Willie Nelson je posljednji kauboj. Njegovi nerijetko formulaični hitovi uključuju nekoliko tradicija od countryja, rocka, folka do road popa. Žilav i uvjerljiv tijekom šezdeset godina karijere nikad nije težio velikim iznenađenjima. Zanima ga sloboda. Bilo da je pronalazi u sigurnim lagama pop balada ili suludoj obradi Nirvane ili da se odluči na snimanje reggae albuma. Svojevrsni je nacionalni spomenik, američka ikona, koju nikad nije pretjerano zanimala politika, a opet se prometnuo u jednog od najvećih zagovornika legalizacije marihuane (na tom terenu sravnio je i Snoop Dogga), ali i borca za prava farmera. Slikao se s Hillary Clinton, snimio samostalno 72 albuma, prodao više platinastih naklada, osvojio Grammyje te glumio u tridesetak filmova. Čak mu je Frank Sinatra 1984. bio predgrupa, doduše jednom, a ljubav je bila uzajamna. Iako je primljen u Kuću slavnih za country (1993.) i dobitnik je ugledne Gershwinove nagrade za životno djelo (2015.), zadržao je autentičnu prizemnost i humor te nikad nije bio tip zvijezde koja će se zavući i otuđiti u studijima. Oduvijek najviše voli publiku. Lutati od koncerta do koncerta.
Odrastavši s bakom i djedom tokom velike depresije u farmerskom gradiću Abbottu (Teksas) zarađivao je za džeparac kao berač pamuka. Nakon škole, kad bi sestra Bobbie sjela za klavir, on bi na gitari ponavljao za njom. U memoarima ‘’I Didn’t Come Here and I Ain’t Leaving: The Autobiography of Willie Nelson’’ (1988.) i ‘’It’s a Long Story: My Life’’ (2015.) prisjeća se ranog djetinjstva, odlaska majke, ali i početaka, kad je s 27 godina došao u Nashville. Toliko siromašan da je kasnije s prvom suprugom Marthom i djecom živio u prikolici, opijajući se po barovima da bi zaboravio svakodnevna poniženja. Prodavao je enciklopedije od vrata do vrata, radio kao disk džokej. Tamošnji su producenti smatrali da ne može pjevati, pa čak i kad bi mu dali priliku, bio bi osuđen na veliku orkestraciju, koja bi u potpunosti utišala njegov suhi, krhki vokal.
FOTO: Canon (CURTIS HILBURN/PRESS ASSOCIATION)
Ranih šezdesetih uspijeva napisati i prodati tri velika hita: ‘’Hello Walls’’ (Faron Young), ‘’Crazy’’ (Patsy Cline) i ‘’Funny How Time Slips Away’’ (prvo Billy Walker, kasnije od Elvisa, Bryana Ferryja do Ala Greena). Seli se u Austin te sedamdesetih postaje prava i punokrvna country zvijezda koju će dovijeka pratiti imidž odmetnika od konzervativnog establišmenta. Skida odijelo, počinje pod uticajem kontrakulture nositi ono u čemu se osjeća najudobnije. Veže crvene pletenice, stavlja šešir, navlači traperice i običnu majicu, a pritom pjeva zaboravljene stvari nevjerojatno uvjerljivo kao da su njegove. Laganini evergreenovski album ‘’Stardust’’ (1978.) kao da starim, izlizanim cipelama daje novo ruho te ulazi u kolektivnu narodnu pjesmaricu Amerike. Naslovna pjesma i ‘’Georgia on My Mind’’ privlače različitu publiku. Na koncertima jedni do drugih sjede rokeri, sredovječni biznismeni sa suprugama i bakice. Columbia mu je dala odriješene ruke bez imalo vjere u projekt koji je pomirio kontrakulturu i mainstream. A Willieja zacementirao kao autora koji jedini može umješno pomiriti suprotnosti, za razliku od tipičnih šoumena. Od tada će njegovi albumi biti obilježeni mješavinom starog, novog i vrhunskih country tekstopisaca.
Melankolični, gotovo recitatorski glas sugestivno i uporno pjeva o starim ljubavima, odbijanjima, muškarcima koje vuku prostranstva (ne što bi oni tako željeli, nego zato što si ne mogu pomoći) i prolasku vremena. S 89 godina i gubicima (nakon ovogodišnje smrti sestre Bobbie u izvornom je bendu ostao još Mickey Raphaell na harmonici), na zadnjem je rođendanskom albumu vedrog naziva ‘’A Beautiful Time’’ (Legacy, 2022.) tempo općenito smireniji, a refleksnije izravnije. Da nema njegovih klasičnih zezancija poput “I Don’t Go to Funerals” i motivirajuće “Live Every Day”, pomislila bih da sam se zabunom našla na sesiji s Davidom Crosbyjem. Umornije, ali čisto pjeva o izgubljenim ljubavima, slavi prijateljstva, ali se i pomiruje s prošlosti. Utješno i umilno u singlu “I’ll Love You Till the Day I Die” prekaljenih Chrisa Stapletona i Rodneyja Crowella dokazuje kako je s baladama i akustikom na svom terenu: ‘’In case I still might sleep with you; In some sweet by and by; I am gonna love you ‘til the day I die”.’
Najosobnija i najranjivija ‘’Dusty Bottles’’ (Jim Moose Brown, Scotty Emerick i Don Sampson) govori o starenju i lažima mladosti te pogađa tačno tamo gdje treba s gitarom, harmonikom i blagom rašpom: ‘’But there’s somethin’ to be said for gettin’ wrinkles; Every song worth singin’s got those lines; And there’s nothin’ you can do, it’s gonna happen; Sit down and drink a beer with Father Time”.’ Ponešto metafizike s producentom i vjernim suradnikom Buddyjem Cannonom u “Energy Follows Thought” ponovno zaziva težinu mudrosti koja dolazi s godinama: ‘’And if you hear spirits talking; Their wisdom can’t be bought; Apply it to your thinking; And energy follows thought”.’ Izbor Cohenove ‘’Tower of Song’’ prilično je neobičan, nimalo je ne mijenja, dok mu ipak više leži “With a Little Help from My Friends” od Beatlesa. Zatvaranje albuma nakon ni sat vremena s gorko-slatkom “Leave You With a Smile” u žaljenju i tuzi odaje nježnost: ‘’Even though that hasn’t always been my style; I’ve messed up, best intentions but I’ve loved you all the while”. Umjesto pretjerane ozbiljnosti, ‘’A Beautiful Time’’ odabire tišinu. Album je točno onakav, reći će Buddy Cannon, kakav je Willie bio tijekom snimanja. Svjestan kontinuiteta i bez naporne potrebe da stalno iznenađuje. Uostalom, zafrkancija sa ‘’Still Not Dead’’ (2017.) odaje kantautora nevjerojatne snage kojemu je ispred slave uvijek bila važnija sloboda pogreške. To znači biti pravi kauboj.
(TBT, Express)
