FELJTON
Dejtonski mirovni sporazum je jedan
nepravedan sporazum koga je američka administracija, nakon dugog iscrpljivanja,
nametnula muslimanskim zemljama, zatim i muslimanima Bosne i Hercegovine – isto
kao što je takve sporazume nametnula muslimanima Sudana, Palestine i
Afganistana
FOTO: Hasanejn, Izetbegović (public)
Genocid nad muslimanima Bosne i Hercegovine
vršen je nekoliko puta tokom posljednja dva-tri stoljeća. Počinioci su isti:
srpski četnici i hrvatske ustaše. Iako su oni, kako rekosmo, međusobni
neprijatelji, oni se udruže kad god treba dijeliti Bosnu i Hercegovinu i vršiti
genocid nad njezinim muslimanima.
U bliskoj prošlosti, Srbi i Hrvati su
počinili užasne pokolje sa ciljem da istrijebe muslimane Bosne i Hercegovine, a
danas se ovdje historija ponavlja. Danas, u posljednjem ratu protiv muslimana,
nad njima su iste vojno-političke snage sa srpske i hrvatske strane ponovo
počinile strašan genocid i veći broj masovnih pokolja kakvi se ne pamte i kakvi
se ne mogu opisati, nažalost, ni pobrojati. Mi ovdje možemo reći da su Srbi
započeli rat protiv muslimana Bosne i Hercegovine davno i isplanirano. Čekali
su povoljan trenutak za to. Interesantno je da su počeli da kolju najprije one
muslimane koji su im bili najbliži, koji su bili njihovi susjedi i sa kojima su
zajedno živjeli dugo vremena; počeli su sa klanjem muslimana koji su njih,
Srbe, hrišćane, oponašali u životu, koji su s njima pili alkohol, kojima su
davali svoje kćeri ili od kojih su se ženili, s kojima su jeli svinjetinu, zbog
kojih nisu sunnetili svoje sinove, zbog kojih nisu ni klanjali ni postili
ramazan ni išli na hadž; dakle – počeli su sa klanjem onih muslimana koji su se
bili najviši udaljili od islama i koji su nastojali da se asimiliraju u Srbe.
Kasnije su na red došli muslimani koji su bili privrženi svojoj vjeri, a onima
koji su se bili otuđili od islama nije pomoglo to što su pred srpskim koljačima
tvrdili da oni nisu „vjerski fanatici“, da oni ne drže do vjere, itd.
Rat je počeo u subotu u noći sa 28. na 29.
februar 1992.g., kada su Srbi započeli sa najcrnjim zločinima koji su se ikada
dešavali u ljudskoj povijesti i u Evropi. Zabilježeno je preko 23 masovna
stratišta na kojima su pobijeni, zaklani ili na neki drugi način usmrćeni
muslimani. U Srebrenici je ubijeno oko 13.000 muslimana koji su bili pod
zaštitom snaga Ujedinjenih nacija; u njoj su muslimani razoružani pod nadzorom
Holandskog bataljona. Za ovaj zločin niko iz ovog bataljona nije odgovarao.
(…) Broj šehida u Bosni i Hercegovini
računa se na oko dvije stotine hiljada! To je rezultat srpske civilizacije i
njihovog ratnog turizma!
Mnogo je onih koji misle da je srpski rat
protiv muslimana donio jedan rezultat koga Srbi nisu očekivali, naime, taj rat
je mnoge muslimane Bosne i Hercegovine vratio njihovoj vjeri, običajima,
kulturi i spoznaji islamijjeta od koga su se mnogi od njih bili udaljili usljed
toga što su ga nedovoljno poznavali, ali i usljed neke sklonosti da vrše
ustupke nemuslimanskim susjedima kako bi živjeli u tzv. bratstvu i jedinstvu
koje im je nametnula Komunistička partija, a kojeg su se držali samo muslimani iako taj politički koncept nije imao
nikakve veze sa islamom. Taj koncept je njih udaljavao od njihove vjere,
odjeće, običaja, ali i od kazivanja o njihovim ubijenim očevima, majkama i
djeci tokom genocida koga su nad njihovim narodom počinili Srbi 1940-tih
godina, posebno u Foči i okolici Goražda, u cijeloj istočnoj Bosni kao i u svim krajevima koji su graničili sa
Srbima u ovoj zemlji te u Sandžaku i C. Gori. I čim je izbio novi rat, Srbi su
počeli sa klanjem i mrcvarenjem muslimana.
Ovi muslimani koji su živjeli blizu Srba
oduprli su se njihovim napadima vrativši se svome islamijjetu i vjerovanju i
tako proširili duh islamske pobožnosti na sve muslimane i tako se duh islama
probudio u čitavom muslimanskom narodu: u žene se vratio stid i one su počele
da nose islamsku odjeću koja možda nije bila potpuni hidžab, ali jeste bila u
okvirima islama. Istina, bradu su počeli da nose samo mudžahidi, ali uskoro i
muderrisi, zatim hafizi Kur'ana, pisci… Uskoro su se počeli otvarati novi
islamski fakulteti, univerziteti i islamska glasila.
Poznato je da je procenat pismenosti
bosanskih muslimana bio najviši u muslimanskom svijetu te da je procentualno
broj hafiza Kur'an-i Kerima u Bosni bio najviši u čitavome muslimanskom svijetu
u to vrijeme. Dobro se sjećam kako mi, tokom rata u Bosni i Hercegovini, nismo
vidjeli nijednu ženu koja je bila nepropisno obučena, i to je tako trajalo sve
do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ovdje podsjećam na jednu vrlo važnu stvar,
a ta je da su muslimani Bosne i Hercegovine autohtoni muslimani; oni nisu ni
Turci, ni Marokanci, ni Pakistanci, ni Indijci, nego su oni Slaveni, iste rase
kao i Srbi i Hrvati, ali se od ova dva naroda razlikuju po tome što su oni ušli
u islam, pa zbog toga i kažemo da je rat koga su Srbi pokrenuli muslimane
vratio njihovi vjeri, usljed čega su otvorene mnoge muslimanske ustanove:
medrese, fakulteti, univerziteti, tv i radio kanali, dnevnici i magazini, čak i
halal restorani i trgovačke agencije. Islam je prožeo sve sfere bošnjačkog
društva.
Tokom rata protiv bh. muslimana pokrenut je
jedan svjetski komitet za zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Bilo je
i drugih sličnih asocijacija kojih se sada ne mogu sjetiti. Te asocijacije su
imale svoje pododjele, a sve su se obraćale mnogim adresama u Ujedinjenim
nacijama i raznim organizacijama za zaštitu ljudskih prava, što je imalo
velikog odjeka i svoju posebnu težinu.
Kasnije je formiran još jedan odbor koji se
bavio istraživanjem zločina nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Svoj izvještaj
ovaj odbor iznio je pred papom u Vatikanu 1992.g. Koliko se sjećam, ovo
izaslanstvo je predvodio veliki borac, jedan od najvećih alima, ustaz Kamil
eš-Šerif. On i njegovi saradnici iz ovog odbora otišli su u Rim i Vatikan, i
kada su zatražili prijem kod Pape, obaviješteni su da najprije moraju biti
primljeni kod nekoga ko nosi titulu vrhovnoga kardinala, koji ih onda može
preporučiti za prijem kod Pape. Kada su bili na razgovoru kod toga
kardinala, ostali su sahat i po izlažući
mu problem radi kojega su došli i uvjeravajući ga da Srbi nikada nisu bogzna
kako držali do vjere, da oni ruše bolnice i škole, pijace, univerzitete i
bogomolje: crkve, džamije i mesdžide, ulice, kuće i fabrike, da ubijaju djecu,
žene i starce, da u zrak dižu mostove, kolju djecu kamama kao što se kolju
ovce, da siluju žene…, dakle – čine sve protiv čega je uvijek ustajala svaka
nebeska religija. Ovaj po hijererhiji najviši kardinal pomno je saslušao sve
što su ustaz Kamil i njegovi saradnici rekli, a onda im uputio ovakvo pitanje:-
A zar vaša vjera ne kaže da ćete vi zauzeti Konstantinopolj i da ćete ga
razrušiti, i to ste vi učinili? Zatim se u vašoj vjeri kaže da ćete zauzeti i
Rim. Kada i kako će se to ostvariti? – Svi članovi ove delegacije bili su
iznenađeni ovim pitanjem. Nastala je
mučna tišina koja je trajala nekoliko minuta i koju niko nije prekidao.
Iznenada je riječ uzeo hrabri Kamil eš-Šerif koji je rekao: – Da, zaista, sve
se to nalazi u našoj vjeri, ali kako je moguće da ste vi uvjereni da svaki feth
(dosl. otvaranje jednog područja za Božiju riječ–op.prev.) mora ići sa ratom,
smrću i genocidom? Zašto to ne bi bilo ekonomijom, kulturom, društvenom
saradnjom ili sportom, a mi, kao muslimani i Arapi, imamo svoje afinitete u
svim tim oblastima…? Koliko jučer, vaši su uglednici slali svoju djecu na
studij na naše univerzitete u muslimanskoj Španiji, u njezine razne gradove!
Zašto se takav feth ne bi opet ponovio, i da to ne bude zauzimanje uz rat i
krv, nego na kulturan način? – Malo poslije ovih Ustazovih riječi spomenuti
kardinal je ustao rekavši da sada mogu ući kod Pape.
Napomenimo ovdje da je rat u Bosni započeo
u nedjelju 29. februara 1992.g., a oko devet mjeseci ranije Republika Srbija je
preuzela tzv. Jugoslovensku narodnu armiju, za koju se smatralo da je četvrta
vojna sila u Evropi s obzirom na nova oružja koja je posjedovala a koja je
dobivala i od Istoka i od Zapada. Ista republika je, osim oficira tzv. JNA,
također imala i najveći broj policajaca u policijskom sastavu Jugoslavije, tako
da joj nije bilo teško pokrenuti rat najprije protiv Slovenije i Hrvatske, a
onda i protiv Bosne i Hercegovine.
Nemoguće je detaljno opisati zločine i
masakre koje su Srbi počinili nad muslimanima Bosne i Hercegovine!
(…)
Pismo žena Bosne i Hercegovine svim ženama
Svijeta
Svakom muslimanu i muslimanki,
Svakom vjerniku i vjernici,
Svakom šejhu,
Svakom studentu i studentici,
Svakom brdu i svakom drvetu,
Svemu što je Bog stvorio,
Ovo je poziv upomoć trideset hiljada žena
koje su silovane i koje nose srpsku djecu u svome trbuhu!
Ovo je poziv upomoć, da nas neko izbavi iz
džehennema u kome živimo i u kome vičemo: -O, vi koji volite poslanika
Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o, vi koji tražite da budete u
njegovom društvu na Sudnjem danu, o, vi koji žudite za susretom sa Allahom,
dželle šanuhu, o, vi koji čeznete za uživanjem u Firdevsu Uzvišenog Dženneta,
o, vi čija srca nisu zamrla, o, vi koji svoja srca oživljavate sjećanjem na
Allaha, dž.š., o, vi čija su srca ispunjena milošću i merhametom, o, vi čija su
srca ponosna, šaljemo vam ove svoje
uzvike kojima vas molimo za pomoć, jer mi smo vaše sestre, vaše kćeri i majke!
Šaljemo vam ove svoje glasove pune poniženja, i govorimo i tebi i svakom bratu
muslimanu i sestri muslimanki: Vi sada čekate mjesec ramazan u veselju i vedrih
lica, kako ovaj mjesec i traži! Mi bismo voljele da nas se sjetite, jer i mi
čekamo, ali mi čekamo da iz sebe istresemo srpsku djecu. Vi čekate nešto
radosno, a mi čekamo ono što je tužno i bolno, zbog čega plačemo i što će u
nama ostati sve do Sudnjega dana! Ali mi ne prestajemo da čekamo na vas, da
čekamo utjehu i olakšicu od vas, mi ne bismo željele da iko od vas dočeka
Ramazanski bajram a da se ne sjeti nas, mi ne bismo željele da taj Bajram dođe
a da nas niste oslobodili iz krstaških ruku, i zato vas u ime Allaha, dž.š.,
preklinjemo: Oslobodite nas!
Blago vama, vi sada uživate u ukusnoj hrani
koju su vam pripremile vaše hanume, vi uživate u dunjalučkim slastima i
ljepotama, a znate u kakvom halu smo mi!
Pa ipak, mi ne želimo da vas ometamo u
svemu tome, jer mi ne sumnjamo da se vi nećete odazvati na naš poziv. Mi samo
želimo da vas upoznamo jer vi ste prvi od kojih očekujemo naše izbavljenje, vi
ste prvi kojima smo uspjeli reći kako
krstaši na nas šalju svoje pijance koji nas ubijaju i siluju, a oni su na
krivome putu! A kako mi ne uspijevamo da pošaljemo svoje ljude iz džamija da
uzdignu bajrak islama ?! Mi od vas tražimo ono što nam po islamskom šeri'atu
pripada, i ništa drugo, pa kada vaša srca neće potresti ovaj naš zov, čija će?!
Ima Jedan Jedini koji nas čuva i štiti, i osim Njega, dosad nema nikoga koga bi
ovaj naš vapaj kosnuo! Naš vapaj nema vojsku koja bi potresla brda, planine i
duše! I kada ovaj vapaj dođe do vaših srca, neka nam onda dođe smrt, čekat ćemo
je, jer je ona bolja od života kojim sada živimo!
Gospodaru naš, učini da vapaj ovih sužanja stigne do onih koje
dozivamo, ali da ne okalja naš rz i obraz!
Žene Bosne i Hercegovine
Decizija Srpske pravoslavne crkve koja
svojim sljedbenicima dozvoljava kaljanje časti muslimanskih žena
U svakoj oblasti koju se okupirale njihove
vojne i policijske snage, Srbi su podizali koncentracione kampove za muslimanke
koje nisu uspjele da izbjegnu pred njihovim napadima. Potom je Srpska
pravoslavna crkva obznanila deciziju (pravno mišljenje) kojom se dozvoljava da
se te muslimanke pokrste i postanu pravoslavne hrišćanke, a nekoliko takvih
žena su poslali u muslimanska područja da bi se na njima mogli vidjeti tragovi
srpskog iživljavanja, od kojih je rezanje njihovih dojki bilo jedno od
najstrašnijih.
U bolnici u Slavonskom Brodu susreo sam
čovjeka koji je prisustvovao klanju u jednom okolnom selu ???? koga su
okupirale srpska vojska i policija. On je bio jedini koji se spasio, a zvao se
Enes. Bio je starješina toga sela. S mukom nam je ispričao:- Čim su počeli
srpski napadi na ovo područje oko Bosanskog Broda, snage lokalne samoodbrane su
počele da odbijaju njihovu agresiju i pokušaj da nas opkole. Neki Srbi koji su
s nama živjeli u ovom području došli su u naše selo gdje smo ih primili, dali
im da stanuju u našim kućama i da se preobuku. A onda su oni prebjegli u
Srbiju, a mi smo mislili da se oni nisu ogriješili o nas, da oni nisu sastavni
dio agresorskih snaga koje dolaze iz Srbije, da su oni tolerantni Srbi, ali, na
naše veliko iznenađenje, već u idućim danima mi smo shvatili da su oni u prvim
redovima srpske policije koja je počinila ovaj pokolj. Prva kuća u kojoj su
pokali njezine stanare bila je kuća u kojoj su bili ugošćeni, u kojoj su se
hranili i preoblačili! Komandantu zajedničkih bošnjačko-hrvatskih snaga Ivanu
Berisetu ??? postavio sam slijedeće pitanje: – Šta su to snage lokalne odbrane
(Teritorijalne jedinice odbrane – op.prev.) o kojima toliko govorite?
On
mi je na to odgovorio da sve do danas ne postoji službena vojska Bosne i
Hercegovine, a sve što od nje postoji – to je vojska bivše Jugoslavije, koja se
smatra četvrtom vojnom silom u Evropi. Većinu ove vojske činili su Srbi, i kada
je počela srpska agresija, nakon što je Republika Bosna i Hercegovina
proglasila svoju nezavisnost, u ovoj republici nije bilo nikakve odbrambene
vojske. Bosanski mladići su se naoružavali kako su stigli, i to samo lahkim
oružjem koje se našlo u rukama bosanskih policajaca, muslimana i katolika, i to
onih koji su pobjegli iz tzv. JNA i koji su odbili da ubijaju muslimane iako su
bili time ucjenjivani. Od tih mladića i toga oružja formirane su snage lokalne samoodbrane u
svakom gradu. Mi očekujemo nove dobrovoljce, i muslimane i katolike, koje, čim
nam se priključe, nabrzinu obučavamo da nose oružje i služe se njime.
Na to je Ermin Tahir dodao:- Ono što nama
nedostaje – to je oružje, i zato mi tražimo od islamskog svijeta, kada odluči
da nam pomogne, da nam ne šalje hranu i lijekove, nego nek nam pošalje novac
kojim ćemo kupiti sebi oružje za odbranu naših ognjišta i časti. Mi nenaoružani
ovdje se borimo protiv armije koja ima i tenkove i vojne transportere i avione
i rakete, a mi nemamo ništa osim lahkog naoružanja!
U vezi sa tim, uslijedilo je slijedeće
pitanje: – Zašto Srbi čine ove zločine? Da li samo zato što oni ne žele
nezavisnost ove republike, a žele njezin veći dio pripojiti Srbiji?
Prvo, ovi zločini se ne događaju prvi put u
povijesti ovog naroda; oni nisu ništa novo, jer oni se ovdje događaju od
1844.g., o čemu dr. Sulejman Ugljanin, predsjednik muslimanskog Sandžaka, a to
je dio u današnjoj Srbiji čiji su stanovnici većinom muslimani, a nekada je,
tokom nekoliko stoljeća, bio u sastavu Bosne, kaže: – Srbi su svoj nacionalni
program obznanili 1844.g., kada su donijeli odluku o protjerivanju svih
muslimana Sandžaka, Kosova i Bosne ukoliko oni ne budu htjeli da se pokrste i
postanu pravoslavci. Oni su ovaj svoj plan zamislili proširiti i na Hrvate,
koji su po vjeri katolici, zbog čega Srbi i Hrvati stoljećima žive u neprijateljstvu. Otuda i ovo savezništvo
muslimana (Bošnjaka) i katolika (Hrvata) jer Hrvati znaju šta ih čeka ako
pravoslavni Srbi iskorijene muslimane-Bošnjake. Sada se ovaj plan provodi samo
nad muslimanima zato što su Vatikan i evropske zemlje stale u odbranu Hrvata
pruživši im svu pomoć i to u svim republikama bivše Jugoslavije. U toj
Jugoslaviji muslimane su nazivali Turcima, i to dotle da su i svakog muslimana
stranca koji bi došao u Jugoslaviju da studira smatrali Turčinom. Odatle ovaj velikosrpski pohod na muslimane; oni žele
da kažu da su svi muslimani sa ovih prostora potomci Turaka Osmanlija, odn. da
su oni uljezi ovdje i da se njih oni, Srbi, moraju osloboditi. Srpsko
neprijateljstvo prema Turcima Osmanlijama, koji su nekada davno zauzeli
Balkanski poluotok i čija je vlast ovdje trajala pet stoljeća, traje do danas i
odnosi se na sve muslimane. Tu mržnju je teško odstraniti jer su Srbi sve
generacije tokom trajanja obje Jugoslavije podučavali tome da su Turci bili
nemilosrdni prema njima i da je dužnost srpskih naraštaja da od „Turaka“ brane
svoju slavensku nacionalnost i kulturu. Naravno, ovo je laž, jer Osmanlije ni
nad kime nisu provodili nasilje, pa ni nad Slavenima tokom svoje petostoljetne
vladavine; oni Srbe nisu prisiljavali da prime islam, nego su i prema njima,
kao i prema svim ostalim podanicima svoga carstva, postupali na pravedan način.
Neprijateljstvo o kome govorimo nije prestalo ni tokom vlasti Komunističke
partije, za vrijeme Tita, u čijem su
režimu muslimani bili građani trećeg reda. Komunistička partija je svim
Jugoslavenima dala potpunu slobodu u prihvatanju ma kojeg svjetonazora ili
religije, ali ta se klauzula nije odnosila samo na islam i muslimane, zbog čega
je štampanje, izdavanje i pisanje knjiga o islamu i muslimanskoj povijesti bilo
zabranjeno. Zbog njegovih proislamskih knjiga i članaka komunisti su uhapsili
Aliju Izetbegovića, predsjednika Bosne i Hercegovine, a optužili ga za
podrivanje sistema, zatim mu izrekli kanu od 14 godina zatvora! To je bilo
1983.g., kao što su bili i tajno optužili doktora Fatiha Alija Hasanejna,
Sudanca koji je studirao u Jugoslaviji, na beogradskom Univerzitetu, i u
odsustvu mu izrekli kaznu od devet godina zatvora zbog širenja islama među
muslimanima, i on bi otišao u zatvor da nije na vrijeme napustio Jugoslaviju, a
kada je Alija Izetbegović postao predsjednik Bosne i Hercegovine, komunistički
režim je pao, on je poništio ovu presudu
budući da se ona odnosila na Bosnu i Hercegovinu i da je ona bila u njegovom
nadleštvu.
Četrdesetih godina 20.stoljeća Srbi su
počinili isto tako užasne zločine, posebno u gradu Foči, u istočnoj Bosni. A
Foča je bila jedan muslimanski intelektualni i kulturni centar. Isti zločinci
su popalili sva okolna fočanska sela i poklali njihove stanovnike. Rijeka Drina
je bila puna poklane muslimanske djece, staraca, žena i ljudi. U Podrinju i uz
rijeku Lim isti zločinci su poklali devet hiljada muslimana. Ove rijeke, na
čijim mostovima su vršena ta klanja, kasnije su izbacivale mnoge leševe, ali o
tome tokom komunističke vlasti niko nije smio da progovori!
Ćefini od vjenčanice
Djevojka svoju familiju umotava u ćefine
–od svoje vjenčanice[Al-Muslimūn, VIII, br. 380, petak, 12. zul-ka'de 1412.,
reportaža Feradža Ismaila.]
Mediha Hazanović, u plaču, jedva izgovara
glasove pojedinih riječi, i teško se može razumjeti šta govori. Ona je jedan
član tužne kolone prognanih koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu, koji su
izbjegli srpsko klanje i rafale… Sve je bilo dogovoreno oko njezine udaje;
bila je sebi izabrala mladoženju, ali sve se iznenada obrnulo: uspjela je da u
svoju vjenčanicu, umjesto u ćefine, umota cijelu svoju porodicu. Nekada je
radila u jednoj trgovačkoj radnji u Sarajevu, stanovala je u starom dijelu
Grada, gdje žive gotovo sve muslimani, gdje su smještene stare džamije,
medresa, bezistani… iz osmanskog vakta. Taj dio Sarajeva naziva se Stari
grad.
U jednom hrvatskom gradu, koji nije mnogo
udaljen od granice sa Bosnom, stala je da se malo odmori od izbjegličkog puta.
Putovala je pod okriljem noći, a tokom putovanja stalno su joj se vraćale
slike onoga što joj se dogodilo i što bi
joj se dogodilo da je Srbima pala u ruke ili da su je oteli na punktovima od
bodljikave žice kojima je opkoljeno Sarajevo.
Trudne žene, djeca, starci i starice bježe
pješice. Put je bio strašno težak. Mediha je slomljena žena koja je svojim
očima gledala nepojmljive užase i divljavštva za koje niko nikada nije čuo. I
sad joj u ušima odjekuju jecaji i rafali mitraljeza; prisjeća se svoje porušene
bijele kuće sa zelenom baščom okolo nje, sa baščom napunjenom leševima. Kaže da
ima 24 godine, da je imala sestru koja je bila mlađa samo dvije godine, brata
od petnaest godina. Njezina svadba je bila dogovorena, imala je mladića koji ju
je isprosio i koji je bio došao u ovome mjesecu nakon što je sve bilo spremno
za svadbu… Dalje nije mogla da priča, kad joj naumpadne šta se desilo.
Sjedili smo jedno vrijeme i čekali da se odmori kako bismo čuli nastavak
njezine priče. U suzama je povikala:-Pustite me, nema nikakve koristi od moga
kazivanja! – Pozvala je svoju komšinicu koja je stala pokraj nje. Ona je
njezina pratilja na putu. A daljnji tok priče je ovakav: Nakon što je na
ulicama postalo nesigurno, Medihina porodica se zaključala u kuću i nikom nije
dala da uđe. Tako im je rekao njihov babo, koji je bio imam u jednoj džamiji.
Mediha je prestala ići na posao nekoliko dana nakon što su srpski četnici
počeli da pretražuju ovaj muslimanski dio i da kolju svakoga koga bi susreli u
njemu. Medihina i kuća njezine drugarice bile su u susjedstvu, i kada su počeli
ovi strašni događaji, one su jedna drugu nekako posjećivale nadajući se da će
takvo stanje straha prestati. Bile su u njezinoj kući kada su čule rafale iz
mitraljeza, nakon kojih su se čuli povici upomoć koji su dolazili iz Medihine
kuće. Ona je pokušala da izađe vani, ali su obje bile u strahu da i one ne budu
žrtve. A i šta su njih dvije mogle učiniti pred hordom četnika koji su ubijali i klali sve pred sobom?! Sarajevske
ulice su postale poprište borbi, četnici su posebno ubijali imame i
intelektualce sa namjerom da iskorijene
islam i muslimane i da poruše njihova vrela. Srpska vojska je bila potpomognuta
tzv. Jugoslovenskom narodnom armijom; Srbi su imali spiskove imama, muderrisa i
intelektualaca koje je trebalo likvidirati, i zato su došli u Medihinu kuću
kako bi ubili njezina oca. Najprije su svoje cijevi okrenuli ka vratima u
kojima je stanovala Medihina porodica, provalili su ih i ubili i njezina babu i
njezinu sestru. Njezin vjerenik Edib je bio stigao malo prije njihovog napada
kako bi posjetio ovu porodicu. Edibu, Medihinoj majci i bratu vezali su ruke i
tako ih zavezane odveli na klanje. Zaklali su ih jedno po jedno na njezine oči;
njezina sestrica se čvrsto držala uz nju, ali su i nju zaklali!
Krvavi prizor
„Bili su pijani, i oni su uvijek u tome
stanju kada kolju: napiju se i polijevaju rakijom, a žrtvi urezuju krst na
čelo. Tako su učinili s mojim ocem. Zatim su tako zaklali Ediba i moga brata, a
završili su s mojom majkom, koja je sve to najprije morala gledati. Naše
lokalne snage su se približavale našoj kući i počele da potiskuju četnike.“
Medihina pratilja nastavlja:“Sa Medihom sam otišla do njezine kuće i vidjela
strašan prizor, koji se ni zamisliti ne može: čitava porodica je bila poklana,
a djevojčica koja je to gledala panično je zvala upomoć. Mediha je počela
obilaziti tijelo po tijelo, gubeći svijest. Ostala je bez porodice, a usskoro i
bez svoje kuće i domovine. Evo gdje se završava njezina nesreća.“
U razgovoru sa Medihinom susjetkom zamolili smo da se susretnemo sa djevojčicom
koja je prisustvovala ovom zločinu. Lice te djevojčice bilo je blijedo i tužno,
tijelo joj je drhtalo, vikala je, zvala oca i majku… Bila je sva u strahu i
toga momenta.
Ovdje valja napomenuti da četnici imaju
čudan običaj da se napiju prije nego što počnu klati, a taj običaj su preuzeli
iz svoje crkve i iz svojih škola. Za njih je ubijanje i progon muslimana sveta
obaveza; oni mrze „Turke“ i svete im se na ovaj način, jer sa Turcima je došao
islam na balkanske prostore. Tako je posve očigledno da Srpska pravoslavna
crkva svoju pastvu podučava da se opijanje spoji sa klanjem muslimana i taj
zločin im predstavlja kao sveti čin, kao hrišćanski obred. Njihove vjerske
starješine su donijele propis po kome moraju zaklanu muslimansku žrtvu politi
rakijom ili pivom kako bi se iskupili za svoje grijehe i zemlju „očistili“ od
muslimana. Takav propis i takav obred propagiraju njihovi mediji.
Bijeg iz koncentracionog logora
Muslimanska djevojka do u detalje priča o
srpskom divljaštvu. Veći dio ove priče čuo sam od mnogih žena prognanica i
trudnica koje su u putu pobacile dijete usljed zamora i napora, neke zbog
iscrpljenosti u prvim mjesecima. Mnoge od njih su prošle kroz ovo stanje bez
ikakve medicinske pomoći, bez hrane i vode, na putu punom opasnosti. Njihova
povijest se ponavlja na njima: one doživljavaju ista klanja kao i njihovi preci
iz 1942. g.
Šta je bilo sa trudnicama koje su ostale u
srpskim rukama?
Ova muslimanska djevojka koja je ležala u
bolnici u Slavonskom Brodu mogla je da odgovori na ova pitanja. Bila je u
srpskom koncentracionom logoru koga su oni napravili u onom dijelu gdje su oni
živjeli (u okolini Bosanskog Broda). To su bile nekadašnje dvorhane. U njima su
Srbi uzimali čast desetinama djevojaka i žena tako što bi najprije svlačili te
žene i podvrgavali ih tjelesnom, zvjerskom mučenju. Izabirali bi neke od njih
kojima bi onda nakazili grudi. „Gledala sam trudnice koje su stajale u redovima
bez odjeće na sebi; neke su tek bile zanijele. Slušala sam njihove vriskove
kojima su molile za milost, ali milosti nije bilo u srpskim srcima… Kada su
pospali, izvukla sam se i bježala sve dok nisam stigla do grada, gdje su me
prihvatili naši borci, muslimani i katolici, i odveli me u bolnicu.“
(…)
Ko krade djecu?
Evo nas u izbjegličkom kampu…Sve sama
bijeda, oskudica i patnja. U Hrvatskoj je podignuto mnogo ovakvih kampova za
one koji su izbjegli klanje i najgora ubijanja. Ovdje je malo sna. Neki spavaju
čak napolju. Ovaj kamp se nalazi na jednom sportskom igralištu u Zagrebu, kao
što je slučaj i u ostalim hrvatskim gradovima. U brojnim salama izmiješani
muškarci, žene i djeca. Leže na kratkim platnima položenim po golom podu ili na
ogrtačima koje su nekako negdje pokupovali umjesto ležajeva i jastuka. Neke
žene su te ogrtače sačinile od šatorskih krila, kojima se pokrivaju kada se
žele preobući ili dok spavaju. Prisiljene su da ovdje žive zajedno sa svima,
bez ikakvog odjeljivanja.
Što se tiče kupatila, ovdje se čeka na red.
I ona su pomiješana, što znači da ovdje ne postoje odvojene česme za muškarce i
žene. „Merhamet“ i „Igasa“, koji su smješteni u Islamskom centru u Zagrebu,
čine velike napore kako bi raspodijelili hranu svim muhadžirima ovdje i na
ostalim mjestima. Svuda – velika gužva jer svi traže hranu, a nje ima samo za
jedan dan. Gledam u jednu ženu koja plače sa svojom djecom, koja nisu ništa
pojela od jučer. Kaže da ne može dalje snositi bolove od gladi, a kako je tek
djeci?!
Neki muhadžiri su mi se požalili da se boje
za svoju djecu jer ne znaju kud ih odvode iz ovoga kampa. Rekoše mi da kamp
stalno posjećuju neke crkvene organizacije i da odvode djecu na neka nepoznata
mjesta u Hrvatskoj, o čemu su pisali i neki mediji. Prema tim medijskim
navodima, neka djeca koja su u autobusima izašla iz Sarajeva odvedena su u
Njemačku i Englesku i da su srpske milicije otvorile puteve samo za ove
autobuse, a nisu im postavljale nikakve prepreke kao drugim prognanicima.
U jednom od tih kampova susreo sam
misionare iz jedne američke sekte koji su otvoreno pozivali ljude u svoju
religiju. U razgovoru sa jednim od njih, taj mi je misionar rekao kako u ovom
kampu „vrši jako važan posao“, a kad sam želio da s njim porazgovaram o tome
poslu, odgovorio mi je da nema vremena. Muhadžiri su me, međutim, uvjerili da
se radi o misionarima koji su u ove kampove došli iz Amerike i da su ih oni vratili nazad otvoreno im rekavši da su ovdje došli da
pokrštavaju njihovu djecu koristeći se ovim teškim prilikama u kojima sada ovi
muslimanski prognanici žive.
(…)
„Nepravedan mir je bolji od nepravednog
rata!“
Međunarodna zajednica je šutjela oko četiri
godine, i to od samog početka rata u Bosni i Hercegovini, ostavivši ovu zemlju
usamljenu pred agresijom koju je na nju izvršila Jugoslovenska (srpska) armija,
koja je, zajedno sa političkim i vojnim rukovodstvom većeg dijela Srba iz Bosne
i Hercegovine, počinila užasne zločine nad bosanskim muslimanima. Sasvim je
izvjesno da se Zapad ne bi tako ponašao da te žrtve nisu bili muslimani; Zapad
ne bi čekao skrštenih ruku da je taj genocid pokrenut protiv Jevreja ili
kršćana; u tom slučaju, Evropa bi ustala protiv krivca za rat, Amerika bi se
pridružila zaštiti i spašavanju jevrejske ili kršćanske zajednice! Ali zato što
su žrtve bili muslimani, oni su ih ostavili na milost i nemilost srpskim vojnim
formacijama kako bi one izvršile zadatak genocida i iskorijenile islam i
muslimane sa tla Evrope, ali Allah, dž.š., je dao da se muslimani podignu
protiv srpskih ubica i da u svojoj pravednoj borbi budu čvrsti i postojani više
od 46 mjeseci ratovanja; Allah, dž.š., je naputio arapski i islamski svijet da
pomogne svoju braću u Bosni; Allah, dž.š., je u te svoje robove ulio duh
džihada, postojanosti i živosti, duh koji ih je naučio da stegnu zube i polahko
počnu da vraćaju dio po dio svoje okupirane zemlje; Allah, dž.š., im je vratio
nadu u pobjedu, što je Ameriku uplašilo, pa su onda njezine vođe, kao da su
bile opsihrene tim strahom, najednom počele zagovarati mirovno rješenje među
„zaraćenim stranama“. Do toga rješenja je napokon došlo i ono se zove Dejtonski
mirovni sporazum (nazvan tako po vojnoj bazi u Americi gdje je sklopljen).
Dejtonski mirovni sporazum je jedan
nepravedan sporazum koga je američka administracija, nakon dugog iscrpljivanja,
nametnula muslimanskim zemljama, zatim i muslimanima Bosne i Hercegovine – isto
kao što je takve sporazume nametnula muslimanima Sudana, Palestine i
Afganistana; američki diktati protiv islama i muslimana a u korist nemuslimana
nastavljaju se, ali „Allah će upotpuniti Svoje svjetlo makar to ne bilo po
volji onima koji Ga poriču“ (Kur'an).
Dejtonski sporazum je, prije svega,
nametnuo klauzulu o razoružanju 250.000 muslimanskih vojnika u sastavu Armije
Republike Bosne i Hercegovine, vojnika koji su se već bili obučili za ratovanje
i koji su imali dubok motiv i svijest za šta i u ime čega ratuju i sigurnost da
će biti pobjednici, zbog čega su i Evropljani i Amerikanci u tome vidjeli
posebnu opasnost u budućnosti. Oni su zahtijevali masovno razoružanje te vojske
iako su time napravili vrlo složen problem za Vladu Bosne i Hercegovine, za
njezin državni budžet te za buduća namještenja tih vojnika koji su najednom
postali ovisnici o toj vladi i teret za nju koja je morala posebno da brine i o
šehidskim porodicama, o invalidima, prognanicima, sve većem broju duševnih
bolesnika (tzv. postratni sindrom)…Uz to, takvo stanje je stvorilo osjećaj
odbojnosti prema toj armiji.
Kada je delegacija Bosne i Hercegovine
stigla na pregovore u Ameriku (Ohajo), predsjednik Alija Izetbegović se već
vraćao sa sastanaka sa Amerikancima. Ista situacija se nastavila i sutradan.
Američka delegacija je pozvala članove bh. delegacije i druge na zabave i
orgijanje, što je većina članova bh. delegacije odbila, a drugi su bili pozvani
u američki lobi. Oni su prozreli ovu američku igru. Naime, predsjednik
Izetbegović, usamljen, već je bio u rukama Amerikanaca i njihovih obavještajnih
službi koji su smišljali spletku protiv islama i muslimana.
Kada je predsjednik Alija Izetbegović
potpisao nepravedni Dejtonski sporazum, to je pogodilo mnoge muslimane u Bosni
i Hercegovini koji su se pitali zašto je potpisao ovako nepravedan sporazum i
kakva je to vrsta mira koga donosi ovaj sporazum. Predsjednik je na to
odgovorio slijedećim riječima:“Nepravedan mir je bolji od nepravednog rata!“ i
tom rečenicom smirio mnoge.
Do Dejtonskog mirovnog sporazuma došlo je
nakon teških i mukotrpnih pregovora sukobljenih strana u Bosni koji su trajali
dvadeset dana. Američki predsjednik Clinton je za pregovarački sto doveo lidere
triju država da potpišu sveobuhvatni sporazum o miru, čime je završen rat u
Bosni i Hercegovini.
(…)
Posebna loša strana Dejtonskog sporazuma je
što je on 49% teritorije Bosne i Hercegovine dodijelio Srbima, a 51% Federaciji
Bosne i Hercegovine u kojoj u većini žive Bošnjaci i Hrvati, ali bez
teritorijalne podjele među ova dva naroda. Hrvate pomaže njihova matična
država, Hrvatska, sa svojom prijestolnicom Zagrebom, čime su sva prava
muslimana ostala neriješena, u magli, prepuštena da ih rješavaju preostali
srpski zločinci i mrzitelji svega muslimanskog. Ali ono što je najlošije u ovom
sporazumu jeste što je on dao pravo veta srpskoj i hrvatskoj strani na svaki
projekat ili plan koji jača državu Bosnu i Hercegovinu i sprječava izvršenje
svega što neće Srbi ili Hrvati, što znači da je nemoguće da se dogodi bilo
kakav razvoj u područjima gdje u većini žive muslimani, tako da muslimani nisu
u stanju da zaštite svoje živote, da žive u prosperitetnoj ekonomiji,
sigurnosti, obrazovnom sistemu i islamskom vjerskom životu.
Dejtonski sporazum je američki „sporazum“
koji je nepravedan i koji nagrađuje agresore; takvu vrstu sporazuma Amerikanci
nameću u svakom dijelu svijeta gdje žive muslimani i gdje su oni žrtve
agresora. Posljednji takav primjer je sporazum u Sudanu između sjevera i juga,
zbog koga sjever Sudana i danas trpi posljedice i trpit će ih i ubuduće.
(KRAJ)
/ Izvdak iz knjige “ Šta smo učinili za
odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn Muhammed Šerif,
Sarajevo 2015./
(The Bosnia Times)