Nakon invazije Rusije na Ukrajinu poptpuno su zahladnili odnosi između pape Franje i ruskog patrijarha Kirila.
„Ako smijem reći za Papu, on ili ne shvaća, ili ne želi shvatiti, da Kiril i njegova Crkva nema veze, kao i srpska, s kršćanstvom, već je u službi imperijalne politike. U tom smislu, te su crkve bliže islamskoj koncepciji simbioze vjere i politike nego kršćanstvu“, napisao je jedan hrvastki kolumnista. Potom je ustvrdio da odnos Čečena i Rusa, slojevit doduše, to zorno pokazuje. Ramzan Kadirov, kao i Kiril, nije samo vojni već i vjerski vođa i autoritet, koji uz Dmitrija Medvedeva i ministra obrane Sergeia Shoigua čini krug najodanijiih Putinu, kao i ključna figura invazije na Ukrajinu, wagnerovac Jevgenij Prigoshin.
DŽIHAD PROTIV RUSA
Odnosi Čečena i Rusa nisu uvijek bili bajni. Kadirovljev otac Ahmat iskoristio je raspad SSSR-a da podrži kauzu separatističkog vođe Dudajeva, koji je u avgustu 1991. proglasio Čečensku Republiku Ičkeriju. Zahvaljujući svom teološkom obrazovanju – u mladosti je pohađao medresu u Buhari – imenovan je velikim muftijom novonastale države. Kada Moskva šalje svoje trupe u pobunjeničku pokrajinu kako bi vratila kontrolu, on objavljuje džihad protiv Rusa i šalje svoje sinove, uključujući tada 18-godišnjeg sina Ramzana, u borbu.
Mladi Ramzan na početku ide očevim stopama i odrasta u nasilnom okruženju, obilježenom džihadom protiv Rusa koji se nastavio tokom 1990-ih. Kadirov se ne ograničava samo na obranu “domovine”, već radikalizira čečenski islam. Ekstremistički fenomen se pogoršao 1998. godine, kada su iz obližnjeg Dagestana stigli mudžahedini koji su simpatizeri vehabizma, koji je bio stran čečenskoj vjerskoj tradiciji, ali je našao plodno tlo u dijelu lokalnog stanovništva.
Vladimir Putin, izabran za predsjednika Federacije 2000., shvaća da pobuna više nije periferna kriza, već problem nacionalne sigurnosti koji treba riješiti. Stoga se odlučuje za promjenu strategije i provodi poznatu “čečenizaciju”. To je protupobunjenička politika usmjerena na normalizaciju odnosa između pobunjenika i države, kooptiranje najviših osoba unutar čečenskog aparata i uključivanje islamističkih bataljuna u redove regularne ruske vojske.
Otac Kadirov, koji je odbacio svoju radikalnu vjersku odjeću, imenovan je šefom uprave, uz obećanje da će pomiriti regiju i zaustaviti napredovanje vehabija među narodom. Izbor Kremlja da se pridruži Kadirovu ne odgovara samo potrebama strateške i sigurnosne prirode, već je u skladu s novom državnom ideologijom: euroazijstvom. Ova struja, teoretizirana 20-ih godina dvadesetog stoljeća, a zatim ponovno predložena od strane filozofa Aleksandra Dugina kako bi popunila postkomunističku ideološku prazninu, Rusiji pripisuje mesijanske kulturne karakteristike na pola puta između zapadnog i azijskog svijeta.
U Čečeniji glavni zagovornik ovoga “kursa” je Khoj Ahmed Nukhaev, gangster u kontaktu s bivšim elementima KGB-a koji je početkom 2000-ih postao posrednik između Moskve i Kadirova.
U svojim spisima i govorima, Nukhaev zagovara potrebu stvaranja konvergencije između čečenskog i ruskog regionalnog identiteta, savez između pravoslavlja i islama te suprotstavlja glavnog neprijatelja i Rusa i Čečena, i Kirila i Putina: globalistički i liberalni Zapad kojemu “heretička” Ukrajina teži.
Kada je Ramzan Kadirov naslijedio oca, ključ njegova uspjeha, bez brutalnosti i nasilja, leži u njegovoj sposobnosti da pomiješa i uskladi različite orijentacije prisutne među svojim pripadnicima: prorusizam, islamizam i nacionalni identitet.
INKVIZICIJSKA MRŽNJA PREMA ISLAMU
Dodamo mi ovom prikazu da je Putin uspio, što silom što milom, mobilizirati još muslimasnkih boraca iz Dagestana, Sirije ili čak bivše afaganistanska specijalce koji su pobjegli u Iran nakon što su se Talibani vratili na vlast, onda teza s početka teksta može biti ubjedljivija. Pa čak ako bi se svemu tome dodala činjenica da Putin podržava Hamas, kojeg zapadne kršćanske zemlje tretiraju kao terorističku organizaciju, još ubjedljivije djeluje teze o bliskosti ruskog pravoslavalja i islama. Povrh svega odnos trojice vodećih muslimanskih lidera Recepa Taipa Erdogana, Ebrahima Raisija i Muhameda Bin Salamana prema Kremlju u vrijeme invazije na Ukrajinu, skoro da zaokružuje takvu predođbu. I pored svega i u prkos svemu, to je pogrešna percepcija. Mnogo je ispravnije reči da je Putin iskoristio greške zapada prema muslimanima, posebno na Bliskom istoku, i da je u tome uspio na način da je Rusiju kao velesilu, koja je bila bačena na koljena, uspio pridići i vrati na svjetsku pozornicu. Nikoga ne čudi da je Iran ostao vejran saveznik Rusiji protiv Amerike, koji je još vuijek za Irance „Veliki šejtan“. Ali svakako čudi promjena političkog kursa Rijada, najvećeg američkog saveznika na Bliskom istoku. Treba se prisjetiti da Saudisjka Arabija, na primjer, nije imala uopće diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom i da je taj svoj stav pravdala vjerskim principom da ne želi imati ništa sa ateističkim režimom. Na tom fonu je zapad iskoristio arapsku verziju vehabizma da mobilizira mlade vjerske fanatike u borbi protiv bezbožnikog režima od Afganistana do Balkana. Te grupe su se otrgnule kontroli i evoluirale u terorističke organiazcije od Al Qaide do ISIL-a i okrenule protiv svoj kreatora i mentora. Zato je pragmatični saudijski prestonasljednik Bin Salman izjavio da je sve bilo pogrešno unazad 30 godina. Tako da danas Saudisjak Arabija ima vrlo intezivne odnose kako sa Putinovom pravoslavnom Rusijom, tako i sa marksističkom Kinom.
Sve ovo govori o ideološkom porazu zapadne liberalne demokratije koja je bila bukvalno nedostupna muslimanima. Zapadne sile nikad nisu dozvolile msulimanima slobodne izbore jer su im uvijek naturale svoje marionete za vladare. Da je bilo obrnuto, da su muslimani bili dovoljno politički educirani te shvatali razliku između diktatura i demokratije znali bi za ločine koje su nad njima počinili komunistički režimi dilejm svijeta ako i u Sovjetskom Savezu. Čak su muslimani uspjeli skinuti proruske diktatore, ali su im odmah zapadni moćnici nametnuli svoje.
Dakle, odnos muslimanskih vladara prema Putinu uopće ne iskazuje stvarni odnos muslimana i islama prema pravoslavlju. To su interesni geopolitički odnosi država koje primarno određuju vladari koji su opet po profilu autokrate i diktatori kao i Putin. No, nabujala islamofobija na zapadu, posebno u kršćanskoj Evropi, gdje se danas muslimani tretiraju kao Jevreji tridesetih godina prošlog stoljeća, može okrenuti muslimane prema pravoslavno (ruskom) svijetu. To pokazuje da se Evropa još nije otarasila inkvizicijske mržnje prema islamu. Dakle, problem je kod kršćana a ne muslimana!
(TBT, Tim za analitiku)
