PRIKAZ
Djelo „Put do Manjače“autora Osmana Botonjića i ispovijesti sadržane u ovom rukopisu jedan su u nizu dokaza da je u Sanskom Mostu genocid počinjen i da su zločini koji su činjeni, činjeni upravo sa genocidnom namjerom
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Više od 20 godina poslije završetka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu mali je broj djela o ovom mračnom periodu naše historije, a još manji broj autentičnih svjedočenja neposrednih sudionika minulih događaja. Skoro kao da se želi sve što je učinjeno staviti pod tepih. Pišu samo još oni hrabri. Jedan od tih hrabrih jeste i Sanjanin Osman Botonjić, preživjeli logoraš logora Betonirka i Manjača. Botonjić je i preživjeli putnik kamiona smrti kojim je sa 64 svoja sapatnika vrelog i sparnog 7. jula 1992. godine, krenuo put logora Manjača. U putu, koji u normalnim uslovima traje dva sata, logoraši su u hermetički zatvorenom kamionu, bez vode i vazduha, voženi devet sati. U ovom putu 19 logoraša je boreći se za posljednje uzdisaje zraka polako i mučki umrlo jednom od najstravičnijih smrti – gušenjem, dok ih je osam likvidirano pri pokušaju da pomognu svojim prijateljima i komšijama. O ovom događaju Osman Botonjić napisao je knjigu „Put do Manjače“.
Sanski Most jedna je od sedam opština u Bosni i Hercegovini gdje je, prema svim važnijim optužnicama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, počinjen zločin genocida.
Djelo „Put do Manjače“autora Osmana Botonjića i ispovijesti sadržane u ovom rukopisu jedan su u nizu dokaza da je u Sanskom Mostu genocid počinjen i da su zločini koji su činjeni, činjeni upravo sa genocidnom namjerom. Kako i sam autor primjećuje: „Sredstva se ne biraju, pa ni genocid, da se stvori Velika Srbija.“ Genocidnu namjeru i činjenicu da se sve što je činjeno čini u ciju istrebljenja nesrpskog stanovništva autoru potvrđuje prilikom ispitivanja u SJB i jedan od milicionera iscjeditelja koji režim koji se primjenjuje prema Bošnjacima poredi sa onim koji je primjenjivan prema Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.
Prostorno smještena na teritoriju opštine Sanski Most, te u kasnijem tijeku pripovijedanja i područja Banja Luke (logor Manjača) i vremenski ograničena na 1992. godinu, knjiga „Put do Manjače“ priča jednu širu priču nego to sam naslov u prvi mah kazuje. Ovo jeste priča o kamionu smrti ali i o događajima koji su prethodili činjenici da 65 premlaćena i izmrcvarena čovjeka budu potrpana u kamion, pod hermetički zatvorenu ceradu, te da bez vode i zraka krenu na put bez povratka.
Agresija i genocid na Sanski Most bili su unaprijed smišljeni i isplanirani, vođeni prema unaprijed pripremljenim planovima najvišeg civilnog i vojnog rukovodstva Republike Srbije i formirane Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Planovi za sudbinu Bosne i Hercegovine, zajedno sa njenim opštinama, skrojeni su već 80-ih godina 20. stoljeća. Zacrtane planove u djelo je sprovodio SDS na lokalnim nivoima, potpomognut srpskim vojnim, policijskim i inim drugim formacijama.
U proljeće 1992. godine sve je već bilo spremno i pravljenje Velike Srbije moglo je da otpočne. I u opštini Sanski Most pristupljeno je sprovođenju unaprijed zacrtanih koraka: propagandnom djelovanju i podizanju međunacionalnih tenzija, teroriziranju i zastrašivanju nesrpskog stanovništva, naoružavanju srpskog življa sa istovremenim pozivima za predaju naoružanja upućenog nesrbima, stacioniranju vojnih i drugih jedinica na strateškim mjestima opštine, ilegalnom preuzimanju vlasti od strane legalno izabranih predstavnika Bošnjaka i Hrvata, njihovom hapšenju, napadima na grad i okolna sanska sela, ubijanju, odvođenju u logore i organizovanom protjerivanju preostalih nesrba. Naredbodavci i planeri svih počinjenih zločina u Sanskom Mostu predstavnici su SDS-a i Kriznog štaba samoproglašene Srpske opštine Sanski Most, na čelu sa Nedeljkom Rašulom i Vladom Vrkešom, sa egzekutorima u liku pripadnika VI Krajiške brigade, pod komandom Branka Basare, pripadnikaSOS-a, pripadnika MUP-a srpske nacionalnosti koji su se svi,zajedno sa velikim brojem srpske „intelektualne elite“, te brojnim drugimpojedincima koji su izričito ili prešutno podržavali ono što je u Sanskom Mostu uslijedilo počev od aprila 1992. godine, stavili na raspolaganje SDS-ovim zločinačkim planovima. Svi navedeni učesnici su, zajedno sa drugim predstavnicima civilnog i političkog rukovodstva bosanskih Srba i Republike Srbije,udruženog zločinačkog poduhvata, u kom su dijelili i sprovodili, ne birajući sredstva, namjeru čišćenja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa prostora koji su Srbi „vjekovno smatrali svojim“.
Rezultat ove sveobuhvatne kampanje786 su ubijena civila, među kojima veliki broj i žena i djece, 22 logora, 25 masovnih grobnica i preko 30,000 projeranih.
I pored ovolikih razmjera zločina, Sanski Most je neopravdano ostavljen na marginama i naučnog i literarnog izučavanja, te je neznatan broj napisanih djela o ovom mračnom periodu sanske historije, što djelo Osmana Botonjića čini još vrjednijim. Knjiga „Put do Manjače“ jedinstveno je i neprocjenjivo svjedočenje o zlu jednog vremena koje je moralo biti zabilježeno. Autor piše iz potrebe, iz nužde da sebe iscijeli ali i da druge upozna sa onim što je preživio, da kaže istinu i prenese glas o onima koji boreći se za posljednji uzdah zraka, izdahnuli u kamionu smrti.
Knjiga „Put do Manjače“ autobiografski je rukopis i odraz hrabrosti autora da, vraćajući se još jednom u Betonirku, u kamion smrti i konačno na Manjaču, bosanskohercegovačkom društvu podari autentično svjedočenje i kazivanje iz prve ruke o ovim događajima. Ovo je tekst koji će sadašnjim i budućim generacijama poslužiti i za naučno izučavanje uzroka i posljedica genocida u Sanskom Mostu, ali i kao štivo koje će opominjati o razmjerama zla i nakaradnosti i izopačenosti ljudskog uma.
Autor sebi i nakon svega proživljenog i dočekane slobode, postavlja pitanje „Zašto“, tražeći ali ne nalazeći odgovor na razmjere zla koje je na vlastitoj koži osjetio. Traži odgovore na pitanja o zlu nekadašnjih komšija Srba, ali i inertnosti i nezainteresiranosti međunarodne zajednice kao nijemog svjedoka onoga što su proživljavali.
Autor hronološki i čitko pripovijeda o eri jednog vremena, uvodeći prvo čitaoca u prividni sklad koji je vladao u životima građana Sanskog Mosta početkom 90-ih godina 20. stoljeća, a potom i, za njih, od 1991. godine, iznenadne promjene u klimi i konačno proljeće 1992. godine kada vide da se „nešto“ događa ali odbijaju da povjeruju da će se dojučerašnje komšije okrenuti protiv njih. Opisuje atmosferu u gradu u martu i aprilu mjesecu 1992., neizvjesnost i netrpeljivost u zraku, a potom i maj 1992. godine kada će uslijediti prva hapšenja i napadi na grad i okolna sanska sela. Događaje o kojima nema neposrednih saznanja autor, u cilju vjerodostojnosti i približavanja tematike čitaocu, obogađuje svjedočenjima drugih svjedoka, neposrednih sudionika tih događaja. Vjerodostojno opisuje mučilište Betonirku, prebacivanje na Manjaču, te i ovaj koncentracioni logor iz koeg autor ponovo vjerodostojno prenosi logorski život i ljudske sudbine u njemu.
Vrijeme do svog hapšenja autor opisuje kao „usporeni film“, gdje posmatrajući stravične slike oko sebe čeka neminovno. Konačno, jednoga dana, dolazi milicija i odvodi ga pod izgovorom da ide na razgovor. Ostaje mu urezana u pamćenje slika porodice u tom trenutku, slika kojoj će se kasnije u najtežim trenucima iznova i iznova vraćati.Ipak, umjesto razgovora, zatvaraju ga u Betonirku, garažu broj 1. Zatvoreni, već naviki na sudbinu koja ih je snašla, upoznaju ga sa režimom Betonirke i onim najbitnijim: ko tuče, koliko, kada. Ubrzo shvata da se u Betonirci malo šta događa: samo tuča i čekanje na tuču, kao jedina konstanta i jedino izvjesno u životu logoraša.
Kada opisuje Betonirku, autor usporava tempo pripovijedanja, opisuje dan za danom, prenoseći čitaocu slike ovog mučilišta koje i sam isprva mijenja za košmar.Opisuje svoje prvo premlaćivanje, tuču do besvijesti, kada pada ne znajući više gdje se nalazi, lebdeći između svjesnog i nesvjesnog. Opisuje nesnosne uvjete u garažama, vrelinu, žeđ, glad, krike i jauke..Opisuje međusobno pomaganje sapatnika po sudbini, njihovu želju za životom i pobjedom nad zlom, strah i nadu koji se smjenjuju prateći nesnosni ritam Betonirke.
Ipak, glavna priča je ona iz kamiona, kamiona smrti. Sate do Manjače koji su za logoraše bili vječnost, tako i predstavlja. Sekundu za sekundom, minutu za minutom. Pripovijedajući događaje i činjenice koji prethodne ovom činu gotovo u jednom dahu, autor kao da žuri prema kamionu, da još jednom, sada za nas, zaviri u njegovu unutrašnjost.Trenutke iz kamiona, posljednje smrtne mnogih svojih prijatelja, prenosi u detalje. Skučenost, vrućinu, sparinu, znoj, žeđ, vapaj, kapi kondenzovane vode na ceradi, tračke zraka koji dopiru do logoraša dok se kamion vozi i nesnošljive trenutke dok u više navrata stoji.
Opisuje taktike preživljavanja: sjediti, a ne stojati, disanje kroz rijetke tačke kroz koje ulazi zrak, maštanje o vodi kupanju, šamare koje dijele oni koji se bolje drže, a potom bjesomučno stanje gdje razum prestaje, u kom se više ne zna ni šta činiti ni kako se vladati:„Jedni trče, drugi sjede, treći pjevaju, buncaju u delirijumu, četvrti dozivaju Boga ,… traži se vazduh a vazduha nigdje“.
Opisuje posljednje trenutke u kamionu u kom se ne zna više ni ko je živ ni ko mrtav, gdje se prvo čula vika, žamor, „vode, vode“, panika, a potom hroptanje, pjena na usta, gušenje i naposljetku tišina.Tišina sve do Manjače.
Djelo „Put do Manjače“ neprocjenjivo je svjedočanstvoneposrednog sudionika događaja gdje nam autor pruža uvid u najintimnije, često i posljednje trenutke i misli putnika na putu bez povratka.
Ovo je svjedočanstvo o dječaku Sevdagi koji umire na svoj 18. rođendan, svjedočanstvo o braći Nedžadu i Dževadu koja jedan za drugim umiru u zagrljaju, o policajcu Josipu kojega je otac dugo nakon toga tražio, viđao kamion parkiran pred opštinom, odlazio u Krizni štab i raspitivao se, svjedočanstvo o Ivinim posljednjim kricima, o Adamu i njegovoj majci koja sa slikom sina svake godine pohodi masovnu grobnicu gdje su bačeni, Izetu koji je posljednjim atomima snage poslao poruku sinu da je bio dobar čovjek, svjedočanstvo o onima koji su umrli sa pjesmom i onima koji su otišli sa Božijim imenom na usnama. Ovo je svjedočanstvo o onima koji su i u ovim neljudskim trenucima ostali ljudi, pomagali i bodrili druge, mnogima pomogavši da prežive, da bi potom, poput Vicka koji do danas nije pronađen, Envera i Edina bili likvidirani.
Ovo svjedočanstvo djelimična je utjeha porodicama ugušenih i ubijenih logoraša da patnja njihovih sinova, očeva, braće..ovim zapisom neće biti zaboravljena. Ovo svjedočanstvo govori u ime ubijenih.
Knjiga „Put do Manjače“ Osmana Botonjića ostat će kao trajni podsjetnik da opominje i da podsjeća na zlo fašističke ideologije jednog vremena kada su pripadnici jednoga naroda poprimivši neljudska obličja, uzeli sebi za pravo da, ime u srpstva i pravljenja države svih Srba na jednom prostoru, 65 ljudskih bića potrpaju u hermetički zatvoren kamion, i da, uskrativši im ono osnovno – zrak i vodu, iscijede život iz njih. Ovo je knjiga o jednom od modaliteta,u najavljenoj autostradi pakla i stradanja, pokušaja odvođenja bošnjačkog i hrvatskog naroda u nestanak.
FOTO: (faksimil)
(The Bosnia Times)