“Teško je naći na Orijentu građevinu koja je cijela lijepa, čista, i kojoj se ništa ne bi moglo prigovoriti. Ali, s druge strane, ne postoji na Istoku građevina koja, ma kako oronula i zapuštena bila, nema bar pedalj zelene bašće, ili česmu žive vode, ili samo jednu jedinu saksiju sa pažljivo negovanim cvijećem minđušice ili ruže mjesečarke. Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi.”
Čitat će klincima oko sebe ove rečenice, dok kucka čibukom o stari hrastov sto, da ga isprazni od zaostalih mrvica duvana. U gustom dimu će se pomaljati glava čovjeka koji je ostario, sjede brade i brkova malo požutjelih od duhana. Bit će to jedna od slika distopije o kojoj se danas snimaju filmovi i pišu zastrašujući scenariji realne politike. Jer će najveća distopija biti da sve ostane ovako kako je danas. Da herojima naroda budu oduzeti čitavi životi, hirurški odstranjeni samovoljom bahatog vladara. Ne pomaže ni kalifornijsko sunce, kada čovjek stari daleko od svog doma. Od jedinog mjesta gdje je svoj.
Zatvorit će Hakan Šukur te 2050. Andrićevu knjigu sa turskim pričama, koja mu je ostala još iz vremena kada je, kao najbolji nogometaš u historiji svoje zemlje, na nekom drugom kontinentu radio kao ulični prodavac knjiga, u pauzama od vožnje Ubera.
***
Nije, provjereno, otkucalo ni 11 punih sekundi na časovniku. Sudija Saad Mane Kuw daje znak za početni udarac, igrači Južne Koreje vraćaju loptu u odbrambenu liniju, jedan pas između štopera, dezorijentacija, prilazi Ilhan Manzis, uspjeva isčačka loptu, ona se kotrlja do Šukura, for desnom nogom, šut unutrašnjim dijelom stopala lijeve noge. Turska vodi 1:0 u meču za treće mjesto. Ipak, najbrži gol u historiji Svjetskih prvenstava, stigao je apsurdno prekasno.
Da vas neko pita koliko je Hakan Šukur dao golova na Mundijalu 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji, šta biste, bez guglanja, odgovorili?
Makar tri ili četiri.
Postigao je jedan jedini. Taj gol poslije 10,8 sekundi utakmice za treće mjesto. Ali je bio sveprisutan. Bio je u svakom uvodu i zaključku novinarskih tekstova o rezultatima Turske na Dalekom Istoku. Bio je u svakom kaznenom prostoru, kao da ga ima nekoliko, kao da se svakim kontaktom sa loptom dijeli prostom diobom, pa odbrambeni igrači ne znaju šta je hologram, a šta stvarno on – Hakan, glavom, bradom i mekanim unutrašnjim dijelom stopala. Bio je u baš svakoj nadi i snu navijača u Turskoj. Voljeli su i Regbera na golu i Emrea Belezoglua u srcu veznog reda i Ilhana u špicu i Hasana Sasa – ko nije volio Hasana tog ljeta u jutarnjim terminima – ali je samo Šukur bio i priča iz 1001 noći i junak iz historijskih udžbenika i moderni heroj, Bik sa Bosfora.
Kako i da ne bude?
U godinama kada se sve ubrzalo – čitali ste o tome u priči o meteorima dvijehiljaditih – Hakan je na svojim leđima donio zaostavštinu prethodnih vremena. Bio je centarfor starog kova, jak i na lopti i bez nje, sposoban da je sitnim dodirima pripremi za egzekuciju i da onda bude hladan kao pogled dželata.
Kako i da ne bude?
U dresu turskog nacionalnog tima odigrao je 112 utakmica, postigao 51 gol i podjelio saigračima 20 asistencija. Tako je, igrajući u doba kada statistika nije igrala ulogu kakvu igra danas – a zamislite kakav bi bio Hasanov xG i njegova realizacija – i statistički potvrdio nezamjenljivu ulogu u turskoj (nogometnoj) historiji.
Đul Babine ruže
Šukur je prvo bio omiljeno dijete, a potom i glava kuće Galatasaraja. Legenda iz koje je izrastao identitet kluba, oblikovala je i Hakanov mentalitet.
Još u 15. stoljeću, kada je sultan Bajazit II došao na savjetovanje kod jednog od učenijih ljudi i istanbulskog poete Đul Babe, dobio je savjet da formira posebnu školu u kojoj će se obrazovati nove generacije Turaka, nove generacije koje bi trebalo da budu čvrst oslonac budućnosti Carigrada, jedine takve metropole u to doba. U oblasti Galata, tako je formirana je škola, Đul Baba je bio njen direktor, a u narednim stoljećima škola će biti omiljena obrazovna ustanova osmanskih vladara i tačka u kojoj se spajaju istočni i zapadni (pre svega francuski) uticaji. Čitava historija Galatasaraja kao sportskog društva – crvena i žuta boja po bojama omiljenih Đul babinih ruža, a ime u bukvalnom prevodu: slava i hrabrost – tako potiče iz temelja ove viševjekovne škole.
Mnogi su značajni ljudi za tursku historiju prošli kroz lekcije ove škole, a početkom 20. stoljeća iz njenih je klupa Ali Sami Jen formirao Galatasaraj kao nogometni klub. On je pažljivo gledao kako tu igru igraju Britanci koji su u to vrijeme živjeli u Istanbulu i uveo je nogomet kao dio obrazovanja u školi, kao rekreaciju. Klub je počeo sa radom 1905. godine, a 1912. je zvanično registriran, kada su ukinute zabrane sličnih kolektiva.
Od samog početka, u nepisani “Ustav” kluba, utkana je ideja da Galatasaraj mora pobeđivati ne-turske klubove, što je u periodu kada je Osmansko carstvo evidentno išlo ka svom kraju, bilo važno za čitavu državu, naročito za stanovnike metropole koja više nije bila raritet po svojoj veličini i slojevitosti.
Tako je Galatasaraj postao stvar identiteta. Klub koji u isto vrijeme gaji i nacionalno i intelektualno i poetsko u sebi, dok kao i svi Turci posebnu pažnju posvećuje historiji i ikonografiji.
Hakan Šukur je jedna od ikona Galatasaraja.
U klub je stigao iz Bursaspora 1992. godine, a ikao je igrao u Bursi i prethodno u Sakarijasporu, mnogi ga smatraju “djetetom” Galatasaraja jer ga je taj klub u potpunosti oblikovao – pružio mu ruku da izađe na veliku pozornicu, bio tu u najvažnijim Hakanovim godinama i ostao njegova sigurna luka.
Dolazak u klub bio je berićetan. Šukur je u tri sezone u crveno-žutom dresu postigao 54 gola i bio jedan od ključnih faktora za osvajanje značajnih trofeja i prvi nastup u Ligi šampiona. Dok je klub, kao dio zarđalog društveno-političkog konteksta, teško koristio tržišne prednosti i razvoj nogometa, Šukur je na tržištu bio tražen. Otišao je u Torinu. Ishod? Već se prve zime vratio u svoj Galatasaraj.
I opet je bio oslonac kluba. Ovaj put je 54 gola postigao za nepune dvije sezone, a u toj drugoj, potpunoj sezoni, bio je treći u izboru za Zlatnu kopačku, iza Žardela i Ronalda. U tom periodu, Galatasaraj je ostvario svoj “ustavni san”.
Klub je od sredine osamdesetih godina, sve do 1996. godine vodio njemački stručnjak Josef Jup Derval, čovjek čiji je dolazak u Tursku poslije značajnih rezultata u trenerskoj karijeri bio iznenađenje, ali koji je doneo moderan pristup i prosperitet Galtasaraju. Njegov prvi pomoćnih, Fatih Terim, naslijedio je trenersko mjesto od svog nogometnog učitelja i do kraja “sastavio slagalicu”.
U sezoni 1999/00 najznačajniji dijelovi te slagalice bili su Hadži i Šukur.
Tim je ispao iz Lige šampiona, ali je onda u Kupu UEFA naređao Bolonju, Borusiju Dortmund i Majorku, prije krvavog obračuna sa Lidsom u polufinalu. Galatasaraj je pobjedio na terenu, a pobjedio je nažalost i na ulici – u obje borbe sa dva “poena prednosti”, u ukupnom skoru na terenu 4:2, uz ubijena dva navijača Lidsa na istanbulskim ulicama. Horor i raj. Tako su se osjećali navijači Galtasaraja, ali ih je tradicija natjerala da fokus usmjere na finale. Tamo ih je čekao Arsenal. Nije bilo golova u igri, a za Arsenal samo jedan i iz tri penal serije – promašili su Šuker i Vijera. Šukur, naravno, nije.
Ali Sami Jen je mogao počivati u miru, a Hakan je ponovo sreću potražio u Italiji. I to na dva mjesta – u Interu i Parmi. Ponovo nije uspjelo. Onda mu se ukazala prilika da u Blekburnu dokaže Sami Jenovu teoriju o pobjeđivanju ne-Turaka, ali su ga lom noge i mali broj minuta na terenu umjesto ka tom cilju, odvukli ka zaključku – Šukur može pobjeđuje ne-turske timove, samo ako je kod kuće.
Tako se treći put vratio u Galatasaraj i tamo završio karijeru.
Bik uhvaćen za rogove
Kao velika zvezda, Hakan je privlačio ogromnu pažnju javnosti i medija. Njegovo vjenčanje, na inicijativu turske premijerke Ciler, prenosila je televizija, a Šukura i njegovu suprugu Esru Elbirik, vjenčao je tadašnji gradonačelnik Istanbula. Bili su turski Brena i Boba. Samo što nije uspjelo. Uslijedio je razvod poslije četiri meseca, a onda i tragedija. Esra je izgubila život tokom velikog zemljotresa u Izmiru.
Ovaj gubitak bivše supruge, nije toliko odredio Šukurov život, kao sam čin vjenčanja. Jer tadašnji gradonačelnik Istanbula zvao se Recep Tayip Erdogan.
Kada je završio karijeru, Šukur je prišao AKP-u, Erdoganovoj stranci i čak je, 2010. godine izabran da bude poslanik u turskom Parlamentu.
“Partija me je pozvala jer je imala ideju da iskoristi. Pristao sam. Da nisam prihvatio taj poziv i ušao u politiku nikada ne bih znao kako stvari u Turskoj funkcioniraju. Vidio sam mnogo korupcije, mnogo izvještaja o nekim vrlo lošim stvarima koje se rade”, rekao je Šukur u jednom intervjuu čitavu deceniju kasnije.
A onda je Hakanov “matičar” prepoznao opasnost i otpočeo rat protiv Gulena, čovjeka za koga su zapadni mediji listom izvještavali da je “propovjednik koji je mogao srušiti Erdogana”. Gulenovi centri za podučavanje, kroz koje je prošlo više od milion mladih Turaka, širom zemlje su predstavljali temelj za izgradnju neke nove Turske. Mnogi su ih poredili čak i sa Đul Babinim obrazovnim iskorakom, s kraja 15. stoljeća.
Šukur, koji je u Galatasaraju i kroz Galatasaraj naučio čitavu tradiciju nacionalnog ponosa, intelektualizma i poetskog pristupa historiji, bio je poklon Gulenovih centara za podčavanje. Borbu koju je Erdogan otpočeo protiv svih koji su podržavali Gulena, Hakan je shvatio kao znak da bi trebalo da se povuče.
“Tako je počeo moj pakao”.
Ubrzo je heroj nacije, Bik sa Bosfora, najbolji nogometaš u historiji Turske, moderni heroj priča iz 1001 noći, proglašen izdajnikom naroda i države, onog naroda koji je godinama uveseljavao i države koju je naučen da voli i da joj vjerno služi.
“Govorio sam o strašnim stvarima koje vlast radi. Ali pošto se zovem Hakan Šukur bila je to idealna šansa za njih da počnu da zatrašuju ljude. Ako mogu tako sa Hakanom Šukurom, zašto ne bi mogli sa bilo kim drugim? Stvar je bila jasna. Svi koji nisu željeli misliti kako Erdogan traži, proglašavani su za izdajnike, teroriste”, otkrio je Šukur.
Zaplenjeno mu je više desetina miliona dolara. Otac mu je uhapšen. Oduzeto mu je pravo na slobodno kretanje i izražavanje.
Hirurški mu je odstranjen život koji je do tada imao.
“Čim sam se povukao iz partije više nisam mogao da živim tamo. Na butik moje žene bacali su kamenje, moja djeca su maltretirana na ulici. Dobio sam prijetnje poslije svake izjave koju sam dao… Morao sam otići. Za početak, da bih mogao bez brige poslati djecu u školu. Čim sam otišao uhapsili su mi oca. U zatvoru je obolio od raka. Pustili su ga zbog toga, sada je u kućnom pritvoru. Majka takođe ima rak. Oboje su teško bolesni i imaju finansijskih poteškoća. Svako ko ima neke veze sa mnom ima mnogo problema u životu”, otkrio je Šukur njemačkim medijima.
Kada se sa porodicom preselio u Kaliforniju, tamo je otvorio svoju pekaru i ona je dobro radila, sve dok je nisu počeli posećivati sumnjivi tipovi, turskog porekla. Da ostavljaju prijeteće poruke. Da lupaju reket.
Hakan se onda, mirno, kao da čeka pored dva robusna štopera da primi loptu na grudi, prebacio da radi neki drugi posao. Da vozi Uber. Ili da prodaje knjige na ulici.
U njima nije bilo ni Gulenovih propovjedi. Ni islamskih religioznih knjiga. Ni nacionalizma. Roditelji emigranti iz Jugoslavije – otac iz Prištine, majka iz Skoplja – nisu ga, pričao je, tome učili.
Pred njim su na uličnom štandu bile samo knjige “lijepe književnosti” i knjige o slobodi.
Kao njegova nogometna karijera.
Orijent je divno čudo i najveći užas jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi. Kao hod po ivici žileta, ili ofsajd zamke. I bilo je i bit će teško naći na Orijentu građevinu koja je cijela lijepa, čista, i kojoj se ništa ne bi moglo prigovoriti. Ali će u svakoj zanavjek ostati pedalj zelene bašće ili česma žive vode, kao Hakanova sjenka na kalifornijskom suncu. Kao život.
Ha-kan. Šu-kur.
(TBT, Nedeljnik, Autor: Uroš Jovičić)
