Nakon dva napeta sata, Maroko je u utorak savladao Španiju u izvođenju penala i tako zapečatio svoj istorijski prolaz u četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Lavovi sa Atlasa postali su prva arapska nacija koja je ikada stigla do ove faze turnira i tek četvrti afrički tim, nakon Kameruna 1990., Senegala 2002. i Gane 2010. godine. Ovaj turnir će uvijek biti zapamćen kao revolucionarni prvi Svjetski kup koji se održava na Bliskom istoku, ali sada ima dodatnu prepoznatljivost arapske nacije koja postiže neviđene sportske uspjehe.
Prolaz Maroka u osminu finala ovog turnira nije bio nimalo lak. Posljednji put su pobijedili na Svjetskom prvenstvu prije 24 godine u Saint-Etienneu u Francuskoj, kada su pobijedili Škotsku sa 3-0. Ovog puta već su savladali dvije ekipe koje su više pozicionirane od njih na Fifinoj rang listi: Belgiju (drugo mjesto) i Španiju (sedmo). Maroko, koji je rangiran na 22. mjestu, također je remizirao protiv svoje kolege iz četvrtfinala Hrvatske (12.).
Euforija koja je nastala zbog prolaska Maroka odjeknula je nadaleko širom regiona, od Agadira do Amana, uz živopisne proslave u Amsterdamu, Briselu, Londonu i Parizu. Slične proslave uslijedile su nakon neočekivane pobjede Saudijske Arabije nad Argentinom 22. novembra.
Takvi prikazi radosti i jedinstva prevazišli su političke sporove koji su dugo dijelili arapske nacije i – što je možda još više iznenađujuće – dugogodišnja sportska rivalstva širom Sjeverne Afrike.
Ima mnogo čemu se diviti ovom timu i menadžeru Walidu Regraguiju, što prevazilazi njihov uspjeh na terenu. Ovaj zajednički ponos na uspjeh Maroka širom Bliskog istoka i šire stoga ne bi trebalo da bude iznenađenje.
Poruka je poslata
Nekoliko marokanskih igrača viđeno je kako nose palestinsku zastavu nakon pobjeda. Dok su navijači na stadionima također podigli zastave u znak solidarnosti s Palestincima, simbolika nogometaša koji to rade na terenu nakon utakmice je izuzetno značajna.
Isticanjem palestinske zastave da podjeli radost sa navijačima, marokanski tim je usredsredio pitanje Palestine u kolektivna srca i umove ljudi širom regiona. Kako je rekao Riyad Mansour, palestinski ambasador i stalni promatrač pri Ujedinjenim nacijama: “Pobjednik ovog Svjetskog prvenstva je već poznat: to je Palestina.”
U 2021. godini, nogometaši u Velikoj Britaniji su se suočili sa nadzorom, pa čak i kritikama s nekih strana zbog toga što su radili istu stvar, bilo da su to Paul Pogba i Amad Diallo na terenu na Old Traffordu, ili Hamza Choudhury i Wesley Fofana na Wembleyu. Činjenica da je sjevernoafrički tim počeo predstavljati nešto veće od nogometa – i da je spreman da stoji iza ovih uvjerenja – podigla je njegovu popularnost i status izvan Maroka.
Osim toga, vidljivi i iskreni prikazi islamskog vjerskog rituala (sedžde) doveli su tim do simpatije muslimanima širom svijeta, od igrača koji hvataju ruke u molitvi prije utakmice, do proslava nakon gola gdje su igrači klanjali u znak zahvalnosti, do učenja Kur'ana prije izvođenja penala protiv Španije.
Nakon godina rastuće netolerancije i diskriminacije prema muslimanima, posebno na Zapadu, ovo samopouzdanje i odlučno pokazivanje vjere i identiteta na globalnoj sceni bilo je nevjerovatno dirljivo i uvjerljivo. Još jedan faktor koji je ovaj marokanski tim oduševio navijačima širom arapskog i muslimanskog svijeta su dirljive scene u kojima su uključene njihove porodice. Po uputama Regraguija i nogometnog saveza Maroka, članovi porodice tima su bili počašćeni putovanjem u Katar i odsjeli su u bazi tima u području West Baya u Dohi.
U potpunoj suprotnosti s uobičajenim snimcima glamuroznih partnera igrača na tribini, vidjeli smo simpatične scene zvijezde Achrafa Hakimija kako grli svoju majku nakon utakmica Belgije i Španije, te slične scene između Regraguija i njegove majke.
Ove scene su posebno odjeknule u arapskom i muslimanskom svijetu, ali žrtvovanje roditelja zarad njihove djece potire nacionalnost, rasu i vjeru. Hakimi je ranije govorio o ulozi svojih roditelja u njegovom uspehu: „Moja majka je čistila kuće, a moj otac je bio ulični prodavac. Potičemo iz skromne porodice koja se borila da zaradi za život. Danas se svaki dan borim za njih. Žrtvovali su se za mene.”
Taktički bljesak
Na terenu, takođe, ima mnogo toga da se dopadne ovom timu. Imaju najbolju odbranu od preostalih ekipa, primili su samo jedan gol na ovom Svjetskom prvenstvu. Njihovu otpornost u odbrani prati individualnost nekih od njihovih zvijezda, kao što su Hakimi i Hakim Ziyech.
Četrnaest od njihovih 26 igrača rođeno je izvan zemlje, što je najveći udio za bilo koji tim u Kataru. Ovo se pokazalo kao snaga, jer su Lavovi sa Atlas spojili kreativnost i damar arapskog nogometa sa taktičkom konkurentnošću evropske igre. To je takođe povećalo njihovu povezanost, ne samo za fanove na Bliskom istoku, već i za zajednice dijaspore širom Evrope.
Vrijedi napomenuti da je ovo dizajn, a ne sretan slučaj. Godine 2014., marokanski nogometni savez pokrenuo je kampanju pod nazivom „Vratite talente koji pripadaju tlu“ kako bi se iskoristili izgledi koji se pojavljuju iz zajednice dijaspore od oko četiri miliona.
Kulminacija ovih napora viđena je u utorak uveče, kada je igrač rođen u predgrađu Madrida samouvereno izveo penal kako bi svoju zemlju rođenja izbacio sa turnira.
Uz sve ovo, lahko je zaboraviti da je Regragui još uvijek u prvih 100 dana svog mandata na mjestu glavnog trenera. Vodeći svoj tim do četvrtfinala Svjetskog prvenstva, stvorio je vlastiti dio povijesti, postavši prvi afrički menadžer koji je vodio afričku naciju do ove faze Svjetskog prvenstva.
Njegov odnos sa igračima je jednako vješto kao i njegova taktička briljantnost. Reintegracija Ziyecha, koji je bio izopćen pod Regraguijevim prethodnikom, isplatila se u velikim količinama.
Maroko sada ima sudbinski datum 10. decembra protiv Portugala, sa još više historije ako uspiju doći do polufinala. Ovaj tim i njihov menadžer već su se ovjekovječili kao legende i sportske ikone, ali što je još važnije, ostat će upamćeni po tome što su prkosno pokazali svoje vrijednosti i identitet sa samopouzdanjem i sjajem.
(TBT, MEE)
