Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Britanska ministarka unutrašnjih poslova Suella Braverman je u pravu kada konstatira slom sistema. U svemu ostalom griješi, posebno kada se bavi uzrocima tog sloma. On nije nastao zbog navale migranata i tražilaca azila, a svakako ne zbog njihove „invazije“ na Britaniju, već je rezultat politike koja je i namjerno i slučajno zapustila savladivu situaciju i dopustila joj da preraste u hroničnu krizu.
Uprkos povećanoj histeriji u društvu, broj tražilaca azila u Britaniji se smanjuje. Broj ljudi koji čamcima prelaze Lamanš dramatično se povećao – sa 299 u 2018. na mogućih 50.000 ove godine. Ali veća vidljivost tražilaca azila nije isto što i porast njihovog broja. Ljudi prelaze Lamanš u čamcima jer su im zatvorene druge rute – tunel pod Lamanšom, trajekt i zračne linije. Iz iskustva znamo da kada se jedna ruta zatvori, migranti i tražioci azila traže druge, često opasnije puteve.
Bilo kako bilo, ukupan broj ovih ljudi je i dalje relativno nizak. Prema Opservatoriji migracija Oxordskog univerziteta, 103.081 osoba zatražila je azil 2002, a jedva polovina tog broja – 56.495 – učinila je to prošle godine. (Parlamentarni brifing daje nešto niže brojke za obje godine, ali ukazuje na isti trend.)
Ono što se promijenilo jeste količina neobrađenih zahtjeva za azil. Do negdje 2012, razlika između ukupnog broja predatih zahtjeva za azil i broja zahtjeva koji još nisu obrađeni bila je relativno mala. Taj raskorak se vremenom širio, posebno od 2018. Krajem 2010. bilo je 5.978 predmeta za koje još nije donijeta prvostepena odluka; do kraja 2018. takvih predmeta je bilo 27.256, a do drugog kvartala ove godine skoro 100.000. Broj neriješenih predmeta je tokom protekle decenije rastao oko 15 puta brže od broja zahtjeva za azil.
Jasno je da tu imamo problem kapaciteta. Od 2016. broj službenika koji donose ove odluke značajno je opao. Tokom 2014. skoro 80% zahtjeva je bilo riješeno u roku od 6 mjeseci. Danas to bude manje od 10%.
Problem je i politika. Osnovu britanske imigracione politike, kao i u većini zapadnih zemalja, čini strategija odvraćanja, gdje se neregularnim migrantima otežava život kako bi se obeshrabrili da uopšte krenu na put. S jedne strane, ogroman zaostatak u obradi azilantskih zahtjeva, kao i prenaseljenost i užasni uvjeti u sabirnim centrima predstavljaju neuspjeh politike, ali s druge strane, sve su to sredstva za odvraćanje većeg broja tražilaca azila. Taj pristup je doveo do programa stvaranja „neprijateljskog okruženja“, koji je donijela jedna od naših ranijih vlada. Zato ministar Criss Philip smije da kaže da su tražioci azila „pomalo drski“ kada se žale na uvjet smještaja.
Odvraćanje rijetko funkcionira. Brutalno surova imigraciona politika EU, sa 25.000 utopljenika u Mediteranu samo od 2014, nije dovela do prekida neregularnih migracija.
Daleko od toga da „razbija poslovni model“ krijumčara ljudi, kako se često tvrdi, ova politika stvara nove poslovne prilike za kriminalne bande, čije posljedice upravo gledamo na Lamanšu.
Ovaj pristup podrazumijeva da kada jedna politika propadne, vlasti pribjegavaju još nehumanijem modelu. To je dovelo do šeme deportacija u Ruandu. Prije samo 10 godina, većina ljudi smatrala bi nemoralnim da Britanija koristi svoju ekonomsku nadmoć da bi se otarasila ljudi koje smatra neželjenima. Radi se o masovnim deportacijama tražilaca azila prije nego što se njihovi zahtjevi obrade u mnogo siromašniju zemlju, u zamjenu za novac. Danas je to ne samo zvanična politika vlade, već i vodeći univerzitetski profesori ohrabruju torijevce da „pojačaju odvraćanje sa još više aranžmana kao što je šema za Ruandu“ i da više insistiraju na kulturalnim ratovima, što „nije lijepo“ ali je politički neophodno.
Jezikom kojim je nekada govorila samo krajnja desnica, danas se ležerno služe mainstream konzervativci. Govori se o „invaziji“ migranata, a desničarski komentatori rutinski lamentiraju nad „opadanjem broja bijelaca“ i „velikom zamjenom“.
Zaoštravanje retorike dehumanizuje tražioce azila i podstiče neprijateljstvo prema njima. Stavovi britanske javnosti o imigraciji postajali su sve liberalniji tokom protekle decenije, ali i dublje polarizirani; spaljivanje imigracionog prihvatnog centra u Khentu je upozorenje na opasnosti pothranjivanja takvog neprijateljstva.
Pritom, ni oštra retorika neće nužno donijeti političku korist. Mogla bi pomoći jačanju torijevske desnice i povrati joj nešto izgubljenih glasova, ali se takvim pričama u društvu stvaraju očekivanja koja se ne mogu ispuniti. Ranija ministarka unutarnjih poslova, Priti Patel, obećala je 2019. da će do slijedećeg proljeća eliminirati migrantske prelaze preko Lamanša. Braverman sada obećava isto. Ni ona neće ispuniti to obećanje. Neuspjeh će samo podstaći cinizam javnosti i poslužiti kao pogon krajnjoj desnici.
Šta onda da se radi? Prije svega, rješenja ima samo za stvarne, a ne za izmišljene probleme kao što je navodna masovna invazija. Drugo, da bismo znali šta treba da radimo moramo znati šta ne treba raditi. Crvene linije treba da budu jasne: nemojte demonizirati i dehumanizirati ljude i sprovoditi nesavjesne politike kao što je masovna deportacija u Ruandu.
Treće, potrebni su odgovarajući legalni putevi za tražioce azila. U ovom trenutku, ljudi mogu podnijeti zahtjev za azil samo kada se nađu na britanskom tlu. Ali u Britaniju mogu da dođu samo sa važećom vizom. Ne postoji „azilska viza“, što znači da je gotovo nemoguće zatražiti azil bez neregularnog ulaska u Britaniju. U pitanju je kvaka-22 za koju se vlada i apologete vladine imigracione politike pretvaraju da ne postoji.
Pored otvaranja legalnih ruta, potrebni su i prikladni kapaciteti za obradu zahtjeva za azil kako bi se smanjio vještački stvoreni zaostatak. Dobrodošla promjena bi bila i pravo na rad tražilaca azila, što bi ih učinilo manje zavisnim od državne pomoći.
Na kraju, treba priznati da savršeno rješenje ne postoji. Svaki put kada neko spomene otvaranje legalnih puteva migracije, dovede u pitanje politiku odvraćanja ili ospori moralnost ruandske šeme deportacije, kritičari zapomažu o „ukidanju granica“. Kao da svaka liberalizacija politike vodi „ukidanju granica“. Fantazija o zatvorenim granicama je veliki dio problema. Treba prihvatiti činjenicu da je liberalnija imigraciona politika humanija i realnija.
(TBT, The Guardian)