KOLUMNA
Britaniji će zbog napuštanja EU na kraju možda biti relativno bolje nego drugim zemljama, a možda i neće, ali će njena privreda i narod biti izloženi značajnoj patnji gledano na kratke do srednjoročnih staza
Piše: George Soros, thebosniatimes.ba
Vjerujem da je Britanija imala najbolji od svih mogućih
sporazuma sa Evropskom unijom, budući da je član zajedničkog tržišta, a nema euro,
i da je osigurala izvjesni broj drugih izuzeća od pravila EU.
A ipak, to nije bilo dovoljno da spriječi izborno tijelo
Ujedinjenog Kraljevstva da glasa za napuštanje EU. Zašto je to tako?
Odgovor bi se mogao naći u anketama javnog mnijenja, koje su
sprovedene nekoliko mjeseci uoči referenduma o bregzitu. Evropska migrantska
kriza i debata o bregzitu su hranile jedna drugu. Kampanja za izlazak iz EU iskorištavala
je sve goru situaciju sa izbjeglicama – čega su simbol zastrašujuće slike
hiljada azilanata u Kaleu sa očajničkom željom da uđu u Britaniju po svaku cijenu
– da bi poticala strah od “nekontrolisane” imigracije iz drugih
država-članica EU.
A evropske vlasti su odlagale donošenje važnih odluka o
izbjegličkoj politici da bi izbjegle negativan uticaj na glasanje na britanskom
referendumu, te su produžavale opstanak scena haosa poput one u Kaleu.
Odluka njemačke kancelarke Angele Merkel da izbjeglicama
širom otvori vrata svoje zemlje bio je inspirišući gest, ali nije bio dovoljno
promišljen, jer se njime zapostavlja faktor privlačnosti. Iznenadni priliv
azilanata poremetio je ljude u njihovim svakodnevnim životima širom EU.
Štaviše, zbog nedostatka adekvatne kontrole, nastala je
panika, koja je sve obuzela – lokalno stanovništvo, nadležne za javnu sigurnost
i same izbjeglice. To je također prokrčilo put za brzi uspon ksenofobičnih i
antievropskih partija, kao što je Partija za nezavisnost Ujedinjenog
Kraljevstva, koja je predvodila kampanju za izlazak iz EU, pošto izgleda da
nacionalne vlade i evropske institucije nisu sposobne da upravljaju krizom.
Sada se katastrofalan scenario kojeg su se mnogi pribojavali
materijalizovao, čineći proces dezintegracije EU praktično nepovratnim.
Britaniji će zbog napuštanja EU na kraju možda biti relativno bolje nego drugim
zemljama, a možda i neće, ali će njena privreda i narod biti izloženi značajnoj
patnji gledano na kratke do srednjoročnih staza.
Funta je pala na najniži nivo u posljednjih više od trideset
godina odmah nakon glasanja, a finansijska tržišta širom svijeta će vjerovatno
ostati u previranju dok se bude pregovaralo o dugom, komplikovanom procesu političkog
i ekonomskog razvoda od EU. Posljedice po realnu ekonomiju moći će da se porede
samo s finansijskom krizom iz 2007-2008.
Proces će sigurno biti pun dodatne neizvjesnosti i
političkih rizika jer ono što je na zalogu nikada nije bila samo prava ili
umišljena blagodat za Britaniju, već sam opstanak evropskog projekta. Bregzit
će otvoriti “branu” za druge antievropske snage u okvirima Unije.
Zapravo, jedva da je ishod referenduma bio i saopšten kada je francuski
Nacionalni front izdao zahtjev za “fregzit”, dok je holandski
populista Gert Wilders promovisao “negzit”.
Štaviše, možda ni samo Ujedinjeno Kraljevstvo ne preživi. Od
Škotske, koja je velikom većinom glasova izrazila želju da ostane u EU, može se
očekivati da ponovo pokuša da stekne nezavisnost, a neki zvaničnici Sjeverne
Irske, gdje su birači također podržali ostanak, već su zahtijevali ujedinjenje
s Republikom Irskom.
Odgovor EU na Bregzit bi se mogao pokazati kao još jedan
problem. Evropski lideri u nastojanju da odvrate druge države-članice da krenu
istim putem će možda biti raspoloženi da Ujedinjenom Kraljevstvu ponude uslove,
naročito one u vezi s pristupom evropskom jedinstvenom tržištu, koji će
ublažiti bol odlaska. Budući da EU pruža Britaniji polovinu prometa od
trgovine, uticaj na izvoznike bi mogao da bude razarajući (uprkos
konkurentnijem deviznom kursu). A s obzirom da će tokom predstojećih godina
finansijske institucije preraspodijeliti svoje aktivnosti i osoblje u centre
evrozone, grad London (i londonsko tržište nekretnina) neće biti pošteđen bola.
Ali bi posljedice po Evropu mogle biti još gore. Tenzije
između država-članica su došle do tačke pucanja, ne samo zbog izbjeglica, već
kao rezultat izuzetno nategnutih odnosa između zemalja kreditora i zemalja
dužnika u evrozoni. Istovremeno, oslabljeni lideri u Francuskoj i Njemačkoj su
sada direktno usredsređeni na probleme na domaćem tlu. Pad od deset posto na
berzi u Italiji nakon izglasavanja bregzita jasno ukazuje na podložnost zemlje
potpunoj krizi bankarskog sektora, što bi već sljedeće godine moglo da dovede
na vlast populistički Pokret Pet zvjezdica, kojem je pripala pozicija
gradonačelnika Rima.
Ništa od ovoga ne sluti na dobro za ozbiljni program reforme
evrozone, koji bi morao da uključi pravu bankarsku uniju, ograničenu fiskalnu
uniju i mnogo jači mehanizam demokratske odgovornosti. A vrijeme nije na strani
Evrope, pošto vanjski pritisci od onih poput Turske i Rusije, koje
iskorištavaju nesuglasice, produbljuju evropski unutrašnji politički razdor.
Eto gdje smo danas. Cijela Evropa, uključujući Britaniju, bi
patila zbog gubitka zajedničkog tržišta i gubitka zajedničkih vrijednosti, a
čija je zaštita cilj EU. Ipak, EU se raspada i prestaje da zadovoljava potrebe
i težnje svojih građana. Ona ide u pravcu haotične dezintegracije, zbog čega će
Evropi biti gore nego što bi bilo da nije stvorena EU.
Ali ne smijemo da odustajemo. Priznajem, EU je manjkava
tvorevina. Nakon bregzita, svi mi koji vjerujemo u vrijednosti i principe koje
je EU osmišljena da podupre moramo da se udružimo da bismo je sačuvali, tako
što ćemo izvršiti njenu detaljnu rekonstrukciju. Uvjeren sam da će nam se
pridruživati sve više ljudi kako se posljedice bregzita budu razvijale
predstojećih sedmica i mjeseci.
/Autor je predsjedavajući Soros fonda za menadžment i
fondacije Otvoreno društvo./
(The Bosnia Times,
Project Syndicate)
