Svojom uspješnom kandidaturom za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, Katar je ušao u povijest kao prva zemlja Bliskog istoka koja je ugostila vjerovatno najveći sportski turnir na svijetu. Postojale su i nade da će to biti povijesni turnir na terenu za momčadi diljem regije.
Broj arapskih reprezentacija koje su se kvalificirale za natjecanje na Svjetskom prvenstvu posljednjih godina raste, s četiri nacije zastupljene u 2018., u usporedbi sa samo jednom u 2010. i 2014. (Alžir) i dvije u 2002. i 2006. (Saudijska Arabija i Tunis) . Četiri sudjeluju i ove godine: Katar se automatski kvalificirao kao zemlja domaćin, a Maroko, Saudijska Arabija i Tunis čine ostatak kontingenta.
I Alžir i Egipat mogli su povećati broj arapskih nacija na povijesnu razinu ove godine, da nije bilo iznenadnog smrtonosnog pogotka Kameruna i nesretnog poraza od Senegala nakon jedanaesteraca. Ujedinjeni Arapski Emirati također zaslužuju spomenuti jer su bili blizu kvalifikacija tek drugi put u povijesti nacije.
Iako arapske momčadi imaju dugu povijest na Svjetskom prvenstvu, s Egiptom kao prvom arapskom nacijom koja se kvalificirala 1934., samo ih se osam ikada uspjelo kvalificirati, a ostale uključuju Irak, Kuvajt i UAE. Do sada smo na aktualnom turniru vidjeli svaku od četiri arapske nacije koje se natječu kako igraju svoju prvu utakmicu, što je bila dobra tačka za razmišljanje o njihovom napretku na terenu.
Izvanredna izvedba pripala je Saudijskoj Arabiji, koja je u utorak pobijedila dvostrukog pobjednika Svjetskog prvenstva Argentinu rezultatom 2-1. Ova seizmička pobjeda bila je bez presedana za arapski tim. Argentina je treća najbolja muška nogometna reprezentacija na svijetu, prema Fifinoj ljestvici, i favorit za osvajanje ovogodišnjeg turnira. Saudijska Arabija, na 51. mjestu, bila je očiti gubitnik.
Reprezentacije Maroka i Tunisa također su izvukle zaslužne remije protiv Hrvatske i Danske. Jedino razočaranje bila je prva utakmica turnira, u kojoj je domaćin Katar poražen od Ekvadora 2-0.
Iskustvo se računa
Iako je uzorak mali, ovi rezultati ukazuju na neke trendove. Kao prvo, iskustvo se nešto računa: Maroko, Saudijska Arabija i Tunis su se natjecali na po šest svjetskih prvenstava, a Saudijska Arabija je prva arapska reprezentacija koja je stigla na Svjetsko prvenstvo četiri puta zaredom, nakon kvalifikacija 1994., 1998., 2002. i 2006.
S druge strane, ovo je prvo Svjetsko prvenstvo u Kataru, a dodatna težina očekivanja koja nosi zemlja domaćin vjerovatno je uzela danak igračima u prvoj utakmici. Ipak, ako je uspjeh Katara na kontinentalnoj razini nešto što se može vidjeti – osvajanje Azijskog kupa po prvi put 2019. – možda će još prerasti u turnir i ostaviti svoj trag.
Drugi trend je taj da arapske momčadi postaju konkurentnije kad se kvalificiraju za Svjetsko prvenstvo. Analiza podataka u posljednja dva desetljeća pokazuje porast bodova koje su arapske momčadi osvojile u grupnoj fazi: jedan 2002. i 2010., dva 2006., četiri 2014. i sedam 2018. Iako su još rano, četiri arapska momčadi na trenutnom turniru već su osvojile pet bodova u grupnoj fazi, s još dvije utakmice za svaku momčad. Rekordno postignuće je realno nadohvat ruke.
Ali knock-out turnir kao što je Svjetsko prvenstvo nije samo osvajanje bodova. Timovi sudionici nadat će se da će oponašati, a možda i otići korak dalje, od Alžira 2014., Saudijske Arabije 1994. i Maroka 1986., a svi su stigli do osmine finala.
Ovo postupno poboljšanje koje je dovelo do povećanja konkurentnosti arapskih timova može se uglavnom pripisati dvama različitim pristupima.
Prvi pristup, koji preferiraju sjevernoafričke momčadi, uključuje asimilaciju i integraciju sve većeg broja dvojnih državljana i nogometaša iz zajednica dijaspore diljem Europe – trend pod utjecajem kolonijalne povijesti i migracijskih obrazaca. Drugi pristup je značajno i dugoročno ulaganje u domaće nogometne ekosustave, koje favoriziraju zaljevske države. Iz toga slijedi da što je zemlja bogatija, to više sredstava i kapitala može uložiti u uspjeh svojih sportskih institucija.
Ni jedan od ovih pristupa nije specifičan za arapske timove, niti jamstvo uspjeha. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru 16 posto igrača u svim timovima predstavlja zemlju koja nije njihova rodna zemlja – ukupno 137 igrača. Maroko je na vrhu popisa, s 14 igrača u njihovoj momčadi od 26 igrača rođenih u inostranstvu. Tunis ima 11.
Održivo ulaganje
Marokanski nogometni stručnjak s kojim sam razgovarao istaknuo je sve veći uspjeh s kojim je marokanski nogometni savez ciljao na te igrače i naveo ih da predstavljaju reprezentaciju, a ne njihovu zemlju rođenja. Ovi igrači često imaju koristi od nogometnog obrazovanja u nekim od najboljih europskih akademija i napreduju od rane dobi kako bi igrali na najkonkurentnijoj razini.
Uzmimo, na primjer, Munira El Haddadija, napadača Maroka, koji je rođen u Španiji i prošao kroz mlade Atletico Madrid prije nego što je prešao u Barcelonu. U početku je predstavljao Španiju na međunarodnoj razini prije nego što je 2021. prešao u Maroko.
Isto se može reći i za zvijezde Maroka, Achrafa Hakimija rođenog u Španiji i Hakima Ziyecha rođenog u Nizozemskoj. Sjevernoafričke momčadi sve više postaju sofisticiranije u uočavanju tih talenata i njihovom integriranju u kohezivnu i ujedinjenu momčad koja se može natjecati s najboljim svjetskim momčadima.
Drugi pristup velikih i održivih ulaganja pokazao je pozitivne rezultate u Saudijskoj Arabiji i Kataru. Saudi Pro League, najviša nogometna liga u Saudijskoj Arabiji, postala je potpuno profesionalna tek 2007. Ipak, u manje od desetljeća, Fifa ju je rangirala kao 27. najjaču nacionalnu ligu na svijetu, ispred etabliranijih nogometnih liga kao što su Čile, Danska i Egipat. To je postignuto ulaganjem u ljudski kapital (treneri i igrači iz inozemstva za poboljšanje ukupne kvalitete) i infrastrukturu (objekti za trening i stadioni).
Godine 2004. Katar je osnovao Aspire Academy kako bi proveo viziju sportskog razvoja za naciju, privlačeći i njegujući talente od pete godine. Procjenjuje se da je akademija koštala 1,3 milijarde dolara, a pokrenula ju je nogometna legenda Pele, izvlačeći pohvale drugih zvijezda, poput Zinedinea Zidanea. Nevjerojatnih 18 diplomanata Aspirea, uključujući 10 onih koji su bili u pobjedničkoj momčadi Azijskog kupa 2019., čini sastav od 26 igrača Katara za Svjetsko prvenstvo 2022.
Ipak, ima prostora za napredak. Činjenica da je samo osam arapskih zemalja ikada sudjelovalo na Svjetskom prvenstvu znači da je veliki dio uspjeha rezerviran za mali broj nacija. Inicijative poput Fifa Arab Cupa dobar su korak prema poboljšanju kvalitete i konkurentnosti u cijeloj regiji, u nadi da će više zemalja doći do najveće svjetske pozornice.
Bez sumnje, nadolazeće utakmice pružit će obilje inspiracije budućim generacijama arapskih nogometaša.
(TBT, MEE)