REPORTAŽA
Jürgen Todenhöfer
jedini je zapadni novinar kojemu je bilo dopušteno da neko vrijeme proboravi na
teritoriju Islamske države, o čemu je napisao knjigu, a ovih dana počelo je u
Njemačkoj prikazivanje njegova dokumentarnog filma
FOTO: Public
(Reuters)
Jürgen Todenhöfer
jedini je zapadni novinar kojemu je bilo dopušteno da neko vrijeme proboravi na
teritoriju Islamske države, o čemu je napisao knjigu, a ovih dana počelo je u
Njemačkoj prikazivanje njegova dokumentarnog filma
Prošli je tjedan
u Njemačkoj počelo prikazivanje dokumentarnog filma Jürgena Todenhöfera “Inside
the Islamic State” (“Unutar Islamske države”), riječ je o materijalu koji je u
prosincu 2014. snimljen većinom u od Islamske države okupiranom iračkom Mosulu.
Autor je 2015. objavio i knjigu “Deset dana u ‘Islamskoj državi’” koja u nas
nije prevedena, iako je često spominjana i citirana u raznim svjetskim
medijima, jer njemački je publicist, s još dvojicom suradnika, jedini zapadni
novinar koji se živ vratio iz samoproglašene države, s okupiranog područja,
središta antiislamskog terora kojem je cilj globalno se raširiti.
“Nisam ja tek
posjetio Islamsku državu, ja sam zapravo tih deset dana živio s njima. Bilo je
noći koje smo skupa proveli spavajući na podu, između nas je bio samo
kalašnjikov”, gledao je tih deset dana kako žive, slušao kako razmišljaju, sate
i dane proveo u razgovorima s mladićima i zrelim ljudima, nekima stasalima na
Bliskom istoku, mnogima rođenima i odraslima diljem Europe, Amerike. Čitajući
Jürgena Todenhöfera te znajući ponešto o njegovoj prošlosti suca i čovjeka
kojem je stalo do svjetske pravde, sklona sam vjerovati da je uložio sve svoje
ljudske i intelektualne kapacitete ne bi li shvatio te ljude. Niti ih je
razumio, niti je za njihov teror našao bilo kakvo ljudsko opravdanje, ali je
njegova knjiga bitan doprinos dekonstrukciji fenomena zla koji u Islamsku
državu i dalje odvodi tisuće mladih iz cijelog svijeta, a objašnjava i genezu
“države” koju je začela, a i danas je dijelom hrani politika Washingtona i
njegovih saveznika.
Todenhöfer nije
tipičan novinar, doktor je pravnih znanosti, bio je zastupnik CDU-a u
Bundestagu, gotovo pet mandata, bio je i sudac, njegovo je ime bilo i na listi
za odstrel Frakcije Crvene armije, koja je ubila i njegova najboljeg
prijatelja. Intervjuirao je Asada onda kad ga Zapad više nije htio za
sugovornika, išao je i među talibane, prošao Bliski istok uzduž i poprijeko,
uvjeren da uvijek treba čuti sve strane u sukobu.
Prvi kontakt
Što je takvog
čovjeka ponajviše šokiralo od svega onoga čega se nagledao u tih, kako piše,
njemu predugih deset dana što ih je proveo u Islamskoj državi, ponajviše u
sirijskoj Raki, pa u iračkom Mosulu?
“Upitao sam
jednog njihovog suca hoće li tih dana biti egzekucija ili amputacija i on mi je
odvratio: ‘Neće’, a onda je jedan od boraca Islamske države, koji je cijelo
vrijeme bio u našoj pratnji, kazao: ‘Ako želiš snimiti nešto od toga, mogu ti
to organizirati jer zatvori su nam puni kriminalaca. Što bi ti bilo bolje za
snimanje – amputacija ili egzekucija? Bi li radije htio Kurda ili šijita?’ To
je trenutak u kojem se zrcali cijela njihova ideologija koja nema nikakve veze
s islamom”, kazao je u razgovoru za Globus.
Još početkom
2014., prije no što je i proglašen “kalifat”, Todenhöfer je preko interneta
kontaktirao s 80-ak radikalnih boraca, 15 njih mu je odgovorilo na poruke, a s
dvojicom je nakon toga mjesecima ostao u kontaktu, diskutirali su preko Skypea,
ponekad satima. Jedan od njih, sasvim svjestan da Todenhöfer osuđuje njihovu
ideologiju, ipak mu je, nakon gotovo godinu dana, ishodio dozvolu za posjet
Islamskoj državi, potpisanu osobno od Abu Bakr al Bagdadija u kojoj mu jamče
sigurnost, što se kasnije u više slučajeva na terenu pokazalo ključnim da bi se
sačuvala živa glava.
“Ono što mi
vidimo ovdje na Zapadu propaganda je Islamske države, ali mi ne vidimo kako
stvarno izgleda život tamo. Vidimo konvoje naoružanih ljudi i bezbroj crnih
zastava, potpuno militariziranu ‘državu’. Ali, to nije suština. Zateklo me to
što se život na ulici Mosula doima više-manje normalnim, prometna gužva je kao
nekad, ljudi kupuju po sukovima, šokirala me ta normalnost, banalnost zla”,
ističe.
Zablude zapada
Prije početka
molitve, opisao je i u knjizi, svi dućani i radnje zatvaraju vrata i spuštaju
rolete, svi kreću prema džamiji. Petkom su džamije prepune, toliko da oni koji
ne stanu unutra skidaju jakne i marame s glave i mole na njima. No, licemjerja
je na sve strane – makar bi petkom prodavaonice trebale ostati zatvorene, za
borce postoje izuzeci, pa se njima prodaju cheeseburgeri, coca-cola, pommes
frites. Kršćani i Židovi Islamskoj državi moraju plaćati džizju, porez, ako to
ne učine, slijedi im smrt. Sa šijitima je drugačije, oni su “otpadnici” i
jedino ih pokajanje i prijelaz u sunite može spasiti od smrti.
U Islamskoj državi
svjedočenje dvije žene vrijedi kao svjedočenje jednog muškarca. Žene su, kaže
jedan od Todenhöferovih pratitelja, “tjelesno i duhovno ograničene”.
Zapadna
demokracija nespojiva je s njihovom ideologijom: “Ne možeš se podčinjavati
Ustavu i tvrditi da vjeruješ u Alaha, koji traži drugačije nego što traži
Ustav. Izbori znače nevjeru i borbu protiv Alaha i njegova proroka”, zabilježio
je u knjizi riječi jednog od sugovornika Jürgen Todenhöfer.
Koje su najveće
zablude Zapada o Islamskoj državi? “Iako Islamska država gubi dio teritorija,
Zapad previše podcjenjuje njezinu snagu. Jer Islamska država je i dalje jako
‘hype’ među mladima iz muslimanskih obitelji, odraslima na Zapadu. I dalje žele
tamo, ginuti za nju. To je među njima poput mode, trenda, nose tenisice Nike,
maske i kalašnjikove i doimaju se sami sebi poput nekakvih heroja iz Ratova
zvijezda. Misle da igraju bitnu ulogu u povijesnoj drami”, govori nam u
telefonskom razgovoru.
Novačenje
U Islamskoj
državi sretao je borce iz Rusije, SAD-a, Finske, Švedske, afričkih država, puno
Nijemaca, Kanađane, neki od njih čak i ne dolaze iz muslimanskih obitelji.
“Pamtim mladića iz Trinidada i Tobaga koji je u Islamsku državu došao netom što
je kod kuće položio državni ispit za pravnika i dobio posao na sudu. Pitao sam
ga, začuđen, što tu radi. Kazao je da je došao jer su zapadne vrijednosti
šuplje i da je u Islamskoj državi spreman raditi sve što od njega zatraže.”
Boraveći u
Islamskoj državi, vidio je iz prve ruke kako funkcionira njihovo novačenje po
cijelom svijetu. “Tim mladim ljudima govore da su oni diskriminirani po Europi,
SAD-u i drugdje zato što su muslimani. Potom kažu: ‘Jeste li vidjeli kako
ubijaju vaš braću i sestre po Afganistanu, Libiji, Iraku? Kako ubijaju djecu?
Je li to moralno?’ Oni naravno odgovaraju da je to nepravedan rat, a regruter
potom viče: ‘A što ti radiš? Sjediš tamo i ne činiš ništa! Živiš svoj udobni
život, jedeš, piješ, zabavljaš se. Što radiš da pomogneš muslimanima? Dolazi se
boriti za svoju braću!’, potom im pričaju legende o apokaliptičnoj bitki između
dobra i zla koju su predvidjeli još prije više stotina godina i u kojoj se oni
bore na strani dobra. Sad zamislite te momke koji su u Francuskoj i Njemačkoj
nitko i ništa, bez šanse za uspjeh u svojim getima. Prvo ih pogodi osjećaj
krivnje, a potom kad odu u Islamsku državu, oni se u početku osjećaju kao da se
bore u povijesnoj bitki, da su heroji. Nije to teško shvatiti, znajući koliko
je zla Zapad tamo počinio”, kaže Jürgen Todenhöfer.
Islamsku državu
nemoguće je poraziti dronovima i zapadnjačkim bombama. “Nikada ih tako nećemo
pobijediti. Pa 14 godina bombardiramo talibane i rezultat toga je da je danas
po planinama Hindukuša puno više talibana nego na početku. Pokazalo se da ne
znaju voditi zemlju, ljudi su ih prezirali, a onda ih je američko bombardiranje
ponovno učinilo jakima, jer ne možete na ideologiju ići bombama. S Islamskom
državom još je jedan problem, posebno u iračkom dijelu: Zapad tamo potpomaže
šijitske snage i napada sunitske gradove u Islamskoj državi. Napadati sa
šijitskim snagama sunitska mjesta može samo onaj tko nema pojma o tom dijelu
svijeta. Suniti imaju osjećaj pripadanja i empatije prema sunitima, deset je
milijuna sunita, nakon pada Sadama, potpuno isključeno iz političkog života u
Iraku. U Mosulu oni su prihvatili Islamsku državu jer su je vidjeli kao manje
zlo nego da nad sobom imaju šijitsku vladu. No, većina sunita u Mosulu ne
podupire Islamsku državu, dapače muka im je od nje.”
Loša strategija
“Mosul je moderan
grad, multikulturalan, u kojem je ugrađeno više od 5000 godina civilizacije.
Suniti su dali znak Obami, poručili su mu da su oni, pa i nekadašnji članovi
Sadamove stranke, spremni boriti se protiv Islamske države ako im se zauzvrat
daju ista prava kakva imaju šijiti u Iraku. To je njihov jedini uvjet.”
Jürgen Todenhöfer
uvjeren je da jedino suniti mogu poraziti Islamsku državu: “Američke, britanske
i francuske bombe ne mogu je poraziti, čak i kad bi je vojno uništile, ni tad
to ne bi bio pravi poraz. To vam je kao da se ja upustim u borbu s Vladimirom
Kličkom, ja taj meč ne bih mogao izgubiti, kao što ni Islamska država ne može
izgubiti u ratu protiv vojno moćnije koalicije. Jer, ja imam 80 kilograma i kad
bih se upustio u borbu s Kličkom, već bih u startu figurirao kao junak, baš kao
što se Islamska država u očima njezinih pristaša čini velikom i hrabrom u
okršaju s moćnim neprijateljem. No, ako ih vojno poraze sunitski Arapi, onda je
Islamskoj državi kraj, jer bi to značilo da njihovi ljudi poručuju: ‘Mičite se,
vi niste muslimani, niste suniti, niste Arapi i mi vas ne želimo ovdje.’ To se
već dogodilo 2007. i suniti su spremni to napraviti ponovno.”
Bombardiranje iz
zraka ne čini mu se ni kao razumna vojna strategija: “Vidio sam kako oni
ratuju. Kad Amerikanci krenu bombardirati, borci Islamske države se sakrivaju
među civilima. Kad su Amerikanci nedavno bombardirali sveučilište u Mosulu,
rekli su da bombardiraju jer je baš tamo stožer Islamske države. Glupost.
Islamska država nema stožer, vođe tih kriminalaca i terorista sastaju se nakratko
svaki put u drugoj kući. U zapadnim medijima smo znali čuti da je Abu Bakr al
Bagdadi ubijen dok se vozio u konvoju, ali on ne putuje u konvoju, oni se ne
drže zajedno na taj način, nego su stalno raspršeni. Mosul ima milijun ljudi i
možda 10.000 boraca Islamske države koji koriste sigurno 5000 različitih
stanova po gradu, niti u jednom se dugo ne zadržavaju. Bombe su tu nemoćne.
Morali bi sravniti cijeli Mosul. U tim napadima najviše pogibaju civili, i to
onda proizvodi spiralu zla jer rođaci ubijenih civila uzimaju puške ne bi li
osvetili svoje koje su ubili Amerikanci i njihovi saveznici. To samo pomaže
radikalizaciji većeg broja ljudi.”
Islamska država
je sasvim – antiislamska. “Ja bih je nazvao AID – antiislamskom državom. U
islamu je zabranjeno ubijati žene, djecu, civile, starce, a zabranjeni su i
napadački ratovi, kao i razaranje bogomolja. Islam ne traži ni da druge silom
tjerate da budu muslimani. U Kur’anu se niti jedna riječ ne javlja češće od
riječi ‘milost’; 113. i 114. sura počinju rečenicom: ‘U ime Alaha, milostivog,
samilosnog’, no oni ne poznaju milost ni prema kome i zapravo su se iskreno
čudili kad sam ih pitao kako to da nemaju milosti. Oni nikada o tome nisu ni
razmišljali. Ipak, pri kraju mog boravka tamo jedan mi je kazao: ‘Imate pravo,
okrutni smo. Ali mi samo otvoreno radimo ono što vi radite tajno. Islamska
država je možda pobila trideset tisuća Iračana. Ali Bush ih je pobio petsto
tisuća.’”
Daleko od islama
Konačno – zašto
je Al Bagdadi pristao pustiti njemačkoga novinara u Islamsku državu? “Htjeli su
pokazati da Islamska država nije država samo po imenu, nego da je zaista prava
država, da se tamo odvija normalan život, da bolnice rade, da socijalna služba
radi, da sudovi rade. Barem oni tako misle. Ali, ti ljudi nisu muslimani i
njihova vjera nije islam, nego je riječ o ideologiji. Oni i ne poznaju Kur’an.
Ne mislim ni da je Al Bagdadi vjernik, on je previše inteligentan da vjeruje da
to što proklamiraju ima ikakve veze s islamom. No, pogrešno interpretirana
religija je staro oružje za indoktrinaciju, instrument rata. Mnogi su ratovali
i u ime Isusa Krista, makar Krist baš nikoga nije pozvao da ratuje u ime
kršćanstva i ubija milijune ljudi po Africi, Aziji, Americi. Bush je u
telefonskom razgovoru Chiracu objašnjavao zašto ide na Afganistan citirajući
Bibliju. Zapadnjaci odavno pljačkaju tuđe resurse i porobljavaju svijet
govoreći da uvoze civilizaciju i kršćanstvo, sad pak to zovu demokracijom.
Francuski predsjednik nije poznao taj dio knjige pa se kasnije raspitivao kod
svojih savjetnika, ne bi li razumio što je Bush uopće htio reći.”
(The Bosnia
Times, Globus, Autor: Karmela Devčić)