Evropi, pošto se vrate kući.
Jedini način da
se efikasno odgovori na prijetnju terorizma jeste bavljenje radikalnom
islamističkom ideologijom koja ga podupire. To znači raditi na zaustavljanju vjersko-industrijskih
kompleksa – u Saudijskoj Arabiji, Kataru i drugdje u Persijskom zalivu – koji
koriste veliku količinu svojih petrodolara kako bi finansirali širenje
ekstremističke ideologije.
To također
podrazumijeva pokretanje udružene informativne kampanje da se ta ideologija
diskredituje, kao što je Zapad diskreditovao komunizam tokom Hladnog rata – to
je krucijalna komponenta eventualnog trijumfa. To je zadatak za sve velike
sile, ali posebno je hitan za Evropu, s obzirom na blizinu Bliskog istoka i
naročito novih džihadističkih utvrđenja koje predstavljaju zemlje kao što su Sirija,
Irak i Libija.
Da bi teroristi
bili pobijeđeni neophodna je delegitimizacija sistema vjerovanja koji opravdava
njihove akcije. Zabrane burki i druge mere vlasti u Evropi su površne i
kontraproduktivne, pošto stvaraju podjele u evropskom društvu, a ne bave se
ideološkim podrškama terorizmu.
/Autor je
profesor strateških studija u Centru za istraživanje politike u New Delhiu i
saradnik Akademije Robert Bosh u Berlinu/
(TBT, Project Syndicate)