KOLUMNA
UK je sada
zvanično zauvijek izgubilo vodeću ulogu u Evropi, koja joj je bila nadohvat
ruke. Što je još zanimljivije, nacionalni politički pejzaž UK-a je u ruševinama
Piše: Carl
Bildt, thebosniatimes.ba
Čuvene su riječi
državnog sekretara SAD Dina Ačesona iz 1960-ih da je Ujedinjeno Kraljevstvo
izgubilo imperiju, a još nije pronašlo svoju ulogu.
Nakon toga su
britanski lideri koji su se nizali jedni za drugim to pokušavali da promjene
tako što su vrijedno radili na uspostavljanju nove uloge za Britaniju u Evropi.
Upravo okončan referendum u zemlji o Brexitu, na kojem je većina birača
izrazila želju da napusti EU, predstavlja spektakularnu propast tih napora i
kraj jedne ere.
Put Britanije ka
EU počeo je ranih 1970-ih kada je čvrsto proevropski orijentisan premijer Edward
Heat uveo zemlju u Evropsku ekonomsku zajednicu, preteču EU. Njegov nasljednik
Harold Willson osigurao je članstvo referendumom 1975.
A Margareth Thacher
je potpisala Jedinstveni evropski akt, kojim je stvoreno jedinstveno tržište,
što je bio jedan od najvažnijih koraka u evropskoj integraciji i korak koji je
mnogo dugovao britanskom nadahnuću. Njen nasljednik John Major, koji je aktivno
sprovodio kampanju da Britanija ostane u EU uoči nedavno održanog referenduma,
bio je od izuzetnog značaja za uspostavljanje Maastrichtskog ugovora. Dok je
Tony Blair bio na vlasti, elokventno je govorio o evropskoj misiji Britanije.
Onda je došao David
Cameron, koji je oklijevao u svom pokušaju da održi jedinstvo u Konzervativnoj
stranci, te je na kraju izgubio i Evropu i stranku.
Cameron
definitivno nije uvijek približavao Evropu odgovarajućoj publici. Mnogi
Britanci i dalje imaju izvjesnu nostalgiju u vezi s prošlošću, koje se sjećaju
kao bliskije, kontrolisanije i sigurnije.
Tu nostalgiju je
stalno jačala zajedljiva antievropska, a naročito antinjemačka kampanja, koju
je predvodio dio vodećih medija zemlje. Čitati Daily mail i Sun u posljednjih
nekoliko godina značilo je suočiti se s jednom vrstom atavističkog
nacionalizma, koji je često poduprijet besramnim lažima, u mjeri u kojoj se
rijetko viđa u drugim evropskim zemljama.
Ali postojao je
problem i sa ubjeđivanjem. Bojeći se od politički loših posljedica, čak su i
oni lideri koji su iskreno podržavali evropske integracije oklijevali da pred
svojim biračkim tijelima brane EU na smeo ili inspirišući način. Oni lideri
koji su se protivili EU, kao što je bivši gradonačelnik Londona Boris Johnosn,
sa svoje strane su jednostavno nastavili da primjenjuju oprobanu i pravu
formulu – poticati varnice nacionalizma utemeljenog u strahu.
Kada su, međutim,
britanski lideri prešli Lamanš i došli u Evropu, sve se promijenilo. Ostavivši
svoj evroskepticizam iza sebe, nastavili su da produbljuju ulogu Ujedinjenog
Kraljevstva u Evropi. Kada sam bio švedski ministar vanjskih poslova,
prisustvovao sam na više od 130 sastanaka raznih ministarskih veća EU i mogu
iskreno da posvjedočim da je glas Ujedinjenog Kraljevstva na svima bio
najistaknutiji.
Činjenica je da
UK nije oblikovalo mali dio one EU koja se iznjedrila u posljednjih deset
godina. Napredak na jedinstvenom tržištu je pomogao da se podstiče
konkurentnost. Sporazumi o slobodnoj trgovini daju evropskim ekonomijama pristup
glavnim tržištima širom svijeta. Dostignuće sporazuma o klimatskim promjenama
ne obećava samo zaštitu životne sredine, već će i zacementirati ulogu Evrope
kao lidera u održivosti. A proširenje je suštinski ojačalo sigurnost Evrope.
Ovo su po svim racionalnim
standardima izuzetna dostignuća ostvarena pod rukovodstvom UK. Ali je to bila
uglavnom dobro čuvana tajna kod kuće. A to je propust koji leži u korijenu
propasti zvane Brexit.
UK je sada
zvanično zauvijek izgubilo vodeću ulogu u Evropi, koja joj je bila nadohvat
ruke. Što je još zanimljivije, nacionalni politički pejzaž UK-a je u
ruševinama. Konzervativna stranka je duboko podijeljena; Laburistička stranka
je inertna s nostalgičnim ljevičarskim rukovodstvom; a liberalne demokrate su
manje-više napustile scenu.
A Ujedinjeno
Kraljevstvo se možda kreće ka novim razdorima. Nicola Sturgeon, prva ministarka
Škotske, koja je velikom većinom glasova izrazila želju da ostane u EU,
izjavila je da je još jedan referendum o nezavisnosti Škotske “izuzetno
vjerovatan”, rekavši da je uklanjanje Škotske iz EU “demokratski
neprihvatljivo”.
Iako je
vjerovatnoću za raskid i dalje teško prognozirati, virus političkog razvoda je
definitivno zarazan, a još rascjepkanija Evropa je nesumnjivo manje sigurna.
Odgovarajući na
jedno pitanje, stariji engleski birači, koji čine jezgro izbornog tijela koje
je za kampanju “Izađi”, pokrenuli su pregršt novih. Hoće li se UK
pripremiti za odnos satelitskog tipa sa EU? Hoće li postati nešto više od
ruralnog zaleđa of-šor finansijskog centra na Temzi? Hoće li njegovi lideri za
njega pronaći neku drugu ulogu u svetu ili će dozvoliti da njihova zemlja
polako tone u beznačajnost?
Samo će vrijeme
pokazati. U međuvremenu, Ujedinjeno Kraljevstvo će najverovatnije trpjeti
ozbiljan politički i ekonomski bol.
(The Bosna Times, project-syndicate.org)






