ISLAMISTIKA
Postoje najmanje
tri razloga koja navode na sumnju da poslovanje BBI banke nije halal. Da bismo
pomogli iskrenim vjernicima da donesu ispravnu odluku objavljujemo tekst
najmeritornijeg islamskog intelektualca u savremenoj povijesti bosanskih
muslimana
Piše: Husein Đozo, thebosniatimes.ba
Postoje najmanje tri razloga koja navode na sumnju da
poslovanje BBI banke nije halal/islamski dozvoljena rabota. Prvi razlog je da
je sagrađena zgrada BBI Centar na temeljima srušene džamije. Drugi razlog je
sumnja u porijeklo novca, kako osnivačkog uloga tako i dokapitalizacija banke,
te (fiktivnih?) vlasnika banke. Treći razlog sumnje se nalazi u enormnom
bogaćenju grupe ljudi koji čine menadžment na čelu sa Edibom Bukvićem.
Da bismo pomogli iskrenim vjernicima da donesu ispravnu
odluku u pogledu poslovanja i štednje u ovoj banci objavljujemo tekst
najmeritornijeg islamskog intelektualca u savremenoj povijesti bosanskih
muslimana Huseina Đoze.
Napominjemo da je tekst je pronađen u arhivima DB-a kojeg je
komunistička tajna policija konfiskovala od autora. Rad je pisan sredinom
sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
“
(…) Sve naprijed izloženo oduzima kamati neki privredni značaj i svrstava je u
privrednog parazita. Zar kod potroških kredita, zastoj u naplati robe prodate na
kredit ne predstavlja gubitak zbog prekida kružnog kretanja kapitala, jer je
usljed nedostatka pozajmljenog novca onemogućen neometan nastavak proizvodnje
novih proizvoda. Zar je to parazitizam? Na ovako postavljeno pitanje može se
postaviti nešto drugačije pitanje. Zašto i kada proizvođači daju robu na
kredit? Šta bi se dogodilo sa robom koja je prodata na kredit da je ostala
neprodata? Kontinuitet proizvodnje se održava i onda kada se na tržištu osjeti
nedostatak kupovne moći. Nedostatak kupovne moći usporava plasman proizvedenih
roba, što proizvođača dovodi do gomilanja zaliha. Nagomilane zalihe također
dovode do prekida u kružnom kretanju kapitala, jer usljed umanjene kupovne
snage ne dolazi do transformacije robe u novac. Kod nagomilavanja zaliha nije
nedaća samo u prekidu kružnog kretanja kapitala, nego uskladištene zalihe traže
održavanje i podložne su nekoj vrsti moralnog habanja, što utiče na njenu
cijenu na tržištu. Dakle, plasman roba na kredit se događa samo kod roba čija
je prodaja usporena ili kupovna snaga potrošača ne dozvoljava nabavku tih roba
za gotovinu. Teško je naći kurentnu robu na kredit. Kupovinom robe na kredit
potrošač oslobađa proizvođača od troškova održavanja zaliha i od sniženja
cijene usljed nekurentnosti robe, a uz to proizvođač skupo plaća robu. Nakon
ovog razjašnjenja postavlja se pitanje ne predstavlja li prodaja robe na kredit
uz kamatu očitu pljačku? Novčani potrošački krediti imaju istu svrhu. Kreiranjem
kreditnog novca poboljšava se kupovna snaga potrošača kako bi se apsorbovali
višak zaliha i veoma skupa roba. Kada se ovome doda i način kreiranja kreditnog
novca tj. da se na jedan dinar „vrućeg“ novca kreira tri dinara kreditnog novca
postaje jasno u kolikoj je mjeri kamata privredni balast, jer se čak na
nepostojeći novac plaća kamata. Jedan od dva tipična metoda kreiranja kreditnog
novca koji navodi Jean Robe je metod lančanog, višestrukog pozajmljivanja jedne
iste sume na bazi minimalnih razlika u kamatama. On ovo poslovanje ovako
prikazuje: Arapski šeik dobijene dolare od izvoza nafte u SAD povjerava
švicarskoj banci sa kamatom od 5%. Švicarska banka ove dolare plasira na
tržište u Londonu kod filijale američke banke sa kamatom od 5,2%. Filijala
američke banke u Londonu pozajmljuje ovaj novac jednoj francuskoj banci sa kamatom
od 5,5%, a francuska banka, također uz malu razliku u kamati, ustupa novac u
Londonu filijali zapadnonjemačke banke. Ova opet ovaj novac dalje ustupa
italijanskoj banci s kamatom od 7,1%, a italijanska banka ovim novcem finansira
italijansko industrijsko preduzeće naplaćujući kamatu od 8%.
Ovaj
zaobilazni put novca jasno ilustrira njegovu privrednu ulogu. Da bi dospio u
zonu proizvodnog procesa, da bi u sebi sadržani minuli rad prenio na novi
proizvod, on prolazi proizvodno neplodni put, ali ipak na svakoj stanici toga
puta oplođavan da bi ukupni plod od 8% na novi proizvod, makar to bilo u zoni
dohotka odnosno viška vrijednosti ili profita, gdje funkcionirajući kapitalista
ustupa dio profita novca kapitalisti. U socijalizmu se ova dioba formulira kao
vršenje viška rada između subjekata sa posebnim svojinskim ovlašćenjima nad
općepredmetnim radom. Činjenica da je izdatak za kamatu i u kapitalističkoj i
socijalističkoj raspodjeli ukupnog prihoda smješten u zonu dohotka kao dio
profita odnosno viška rada, govori o njenom eksploatatorskom i neproizvodnom
karakteru. U vezi sa kamatom često se pominje inflacija kao razlog koji
opravdava njeno postojanje. Obezvrijeđenje novca ili inflacija je poremećaj u
danom odnosu robnih kupovnih fondova. Negativan uticaj inflacije prisutan je u
svim tokovima privrednog života. Kod ovakvog stanja i pozajmljeni i na
najsigurnije mjesto deponovani novac snosi jednako obezvrijeđenje.
Inflacijom
su pogođeni siromašniji slojevi naroda, a oni su najčešći korisnici kredita, pa
je pravedno da oni plaćaju i naknađuju obezvrijeđenje novca imućnih. Nekontrolirani
plasman kreditnog novca je jedan od uzročnika inflatornih kretanja, te se
povećanjem kamatne stope nastoji otkloniti poremećaj u odnosu robnih i novčanih
fondova. Ovdje se kamata pojavljuje kao regulator. O kamati kao regulatoru
privrednih kretanja ovom prilikom neće biti riječi, ali zar je to jedini mogući
regulator neophodan privredi.
Tokom
historije kredit uz kamatu je u svim fazama bio prisutan. Historičari ga
opisuju više po negativnim posljedicama, nego po ekonomskim efektima.
Zagovornici kredita uz kamatu pripisuju mu poseban značaj u historijskom
periodu označenom kao „kapitalizam“. Međutim ni taj period nije ostao bez
vapaja i negativnih posljedica. Čujmo, te vapaje! U Egiptu je u vrijeme
Bokhorisa ukinuto dužničko ropstvo. U vezi s tim Diodor Sicilijanac piše:
Zahtjevana je isplata dugova od imovine dužnika, a nije dopušteno u bilo kom
vidu pretvoriti ih u robove, jer je on (Bokhoris) mislio da su njihova dobra
ono što su zaradili radom ili dobili poklonima od zakonitih vlasnika, dok su
tijela dugovana državi koja su mogla da služe njima za potrebe mira i rata.
Zaista je apsurdno da se vojnik koji mora da se suoči sa opasnostima radi
otadžbine odvede u ropstvo od povjerioca za dug i da stoga, zbog tvrdičluka
pojedinca, strada opći interes.“[1] Ubrzo su stanovnici ranofeudalnih država saznali šta je zajam sa interesom i
iskusili sve teške posljedice koje zelenaštvo ima u raznim civilizacijama.
Izvori govore o tome kako je Klotar, marovinški kralj, ukinuo glavarinu sa
obrazloženjem da su podanici, da bi isplatili ovaj porez, uzimali zajmove
dajući u zalog svoju djecu zelenašima.[2]Janković
u članku o političkim strankama u Srbiji XIX vijeka piše: Sedamdesetih godina
jedan je poslanik govorio u skupštini: već sada u srezu jaseničkom nema
nekolicina ljudi koji nisu dužni, a sve ostalo zadužilo se kod dva-tri čovjeka,
i ako se sada tim ne pomogne, znam izvjesno da će nekoliko sela preći u ruke
dva-tri čovjeka..Badava ćemo govoriti da smo istjerali spahije iz naše zemlje,
oni će da postoje zelenašenjem i drugim manje direktnim načinima, preticalo je
bogatstvo iz sela u grad.[3]
Naročito
je bio veliki broj prezaduženih zanatlija. Od 1845-1893. g. izvršeno je 2415
javnih prodaja zanatlijske imovine, što predstavlja veliki broj za jednu malu
zemlju. O tome je u „Srpskom zanatliji“ (br. 22 iz 1889 g. str. 141) pisalo:
Zanatlije
bez kapitala, bez imanja idu u nadničare, pandure, patroldžije, u službu itd.
Broj krajnje sirotinje sve se više umnožava, a bogate se i napreduju samo
pojedini paraziti u narodu, trgovci, interesdžije, gospoda i gazde. Najviše je
među zelenašima bilo trgovaca. Trgovci i dućandžije jedno vrijeme su imali više
računa da daju zajmove sa kamatama nego da ih trguju. Ovakvi jauci su veoma brojni
i to su vapaju nad sudbinom pojedinaca, dok se savremeni odnose na cijele
narode, na nerazvijene zemlje. „Nikada nije bilo toliko kapitala na tržištima,
nije bilo tolike ponude kapitala. Međutim, rijetko je kada bio toliko skup kao
danas, iako je za taj isti kapital u razvijenim zemljama, zbog poznatih
razloga, nedovoljna potražnja“ izjavio je Rikard Štajner u diskusiji po
referatima sa Svjetskog naučno-bankarskog skupa „Međunarodno finansiranje
ekonomskog razvoja“ održanog u Dubrovniku od 31.X.-5.XI. 1977. godine. Na istom
skupu Žan Karijer konstatira; „Postoji istina kojoj ne možemo umaći, a to je da
su sredstva koja nabavlja Svjetska banka skupa sredstva“, dok Srboljub Jović
tvrdi da je „zaduženost zemalja u razvoju danas već dostigla alarmantne granice
i postala izuzetno izvedeni problem, stvorivši nove barijere daljem razvoju ovih
zemalja. Bez zahvata u pravcu radikalnijeg reduciranja visoke opterećenosti vanjskim
dugovima, postavlja s ozbiljno pitanje zaustavljanja trenda već formirane stope
rasta privreda ovih zemalja u razvoju, dok nema ni govora o mogućnosti dinamiziranja
njihovog prosperiteta“. Ovi izvori o posljedicama korištenja kamate ne prave
razliku između zelenaštva starog i srednjeg vijeka i kamate u kapitalizmu,
svugdje stradaju siromašni i nemoćni, nekad su to bili pojedinci, a u
kapitalizmu i pojedinci i narodi.
ZABRANA
KAMATE I BESKAMATNI KREDITI
U
Kur'anu se utvrđuje zabrana kamate riječima: ”Oni koji jedu kamatu dići će se
kao što će se diže onaj koga je šejtan dodirom izbezumio. To je zato što su
govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a
zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani,
njegovo je ono što je prije stekao i njegov slučaj će Allah rješavati; a oni
koji to ponovo učine – bit će stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.
Allah uništava kamatu, a unapređuje sadaku. Allah ne voli nijednog nevjernika,
grješnika.” (El-Bekare, 275-276.)
Islamski
pravnici su saglasni u definiciji kakama da je to dodatak (višak) jednoj od
dvije istovrsne protuvrijednosti (cijene) bez adekvatne naknade toga dodatka.
Nema razilaženja među islamskim najpriznatijim pravnim autoritetima, četvoricom
imama, u tome da je kamata zabranjena. Neosporno je to veliki prestup, što je
potvrđeno Kitabom (Kur’ anom), Hadisom i saglasnošću islamskih učenjaka. Definicija
koju Abdurahman Džezirija navodi u svom Ktabul-fikhu tačno odredila šta se
podrazumijeva pod pojmom „kamata“. Ovaj pojam može biti zamijenjen pojmom
„zelenaštvo“, kako je to učinio Korkut u svom prijevodu Kur'ana. Stoga je,
služeći se njegovim prijevodom, u prednjim citatima zamijenjeno “zelenaštvo” sa
pojmom kamata. Bilo bi besmisleno ulaziti u raspravu, šta je zelenaštvo, a šta
kamata. Sama činjenica da se u gornjem citatu (u Kur’ anu) pominje „glavnica“
isključuje ma i najmanji dodatak glavnici. Uz to dovoljno je podsjetiti da je u
Rimskoj imperiji kada se zbog duga odlazilo u ropstvo, bila određena kamata od
12% godišnje, a ni danas u kreditnim odnosima ne smatra se visokom kamatna
stopa od 12% godišnje. Teška optužba protiv onih koji se koriste kamatom (jedu
kamatu), da im se prijeti ratom od Allaha i Njegova Poslanika, svjedok je
strašnih posljedica iz odnosa koji su opterećeni korištenjem kamate. “U većini slučajeva
zajmodavci su imućniji, a korisnici kredita siromašni, pa bi dozvolom sporazuma
o kamati bilo omogućeno bogatom da se još obogati na štetu nemoćnih siromaha, što
je nespojivo sa milošću Milostivog“, kaže Fahrudin Razi u svome komentaru Kur'ana.
Nespojivost korištenja kamate sa Allahovom milošću jasno je izražena u
posljednjem citiranom ajetu, gdje se u nevolji prije naređuje nego preporuča
odgoda duga, a još boljim djelom proglašava potpuni oprost duga. Važno je
napomenuti da su citirani ajeti došli u sastavu ajeta koji govore o
dobročinstvu i solidarnosti, na što i posljednji citirani ajet upućuje. U međuljudskim
odnosima ne može odredište ljudskog ponašanja biti isključivo interes, učiniti
interes osnovnom pokretačkom snagom privredne aktivnosti, znači izgubiti vjeru
u čovjeka, u njegovu sposobnost za humanost i solidarnost. Nesposobnost
izvjesnog manjeg broja ljudi da u sebi razviju smisao za humanost i solidarnost
uspjela je da nametne interese osnovom privrednog života. Tako je to sada,
kamata postala poluga i regulator privrednih aktivnosti, da bi se zadovoljilo
pohlepi te male skupine, ljudi, učenih ljudi, nastoje i upinju se da pronađu
teoretsko opravdanje tome. Neupsjeh u opravdavanju kamate je izražen u nejedinstvenosti
njenih definicija i spornosti njenog problema u monetarnoj teoriji. Svoje
neslaganje što je Crkva napustila doktrinu o zabrani kamate Pijo ovako
izražava: „Moramo se pitati ne treba li ovdje pod progresom podrazumijevati
svjesno povinovanje neizbježnoj dekadenciji prilagođavanje jednom životnom
stilu u kome je ono bitno zaboravljeno.“ Ovaj izraz negodovanja nije davnašnjeg
porijekla, pojavio se nešto prije Drugog svjetskog rata. I pred savremeno
društvo se postavlja isto pitanje. Već se čuju glasovi sa zahtjevom za
radikalnim smanjenjem zaduženosti zemalja u razvoju, bilo produžavanjem rokova
dospjelosti ili smanjenjem kamate kod već preuzetih kredita od strane ovih
zemalja ili što je najradikalniji potez, putem jednostavnog otpisivanja
određenog dijela dugova od strane zemalja povjerioca. Žan Karijer na Svjetskom
naučnom skupu u Dubrovniku izlaže: „U potpunosti se slažem da zajmovi odoboreni
po komercijalnim stopama nisu odgovor, u svakom slučaju nisu potpun odgovor, za
probleme razvoja. Zbog toga smo uz pomoć zajednica zemalja članica osnovali
1960. godine Međunarodno udruženje za razvoj i ulažemo velike napore kako bismo
udruženju osigurali prihode koji mu omogućavaju da odobrava zajmove bez
interesa i na 50 godina“. Zar se iz prednjeg ne primjećuje zahtjev za uvođenje
beskamatnog kreditnog sistema u kome bi došla do izražaja međuljudska
solidarnost, gdje otpis duga nije odraz naplativosti, nego čin dobrovoljnosti
kao znaka međuljudske brige i razumijevanja. Ovaj glas je muslimanima poznat iz
Allahove Objave: „ (…) a još je bolje, nek znate, da dug poklonite“.
Mi
muslimani vjerujemo u sposobnost čovjeka da se u ime Allaha odrekne vlastitog
interesa za dobro drugog čovjeka. Dokaz je naš obični čovjek koji se u
savremenim uslovima odriče kamate na štednju, koju poklanja drugom, jer neće za
sebe da je koristi zbog Allahove zabrane. “Kada bi obavezali sve narode da
napuste kamatu, imućni bi kreditirali siromašne beskamatnim kreditom…bili bi zadovoljni
sticanjem normalnih prihoda od poljoprivrede, industrije i trgovine…čime bi doprinijeli
progresu svoje civilizacije izgrađujući je na bazi dostojanstva, milosti i međusobnog
pomaganja…“ kaže Rešid Rida u komentaru Kur'ana. Beskamatni kreditni sistem
nije iluzija, on je realna osnova
zdravog i progresivnog privrednog života. Dakle kamata nije samostalna
ekonomska kategorija neophodna za normalnu privrednu aktivnost, putem koje se
postiže progres i blagostanje čovječanstva. Ona se zajedno sa špekulacijama
nalazi na periferiji ili bolje reći van čistih privrednih djelatnosti kao
privredni balast. Kamatom i špekulacijama jedna grupa nepravilno ostvaruje zamašne
prihode, dok za ostali dio čovječanstva
ona predstavlja kočnicu, teret i prezir. Nije
namjera ove rasprave da dokazuje opravdanost Allahovom Objavom utvrđenu zabranu
kamate, jer je objavom utvrđen put, u to nema sumnje, u skladu sa potrebama
ljudi, a Kreator toga puta je Tvorac i čovjeka i njegove prirode i njihovih
potreba. Cilj ove rasprave je da se otklone dileme oko toga šta obuhvata
zabrana kamate, da se odstrani bljesak privida kojeg šejtan kreira i da se
između zelenaštva i kamate stavi znak jednakosti.
(The Bosnia Times)