KOLUMNA
Ništa ne ulijeva više sigurnosti i povjerenja u
sistem od osjećanja da su ulice kojima čovjek hoda sigurne i da se može
vjerovati sudijama i policiji; i suprotno, ništa ne demorališe jednog građanina
više nego kada izađe iz kuće misleći da će ga neko napasti i opljačkati, i da
će mu se to ponovo desiti ako, u potrazi za pravdom, ode u policijsku stanicu
ili kod sudije, znajući da policajci i sudije nisu u službi žrtava već ubica i
lopova
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Dužnost predsjednika Perua preuzeo je 28. jula Pedro
Pablo Kuczynski. To je, nakon pada Fujimorijeve diktature 2000. godine, peti
mandatar- nakon Valentína Paniagua, Alejanrda Toleda, Alana Garcia i Ollante Humale-
koji dolazi na vlast demokratskim putem. Na njegovim plećima je teret
odgovornosti da podstakne legalitet i napredak koji su u proteklih šesnaest
godina određivali orijentaciju zemlje. Pojam napredak treba shvatiti u najširem
smislu riječi, jer nije posrijedi samo ekonomski razvoj koji je od Perua
načinio jednu od latinoameričkih nacija koje s u tom periodu najviše porasle i
privukle najviše investitora, već i činjenica da je riječ o zemlji u kojoj su
poštovani sloboda izražavanja i kritički stav, i čije su karakteristike bile
politička različitost, pluralizam i koegzistencija u toj različitosti.
Problem su, doduše, i dalje ogromni, počev od
sigurnosti i nejednakosti, korupcije, neriješenog statusa siromašnih, nedovoljnog
društvenog kretanja i mnogih drugih. S druge strane, bila bi velika nepravda
poreći da je svih tih godina Peru uživao slobodu bez presedana, da je drastično
smanjen broj ekstremno siromašnih, da je srednja klasa porasla više nego u
cjelokupnoj prethodnoj historiji, i da je ekonomska, administrativna i
politička decentralizacija zemlje zadivljujuće napredovala.
Ali možda je najvažnije od svega u posljednjih
šesnaest godina bilo to što je demokratska kultura po svoj prilici pustila
korijenje koje je donedavno bilo veoma slabo, a sada uživa podršku većine
Peruanaca. Moguće je da još uvijek postoje poneki ekstravagantni slučajevi
stare desnice koji vjeruju u vojno rješenje i puč, odnosno okorjeli slučajevi
ljevice, ekstremističke grupe koje i dalje sanjaju o oružanoj revoluciji, ali,
ako zaista postoje, riječ je o sasvim marginalnim sektorima, bez iole uporišta
u masi stanovništva. Desnica i ljevica kao da su se odrekle svojih starih
antidemokratskih navika i prihvatile da djeluju u skladu sa zakonom. Možda su
shvatile da je to jedini mogući način da lijek za probleme Perua ne bude gori
od bolesti.
Kakvo objašnjenje postoji za takvu evoluciju
političkih običaja u Peruu? Katastrofalni eksperiment socijalističke vojne
diktature generala Velasca, čije su kolektivističke i etatističke reforme
osiromašile zemlju i posijale haos; revolucionarski i teroristički rat
komunističke partije“ Sendero Luminoso“ i shodno tome represija, koji su uzrokovali
sedamdeset hiljada mrtvih, desetine hiljada povrijeđenih i obimnu materijalnu
štetu. I naposljetku, Fujimorijeva i Montesinosova diktatura, sa gnusim
zločinima i vrtoglavim krađama. Oko šest milijardi dolara kaže proračun- nakon
kojih je zemlji ostalo da pokupi samo mrvice.
Nekima bi se moglo učiniti kontradiktorno u
odnosu na prethodne tvrdnje to što je kćerka bivšeg diktatora, Keiko Fujimori, dobila
tako veliki broj glasova na posljednjim izborima, i što je parlamentarna grupa
njenih pristalica većinska u Kongresu. Ali to je puki privid: poput politike
Odrije i Velasca, i fudžimorizam je klimava konstrukcija vještački održavana
mahnitim ubrizgavanjem demagogije, populizma i značajnih resursa, predodređena
da nestane- kladio bih se da će se to i desiti vrlo brzo- baš kao i ostaci
raznih diktatura iz kojih su nastale. Njihovo postojanje nas podsjeća da su
politička zaostalost i barbarstvo, premda prisutni u manjoj mjeri nego ranije,
još uvijek daleko od toga da nestanu iz našeg okruženja. Put civilizacije je
dug i težak. Taj put, kojim je Peru pošao prije nešto više od petnaest godina,
nipošto ne smije nazadovati, i to je primarni zadatak postavljen pred Pedra
Pabla Kuczynskog i njegov tim.
Međunarodna slika Perua nikada nije bila bolja: u
SAD i Evropi gotovo svakodnevno se pojavljuju optimističke analize, komentari
izvještaji o njegovoj ekonomskoj otvorenosti i podsticaji za strana ulaganja
koji nudi. Peruanske firme, od kojih su neke već godinama prisutne u
inostranstvu , doživjele svoj pravi dijalektički skok, kao i turističku
ekspanziju kojoj je posljednjih godina doprinijela, odnedavno veoma popularna
atraktivna lokalna kuhinja, doduše u dobroj mjeri zahvaljujući Gastonu Akuriju
i nekolicini vrhunskih kuhara koji su napravili revoluciju u peruanskoj
gastronomiji.
Za vladu koja započinje mandat, perspektiva ne
može biti povoljna. A da ne bi bila osujećena, kao što je toliko puta desilo u
našoj historiji, neophodno je da borba protiv korupcije bude neumoljiva i
plodotvorna, jer ništa toliko ne demorališe jedno društvo kao pokazatelj da vlast
služi prije svega da se državnici i njihovi saučesnici obogate, kršeći zakon.
To, kao i nedostatak sigurnosti na ulicama naročito u najugroženijim naseljima,
veliki je balast koji usporava i ugrožava razvoj, kako u Peruu, tako i u
ostalim dijelovima Latinske Amerike.
Stoga je reforma pravosuđa i organa sigurnosti,
počev od policije, osnovni prioritet. Ništa ne ulijeva više sigurnosti i
povjerenja u sistem od osjećanja da su ulice kojima čovjek hoda sigurne i da se
može vjerovati sudijama i policiji; i suprotno, ništa ne demorališe jednog
građanina više nego kada izađe iz kuće misleći da će neko napasti i opljačkati,
i da će mu se to ponovo desiti ako, u potrazi za pravdom, ode u policijsku
stanicu ili kod sudije, znajući da policajci i sudije nisu u službi žrtava već
ubica i lopova.
To se dešava u Peruu događa se i u drugim
zemljama Latinske Amerike, poput, Argentine, gdje vlada Mauricia Macria
očajnički pokušava da vrati zemlji zdrav razum o demokratsku čestitost,
izgubljenu u svim krivičnim i demagoškim godinama krišenrizma. A treba
očekivati i da Brazil, gdje je gotovo sve institucije do temelja protresla
pobuna naroda protiv kancerogene korupcije od koje je država bolovala, izađe iz
te katarze institucija pročišćen, sa političkom klasom koja će biti manje trula
i korumpirana.
Nadajmo se da će diplomatska politika vlade Pedra
Pabla Kuczynskog djelovati u skladu sa demokratijom koja joj je omogućila dodje
na vlast. I da neće, poput tolikih latinoameričkih vlada, pokleknuti bijegom u
kukavičko održavanje neutralnog saučesničkog odnosa prema venecuelanskoj
tragediji, kao kugi. Moralna je obaveza svake demokratske vlade da podrži
venecuelansku opoziciju, koja se hrabro bori težeći da se iznova oslobodi
kleptomanske diktature trgovaca drogom, koja je dio jezive i sramne prošlosti
Latinske Amerike.
(TBT, Nedeljnik)