Glasine koje su se pojavile početkom juna da bi se papa Franjo mogao povući s dužnosti potaknula je najava da će katolički poglavar prisustvovati svečanosti koju je prvi organizirao papa iz 13. stoljeća koji je i sâm napustio papinsku dužnost, piše britanski Guardian.
OSTAVKE PAPE KAO NORMALNA STVAR
Nagađanja da bi 85-godišnjak mogao krenuti stopama svog prethodnika Benedikta XVI i odstupiti krenula su početkom juna kada se prvi put u javnosti pojavio u invalidskim kolicima, nakon manje operacije koljena. Glasine su se dodatno pojačale kada je donio neobičnu odluku da 27. avgusta bude domaćin konzistorija za imenovanje novih kardinala, od kojih će neki moći biti birani za papina nasljednika na sljedećem konklavu.
„ Vrlo je čudno organizirati konzistorij u kolovozu. Nema razloga da papa ovaj događaj saziva tri mjeseca unaprijed, a zatim ode u L'Aquilu usred konzistorija, rekao je Robert Mickens, urednik engleskog izdanja katoličkih dnevnih novina La Croixa.
Na početku svog papinstva Franjo je rekao da bi volio da ostavka pape postane normalna, a 2015. je rekao da ima osjećaj da će njegov pontifikat biti kratak te Benediktovu odluku da odstupi opisao kao ‘hrabru’. Benedikt XVI, koji se odlučio zvati Papa emeritus Benedikt XVI umjesto da se vrati na ime Joseph Ratzinger, imao je 85 godina u vrijeme svoje ostavke.
„ Ovdje ima mnogo simbolike, a ja na nagađanja gledam s ponešto cinizma, rekao je Christopher White, vatikanski dopisnik National Catholic Reportera. – Mislim da nije vjerojatno da Franjo želi dvojicu umirovljenih papa. Nenamjerno ili ne, jedan papa u nedefiniranoj ulozi bio je za papu Franju uzrok povremenih glavobolja. White je dodao da je jedna od stvari koju je Franjo želio učiniti, ako Benedikt umre prije njega, uvesti reforme o ulozi koju bi umirovljeni papa trebao imati.
„ S obzirom na to, glavna stvar koju smo naučili o ovom papi u posljednjih 10 godina je da nas on i dalje iznenađuje i čini se da uživa u tim iznenađenjima“, rekao je White.
PUTINOV ŠAMAR ZAPADU
Bilo kako bilo, iznenadio nas ili ne, sam nagovještaj da bi Papa mogao napustiti Svetu Stolicu vrlo je znakovita. Ako bi se tražili eventualni izvanjski razlozi ovakvih Papinih razmišljanja i nakana onda prvo što nam pada na pamet jeste „šamar“ koji je Papa dobio od Vladimira Putina nakon što ga je odbio primiti u Kremlju iako je to od njega Papa javno tražio. Papin zahtjev je ruski predsjednik prosto ignorirao. Čak ga ni njegovi glasnogovrnici nisu komentirali.
U razgovoru za Corriere della Serra papa Franjo je otkrio i da je detaljno razgovarao s patrijarhom Kirilom. Očito ni poglavar Ruske pravoslavne crkve nije uspio nagovoriti ruskog vođu da otvori vrata Kremlja. Sve je to težek poraz vatikanske diplomatije.
Neki će tražiti razumjevanje za ovakvo ponašanje Putina u njegovoj osveti zapadu, tako da se ignorantski odnos prema katoličkom poglavaru shvati kao koletarala ukrajinskog rata. To bi bilo površno i pojednostavljeno gledanje za rat između katoličkog zapada i pravoslavnog istoka, o čemu je sigurno ovdje riječ. Cinici bi mogli prigovoriti papi Franji da je čak poražen njegov ekumenizam od strane kršćanskog fundamentalizma koji je vaskrnuo kroz nekoliko evropskih autokrata poput Viktora Orbana.
Pošto je rat u Ukrajini veoma vezan sa ratom u Bosni i Hercegovini, na način da mnogi evropski analitičari u ruskoj invaziji na Ukrajinu vide reprizu srpske agresije na BiH, svakim danom je uočljiviji odraz kršćanskog fundamentalizma čiji se kraci spajaju na Bosni. Kao dvojicu prononsiranih kršćanskih fundamentalista, koji su ispali iz Orbanovog šinjela, zapadni analitičari prepoznaju u Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću.
A pošto je papa Ivan Pavao učestvovao u razbijanju Jugoslavije udruživši se sa svojim zemljakom Jaroslavom Brzezinskim, politika Svete Stolice je itekako odgovorna za reperkusije nastale tim raspadom. Zato se od pape Franje očekivalo da prizna genocid u Srebrenici prilikom njegove posjete Sarajevu, što on nije učinio. Zato postoje bar dva razloga. Jedan je da ga je od tog nauma odgovorio katolički kler u Hrvatskoj i BiH, kao i sam Čović, pod izgovorom da se između balkanskih kršćana, katolika i pravoslavaca, bez obzira na tešku povijest, treba graditi mostove. Na ime toga se papa Franjo nadao da će biti pozvan od strane srpskog patrijarha Irineja da posjeti Beograd. Pa je u to ime osobno primio Milorada Dodika u svojoj audijenciji aprila 2019. Čak se smatra da je izbor sadašnjeg patrijarha Porfirija, koji je to tada službovao u Hrvatskoj, bio u cilju „ekumenističke“ politike koju predstavljaju Čović i Dodik.
Ako bi se vratili unazad na početak papinstva pape Franje, kroz sječanje će nam proči mnoge slike susreta saislamskih čelnicima i vjerskim prvacima poput šejhul-Azhar Ahmed Et-Tajjia i iračkog ajatolaha Aliya Es-Sistanija. Čak iako je priznao genocid nad Jermenima papa je srdačno dočekan u Turskoj.
Pošto se ovdje radi više radi o religijskoj nego poltičkoj tematici, a u kontekstu Božije pravde, dozvoljeno bi bilo zaključiti da su svi svjestki moćnici, koji su se ogriješili o Bosni, vrlo loše,čaki tragično završili svoje karijere, krah politike ekumenizma pape Franje koji je previdio Srebrenicu, a na nagovor dvojice kršćanskih fundamentalista, bio je nužan. Da ne kažemo Božija pravda!
(TBT, Tim za analitiku)
